U Woke Ideology Is a Psychological Disorder filozof Feser se bavi spomenutom ideologijom i napominje da unatoč ljevičarskim klišejima o Platonovoj kritici demokracije (i bivšem američkom predsjedniku), ono što Platon kritizira su zapravo posljedice egalitarizma, moralnog relativizma i seksualne dozvole [raskalašenosti] koju demokracija njeguje. Feser napominje da, suprotno prevladavajućem narativu, upravo je ljevica ta koja potiče stvari koje su opasne u demokratskom društvu. Prenosim samo dio objašnjenja oko Platona i moderne situacije;
Zdrava psiha je ona u kojoj su razum, duh i apetit uređeni na hijerarhijski način i svi ispravno djeluju. Očito je da čovjek koji ima ispravno razumijevanje naravi stvari, osjeća odgovarajuću razinu odobravanja za ono što razum govori da je dobro, i odgovarajuću razinu gađenja prema onome za što razum govori da je loše; Njegove želje su prirodne i umjerene, ostvaruje ih samo u onome što razum smatra ispravnim trenutkom i mjestom, djelujući na način kojeg smatra čestitim.
Takav čovjek iskazuje kardinalne (osnovne) vrline ili "izvrsnosti"; mudrost, hrabrost, pravedenost i umjerenost [samokontrolu, suzdržljivost]. Mudar je utoliko što njegov intelekt shvaća objektivnu stvarnost, hrabar utoliko što njegova volja ne dopušta strahu od boli ili želji za užitkom da ga odvrati od ispravnog djelovanja, umjeren utoliko što su njegove želje prikladne i ostvarene samo u prikladnim trenucima, a praveden je utoliko što razum, duh i apetiti imaju ispravnu ulogu u hijerarhiji.
Nezdrava psiha je ona koja se razlikuje od ovakvog poretka, a što je veća devijacija, to je veća izopačenost psihe. To nas dovodi do Platonove klasifikacije vrsti društava, što je ujedno i klasifikacija duši, jer je društvo određeno vrstom duša koje dominiraju društvom.
Feser pojašnjava da su; Razum, duh i apetiti prisutni kod svakog čovjeka, ali jedno je jače kod različitih ljudi i određuje u koju klasu Platonova idealnog društva spadaju. Apetitativni su produktivna klasa; farmeri, trgovci, radnici itd; vojnička klasa su vojska i policija, a vladajuća klasa su filozofi kraljevi u kojim um toliko dominira da su potpuno predani potrazi za dobrim i istinitim. Njegovo poimanje tih pojmova se drastično razlikuje od današnjeg; ne govori o društvu kojim upravljaju slabašni sveučilišni profesori, a tek rijetki mogu podnijeti potrebnu vojničku disciplinu.
Prema Platonu, dobar čovjek je onaj čije želje su podređene objektivnom naravnom poretku stvari kakvog prepoznaje razum, a dobro društvu je ono kojim upravljaju oni koji najbolje poznaju i prakticiraju naravni zakon. Baš kao što je ispravno uređena psiha ona u kojoj razum vlada apetitom kroz psihu, tako je i ispravno uređeno društvo ono u kojem filozofi-kraljevi vladaju produktivnom klasom pomoću vojne klase. Što je veća devijacija od toga modela, to je društvo nepravednije i neuređenije, baš kao što vrijedi za pojedince. Za Platona, nepravedna društva karakterizira ne toliko procedura vladanja nego neuređenosti koje njima dominiraju i kojoj se dive. Postoje četiri takva, svako gore od svog prethodnika; timokracija, oligarhija, demokracija i tiranija.
U timokraciji nije najvažnija mudrost nego vojničke vrline, primjerice Sparta.
Prema Platonu, timokrati postaju zainteresirani za novac i stoga takvo društvo s vremenom prelazi u oligarhiju. U Oligarhiji apetit za novcem dominira ljudima i društvom. Stjecanje bogatstva zahtijeva vrijeme i disciplinu tako da postoje ograničenja; timokratski ideal hrabrosti i časti zamjenjen je buržujskim vrlinama napornog rada i zabrinutosti oko respektabilnosti.
Platon opisuje da u konačnici oligarsi ne mogu odoljeti pa traže profit udovoljavajući lakomislenim i nemoralnim željama mladih, i iskorištavajući nepromišljenosti onih koji se upuštaju u velike dugove. Njihova vlastiti djeca postaju razmažena, mekušasta, besposlena i rasipna.
"Ljubav prema novci i adekvatna samodisciplina kod građana su dvije stvari stvari koje ne mogu postojati u bilo kojem društvu", tvrdio je Platon. Bogati s vremenom "ne brinu o izvrsnosti išta više od siromašnih." Koristeći metaforu insekata, Platon kaže da se u dekadenciji javlja klasa "trutova" kojima dominiraju "nepotrebne želje" poput pretjeranog interesa za seksom, i želja za "raznolikijom i luksuznijom prehranom". (Mješavina huligana, swingera i izjelica.) Time se otvara prostor demokraciji. Feser nastavlja;
Analizirajući demokraciju, Platon se primarno ne fokusira na proceduralne stvari o tome kako je tko izabran, nego na vrstu karaktera koja prevladava u društvu.
Pod "demokraciju" Platon misli na libertarijansko i egalitarno društvu u kojem je svakom pojedincu "prepušteno da radi što želi". Nema više buržujskog ograničenja apetita, jedina brana željama su druge želje, nisu ograničene razumom, duhom ili oligarskim vrijednostima. Demokracija koju opisuje Platon je demokracija amerike 21. stoljeća.
Demokraciju, prema Platonovu opisu, karakterizira "različitost kararaktera", ona "tretira sve ljude kao jednake, neovisno o tome jesu li jednaki". Točnije, sve životne stilove tretira jednako, neovisno o tome koliko su izopačeni, iracionalni ili nemoralni.
Mladi "odbacuju sve inhibicije" i slave "drskost, razuzdanost, ekstravagenciju i bestidnost". Prevrtljivo prelaze iz jedne u drugu aktivnost. U jednom momentu će ići za "vinom, ženama i pjesmom", a u drugom će "piti vodu i držati se stroge dijete"; veliki interes za "žestokim vježbanjem" zamijenit će "indolencija i bezbrižni odmor."; u jednom trenutku će proučavati filozofiju, u drugom politiku; a u trećem poslovanje. Ako im netko pokuša reći da su neke želje loše i treba ih potisnuti, oni "neće slušati", nego će inzisitrati da su "sve želje jednake i trebaju imati jednaka prava."
Razuzdanost i egalitraizam postaju sve ekstremniji. Građani ne mare za karakter svojih vođa, bitno je samo da se dodvoravaju narodu. Rezultat su "vladari koji se ponašaju poput naroda i narod koji se ponaša poput vladara." Autoritet se raspada. Očevi i sinovi "zamjenju poziciju" u društvenom statusu, "otac se boji svog sina, a sin niti poštuje niti se boji svojih roditelja."
Općenito, mladi su protiv starijih, a stariji se boje da ispadnu "strogi ili nepomirljivi" i svedeni su na patetično "dodvoravanje mladima". Učitelj se "boji i dodvorava svojim učenicima", ali učenici ga unatoč tome preziru. Demokrat inzistira na "potpunoj jednakosti i slobodi u odnosu među spolovima", i inzistira da "ne postoje razlike između stranca i građana." Platon nam kaže da se licenca odnosi čak i na domaće životinje koje slobodno šeću ulicama demokratskog grada.
Kranji rezultat je taj da su "umovi građana toliko osjetljivi da se i preostale ostatke ograničenja smatra nepodnošljivima". Na kraju, u "svojoj odlučnosti da nemaju gospodara", građani demokracije "zanemariju sve zakone, pisane ili nepisane."
Demokratsko bezakonje, prema Platonu, izvor je tiranije. Ne radi se samo o tome da traže nekoga tko će vratiti red, nego o dubokoj iracionalnosti egalitarnih društava. Njima dominira ne razum, ne duh, čak niti apetiti poput onih u oligarhiji, nego niži i neposlušni apetiti za seksom, hranom, pićem i općenito senzualnim užicima, koji zasljepljuju (raz)um. Sama ideja naravnog poretka stvari koji određuje da su određene želje neuređene i razumski zabranjene postaje mržnja.
Tu vidimo značenje poznate Platonove alegorije Špilje. Stanovnici špilje su okovani i ne vide ništa osim sjena stvarnih pojava na zidu, kada jedan stanovnik pobjegne te u stvarnom svijetu shvati istinu i vrati se u špilju kako bi im objasnio da je njihova stvarnost tek slika stvarnosti proglase ga ludim i uvrijeđeni su njegovim kritikama do te razine da ga žele ubiti. [...]
Neprijateljstvo špiljskih stanovnika prema bjeguncu predstavlja neprijateljstvo građana u demokraciji prema filozofu koji razotkriva njihove egalitarne zablude – poput Sokrata, kojeg su ubili demokratski Atenjani.
Platon upozorava da su umjetnost i glazba određeni "ružnoćom forme, lošim ritom i disharmonijom,", a popularna kultura slavi "zle likove, nedisciplinu, podlosti, i ružnoću", proizvodi "kumulativnu psihološku štetu," kvareći moralni senzibilitet i sposobnosti racionalne rasprave.
Prema Platonu, ista stvar vrijedi za zauzetost traženjem užitaka, ono potiče dušu prema "ludilu i pretjeranosti","nasilju i nedisciplini", upozorava da to posebno vrijedi za seksualne užitke. Kultura zdravog društva mora slaviti razum, ljepotu, dobrotu i suzdržanost. Nepravilno oblikovanje karaktera rezultira onime što Platon naziva "misologijom" ili mržnjom prema racionalnom diskursu, stvara građane koji ne "koriste razumsku raspravu, imaju životinjsku naviku rješiti sve silom."
PS
