U nastavku prenosim sažetak članka Why Art Became Ugly, Stephena R.C. Hicksa. Ne ulazim u to koliko je sveobuhvatan i točan, ali čini se kao dovoljno zanimljiv i jednostavan opis što se dogodilo s umjetnošću. Na gornjoj poveznici je verziju eseja koja donosi poveznice uz umjetnička djela o kojima govori ukoliko niste upoznati s refrencama. U nastavku samo sažetak ideja;
Kritičari moderne i postmoderne umjetnosti oslanjali su se na "odvratno je" strategiju. Pritom mislim na isticanje da je određeno umjetničko djelo ružno, trivijalno, neukusno, ili nešto što je moglo dijete proizvesti. Iako je to često točno, takve kritike nisu imale rezultata na svijet umjetnosti.
Pravo pitanje je zašto je svijet umjetnosti prihvatio ružno i uvredljivo? Zašto svoju kreativnu energiju troši na trivijalno, rugalačko i besmisleno? Možete reći da postoje cinici koji iskorištavaju situaciju kako bi stekli materijalna sredstva ili društveni status, ali to vrijedi za svako podučje, takvi cinici nisu oni koji obično pokreću scenu.
Pitanje je, zašto su cinizam i ružnoća tako bitni ako želite uspjeti u svijetu umjetnosti?
Prva tema je da su umjetnici dio društva, razmišljaju o istim stvarima kao i društvu u kojem žive. Druga tema je da postmodernizam u umjetnosti ne predstavlja bitnu promjenu od modernizma. Ne radi se o nikakvoj fundamentalnoj promjeni od modernizma.
Do kraja 19. stoljeća umjetnost je bila područje značenje i strasti; originalnosti, ljepote, zapanjenosti. Umjetnik je bio majstor svoje profesije; bio je u stanju stvoriti umjetnosti koja ima ljudski značaj i univerzalnu privlačnost.
Zatim je došlo do raskida u toj tradiciji koja ima više uzroka. Naturalizam 19. stoljeća doveo je do osjećaja osamljenosti u svemiru. Filozofske teorije skepticizma i iracionalizma dovele su u sumnju kognitivne sposobnosti i razum. Razvoj teorije evolucije i entropije donio je pesimističnu sliku ljudske naravi i sudbine. Širenje tržiša i liberalizma donijelo je razočarenje na ljevici. Tehnološka revolucija dovela je mnoge do pomisli da će strojevi dehumanizirati ili uništitit čovječansto.
Početkom 20. stoljeća, činilo se da su razum, dostojanstvo, optimizam i ljepota nestali. Umjetnost postaje potraga za istinom, ne ljepotom. Što se tvrdi; Moramo prepoznati da svijet nije lijep, on je zastrašujuć, depresivan, prazan i u konačnici nerazumljiv. Takvo razmišljanje je postojalo i prije, ali sada je potrebno koristiti perspektive i boje koje neće nikoga navesti da je stvarnost uređena ili spoznatljiva. (Munch je bio prvi, pa Picasso, zatim Dali koji ne razlikuje stvarnost od iracionalnog.)
Drugi razvoj je Redukcionizam; ako ne mislimo da umjetnost ili neka disciplina može izreći istinu o vanjskom svijetu onda ćemo se fokusirati na jedinstvenost te discipline. Slika se razlikuje od romana, ona nema priču, potrebno je ukloniti sve i pogledati što ostaje. Ono što je preostalo je bit slikarstva. Često ne preostaje puno, tako da postaje bitnije ono čega nema nego ono čega ima.
Stvarnost postaje tek bizarno subjektivno psihološko stanje; ako su oči ogledalo duše onda su te duše isprazne, ako su oči način na koji gledamo svijet onda ne vidimo ništa. Uklanjamo kognitivno vezu s vanjskim svijetom. Moramo ukloniti treću dimenziju jer istina slikarstva je da treća dimenzija ne postoji, samo dvodimenzionalna površina. Ipak, Možete dodati likove iz stripova jer su oni dvodimenzionalni tako da postoji određeni sadržaj.
Kompozicija i razlikovanje boja su došli sljedeći na red. (npr. Kompozicija kod Pollocka ili jednobojni kvadrati na jednobojnoj pozadini.) Tradicionalno je motiv poseban i jedinstven, to ćemo ukloniti tako što ćemo prikazati nebitne obične predmete. (Warholova limenka juhe).
To nas naravno dovodi do Marcela Duchampa koji je svojim pisoarom prokomentirao umjetnost. Umjetnik nije bitan, kupio je nešto kod vodoinstalatera, umjetničko djelo nije posebno, radi se o masovnom proizvodu iz tvornice. Očito, pisoar ima dodatni značaj jer poručuje što radite na umjetnost.
Pouka Duchampova pisoara je da u modernizmu umjetnost više nije umjetnički poduhvat nego filozofski. Ako uklonimo x je li to još uvijek umjetnost, ako uklonimo y je li to umjetnosti ? Itd. Na Duchampov izazov modernizam nije imao odgovor.
Što nakon modernizma? Postmodernizam se nije daleko pomaknuo. Nije se želio vratiti klasicizmu, romantizmu ili tradicionalnom realizmu.
Postmodernizam je usvojio apsurdni svemir Egzistencijalizma, promašaje Pozitivističkog redukcionizma i kolaps socijalističke Nove Ljevice. Od Foucaulta i Derride je preuzeo apstrakne teme antirealizma, dekonstrukcije i protivljena Zapadnoj kultri. Postmodernizam je donio četiri varijacije na modernizam.
Prvo, postomodernizam nanovo uvodi sadržaj – ali jedino samo-referencijalni i ironičan sadržaj. Umjetnost, poput filozofije, ne može biti o stvarnosti ili prirodi jer su "stvarnost" i "priroda" tek društveni konstrukti.
Drugo, postmodernizam je još nemilosrdnije dekonstruirao tradicionalne kategorije koje su još bile prisutne kod modernista. Primjerice, postmoderističko mješanje stilova kako bi pokazali da ne postoji ideja stilističkog integriteta. (U arhitekturi, zgrada koja bi mogla biti brod, uključujući protuavionske topove.)
Kombinirajući gornje dvije strategije, postmodernistička umjetnost postaje i samo-referencijarajuća i destruktivna. Postaje komentar na društvenu povijest umjetnosti, ali subverzivna. Slično modernizmu kada je Picasso uzeo sliku i koristio je kao metu za pikado, ili Duchamp koji je Mona Lisi nacrtao brčiće i bradu, postmodernistički umjetnici će primjerice pozvati grupu muškaraca da pilama i dijetlima unište klavir ili pucaju na umjetničko djelo itd.
Treća postmodernistička teorija jest dopuštenost sadržajnih izjava sve dok se bave društvenom stvarnošću, a ne navodnom prirodnom ili objektivnom stvarnošću. Drugim rječima, možete govoriti o rasi, klasi, spolu ali ne i pretencioznim, univerzalnim tvrdnjama o ljudskom stanju. Ljudska priroda se odbacuje, mi smo proizvod rasne, ekonomske, etničke i spolnih okolnosti. Nema umjetnika bez pridjeva; crnački umjetnik, ženski umjetnik, gay umjetnik, siromašni umjetnik itd.
O kapitalizmu ne smijete nikada reći ništa pozitivno. Od kritike masovne proizvodnje do korištenja proizvoda kapitalizma kako bi kritizirao taj isti kapitalizam. Na toranj berlinskog zida koji su čuvali istočnonjemački čuvari postavlja se znak mercedesa da se pokaže kako pad zida predstavlja samo zamjenu sovjeta s vladavinom korporacija.
Pitanje spola je posebno značajno. Pucanje u žensku figuru gdje metak predstavlja falusoidnu alat dominacije, feministički protest protiv muške destrukcije ženstvenosti. Ili izvikivanje politički korektnih slogana o ženskoj viktimizaciji, umjetnost postaje poput plakata na političkom skupu. Ružni auto portreti kao odgovor na poimanje ženske ljepote. Itd.
Četvrta postmodernistička varijacija modernizma je još nemilosrdnijij nihilizam. Navedena djela, iako negativno, bave se važnim temama moći, bogatstva i pravde prema ženama; kako ukloniti bilo kakvu pozitivnost u umjetnosti?
Umjetnički izložak poziva vas da stavite zlatnu ribicu u blender i uključite ga – život sveden na tekuću iznutricu. Ili umjetnik koji je mjesecima skupljao vlastitu krv i prezentirao kalup vlastite glave.
Neobični spolni snošaj; alternativna seksualnost i fetiši su prilično iskorištena tema, ali polako uključuju i djecu. Tu su uključene i životinje. [op ksdk. Ako nemam namjeru prepričavati prethodna djela koja su samo stupidna sigurno neću ni ova.] Tu se naravno i urin i fekalije. (Britanski muzej je platio 40 tisuća dolara za jednu od mnoštva limenki s autorovim fekalijama.)
Uglavnom, više nas ništa ne iznenađuje niti šokira, samo nam dosađuje. Svijet postmodernističke umjetnosti je zamorno ponavljanje inovcija starih preko jedno stoljeće. Vrijeme je da krenemo dalje.
PS
