BGC u Addicted to Distraction (raniji postovi u kategoriji OTD) objašnjava tehniku manipulacije koju naziva "First-strike framing", radi se o prvoj reakciji na neki događaj, postavljanje okvira unutar kojeg će se određeni događaj predstaviti. ("First Strike" - zadavanje prvog udarca, pečata, u izvještavanju; inače se pojam upotrebljava za preventivni napad koji onemogućava protureakciju.) Mediji izvještavaju o događaju u skladu s narativom kojeg pokušavaju promovirati neovisno o stvarnim činjenicama slučaja;
Prvo definiranje narativa [eng.First-strike framing] je naziv onoga što mediji čine u slučaju priča s velikim visceralnim utjecajem (onim pričama koje djeluju na instinktivno u nama), poput priča o zvjerstvima ili posebno gadnim zločinima; osiguravaju prvo izvještavanje koje će oblikovati dugotrajno sjećanje na tu priču (neovisno o stvarnim činjenicama koje se kasnije mogu javiti).
Masovni mediji agresivno daju prvi utisak kako bi postavili i protumačili priču. Radi se o dobro poznatom princpu da snažne emocije povezujemo s okolnostima u kojima su se te emocije javile – prema tome kada se kasnije prisjećate određenih okolnosti, javljaju se i te emocije: emocije utječu na kognitivne memorijske procese.
Primjerice, izvještavanje o terorističkom napadu izaziva snažne emocije, visceralni odgovor – nešto što će se trajno zapamtiti, psihološki vezan uz okolnosti oko tog odgovora.
Zbog toga će mediji povezati takav visceralni odgovor na užas s nečim čime se protive: obično se radi o kršćanima ili desničarima.
Povezanost može biti u određenoj spekulaciji o "mogućem", ili se jednostavno radi o prostorno vremenskoj povezanosti ideja; primjerice jednostavno se spomene uzročna mogućnost u bliskoj vremenskoj ili prostornoj relaciji s izvještavanjem koje izaziva snažnu emociju.
Stvoreno sjećanje će stoga sadržavati i snažnu negativnu emociju, i specifične okolnosti – tj. pojam kršćana ili desničara.
Prisjećanje na zlodjelo će uključivati kršćane ili desničare; a evociranje kršćana ili desničara će izazivati emocije koje povezujemo sa zlodjelom. (Primjerice u slučaju masovnih pucnjava na zapadu.)
[...]
S druge pak strane, kada je događaj iznimno šokantan, masovni mediji će se "suzdržati od nagađanja" i zbog toga neće (uz to opravdanje) spominjati nikakve Ljevičarske povezanosti u prvim izvještavanjima odnosno što je duže moguće kako se te okolnosti ne bi povezale s osjećajima koje izaziva to zlodjelo.
Kada se spominjanje ne može izbjeći, ono će biti prostorno-vremenski odvojeno od loših stvari, ili će biti prikriveno iza dosadnih – ili će zapravo čitavo izvještavanje biti nejasno i dosadno (možda korištenjem ekstremnog birokratskog jezika), tako da se specifične okolnosti ne zapamte, ili se visceralni utjecaj događaja umanji (u kontekstu gdje masovni mediji uobičajeno iskorištavaju takve događaje do krajnjih granica).
Neredi i paljenja u Londonu [2011. god] su prikazani na takav način da zbune ljude, onemoguće svako istinsku kritiku, ubrzo su potpuno zaboravljeni.
Još jedna strategija medija je "problematiziranje" očitih veza između loših vijesti i Ljevičarstva tretirajući zdravorazumsku vezu kao čudnu, misterioznu, neshvatljivo; nešto što "jednostavno nemožemo shvatiti".
To je u skladu s osnovnom psihološkom teorijom sjećanja. Jednom kada se uspostavi "okvir" – ili kada zbunite ljude – otporni su na promjenu.
Ljudi izloženi masovnim medijima ne znaju nužno zašto razmišljanje o određenim grupama izaziva loše emocije, ne znaju od kud im te asocijacije – i zato što to ne znaju, jednom kada postoje, jako ih se teško riješiti čak i kada se specifično o njima govori.
Vezane su uz naše prve dojmove; i masovni mediji to znaju, zato su toliko odlučni i brzi u postavljanju okvira, manipuliranju našim prvim dojmovima. Samo je to i potrebno učiniti. (Čak i kada kasnije objavljuju "ispravke", "povlačenja" ili čak "isprike" – one su emocionalno nebitne.)
U praksi, prvotno postavljanje okvira je gotovo nemoguće detekirati ili mu se oduprijeti. Ako konzumiramo masovne medije, bit ćemo žrtve manipulacije.
PS
Ne radi se samo o tome da se određene skupine predstavlja u negativnom svijetlu na razini argumenata, nego podsvjesno se ocrnjuje one skupine koje mediji ne odobravaju, odnosno izbjegava se ocrnjivati one skupine koje mediji odobravaju. Prvo izvještavanje je najbitnije, ono ostavlja trag, u stanju je utjecati na memoriju samog događaja, čak i kada činjenice pokažu da je ta medijska slika pogrešna, to neće promijeniti doživljaj tog događaja.
Kao što napominje BGC, teroristički napadi i masovne pucnjeve u SAD-u nude primjer za takve stvari. Određeni politički komentatori primjetili su da ukoliko unutar par sati lice i motivi ubojice nisu na svim naslovnicama onda znamo da je događaj nešto što nede u prilog ljevičarskoj ideologiji. Upozoravati će nas da ne smijemo brzati sa zaključcima, bilo bi opasno reći motiv, potrebna je višegodišnja istraga, motivi nikada neće biti poznati itd. Odnosno, izvještavati će da je "nepoznata osoba" počinitelj, ili kriviti neku neživu stvar; "auto je pregazio ljude", "pištolj je opalio" itd. Ne smijemo pisati o počinitelju jer je počinitelj zapravo žrtva, pisanje o njemu bi naštetilo njemu sličnima, žrtve njegova pohoda će se ignorirati itd. (Na temelju medijske prezentacije ili nije jasno što se uopće dogodilo ili, često, predstavljaju da se dogodilo upravo suprotno stvarnom razvoju događaja – slučaj Sandman, Rittenhouse, prijetnje dućanu Targetu itd.)
Takvo izvještavanje je suprotno onome kada je krivac osoba iz skupine koju mediji ne odobravaju. Onda su motivi odmah poznati, objavljuju se citati iz njegova manifesta, osuđuje se njegov čin, skupina kojoj pripada i sve osobe ili institucije koje su navodno utjecale na njega. Mediji će bez problema izvještavati o motivima te osobe, povezivati ih sa stvarima koje ne odobravaju. Ako se pokaže da su pogrešno predstavili motive objaviti će nakon par dana ispravak članka, ali do tada je poruka koju su htjeli poslati već prihvaćena, ispravak nije ništa promijenio.(Primjerice nedavno[u trenutku pisanja ovog komentara, u SAD-u] je bilo nekoliko pucnjeva u kojima su žrtve bili članovi azijske manjine, predstavljalo se to kao izraz mržnje, takvi motivi su bili odmah poznati, ali ispostavilo se da su počinitelji također bili članovi te manjine, dakle to nije bio stvarni motiv.)
Kada su žrtve osobe koje se povezuje s kršćanstvom (ili desnicom) onda će se čitava stvar zataškavati. Primjerice nakon terorističkih napada u Šri Lanci neke istaknute osobe i mediji su izbjegavali uopće spomenuti riječ kršćani, izvještavali su da su žrtve "štovatelji Uskrsa". Koji je motiv napadača na koncert country glazbe u Las Vegas nikada niije objavljeno. Nedavno je u americi trans osoba ušla u kršćansku školu i počela pucati po djeci i učiteljima (i, navodno, prema svjedocima, vitraju Adama). Njen manifesto niti motivi nisu nikada objavljeni, mediji nisu naglašavali da se radi o "trans" osobi (u zadnje vrijeme bilo je više pucnjava takvih osoba), nisu inzistirali na ispravnim zamjenicama; policija i mediji izvještavaju da nema nikakvih dokaza, njen manifesto je samo skup nepovezanih misli, potpuno nebitan. (Od spomenute pucnjave je prošlo već duže vrijeme, pojavili su se neki navodni citati u javnosti, ali općenito je sve zataškano.)
Koja god da je istina iza svih tih masovnih pucnjeva i bizarnog medijskog praćenja istih, ostaje činjenica da način na koji mediji izvještavaju o nekom događaju ne odgovara stvarnosti, odnosno službenim statistikama različitih fenomena. Mediji uspješno šire svoj "narativ". Čak i kada pratite neku temu, i prepoznate što rade mediji, u toliko drugih tema ćete biti žrtva manipulacije.
PPS
Kada imamo činjenicu da su članovi neke skupine koje mediji promiču krivi zbog nekog prijestupa onda će mediji imati drugačiju taktiku. Prvo će naravno ignorirati čitavu stvar, a kada to postane nemoguće onda će inzistirati da se moramo suzdržati od spekulacija jer je jednostavno toliko činjenica o slučaju nejasno. Odnosno, čitavu stvar će predstaviti na neki zamorni i nejasan način, sve će pretvoriti u neko administracijsko ili birokratsko pitanje. Prosječna osoba nema što o tome reći, tek neki stručnjak – njihov stručnjak – može protumačiti što je dopušteno. Protuzakonito je reći nešto protiv tih skupina.
Podsjetila me ta opaska o "dosadnom" i "ekstremno birokratskom jeziku" na slučaj "posvajanja" i načina na koji su mediji izvještavali o njemu. Očito, čitav slučaj nije baš ono o čemu govori ovaj post, ali medijsko izvještavanje o tome slučaju ima dodirnih točki.
(Dodatna razlika što ovdje imamo element direktnog samointeresa u izvještavanju, radi se o ljudima koji brane svoje interese, dio su istog kruga, neki od optuženih pojedinaca su jako dobro umreženi i mislili su – a ispostavilo se da su u pravu – kako mogu činiti što god žele jer imaju političku podršku. Neki od njih navodno imaju dugu povijest izvrtanja zakona u svoju korist, nemaju nikakvih problema u instrumentaliziranju drugih ljudi – i zakona – da zadovolje svoje želje.)
Naravno, optuženi su nevini; oni koji su zapravo "krivi" su ljudi koji upozoravaju na nelogičnosti, oni koji postavljaju pitanja o "posvojiteljima", posvojenima i procesu posvojenja - oni šire mržnju i fobiju, netolerantni su, oni zaslužuju kazne.
"Objektivni" analitičari upozoravali su nas da je u ovome slučaju došlo do ideoške podjele. Jedan sociolog je zapisa da su neki desničari čak priželjklivali da padne avion jer, između ostaloga, jedna osoba ima dredove – iako nije spomenuo da možda živi rastafarijansku religiju koja nije baš tolerantna prema medijski promoviranim manjinama. Ali tu se nije radilo o tome da je skupina navodno desničarskog ili ljevičarskog predznaka uhićena jer nije prešla cestu na označenoj zebri pa ovisno o našim simpatija prosuđujemo o prikladnoj kazni. . (Ako se dobro sjećam, zaključio je u svojoj objektivnoj i stručnoj analizi kako ovaj slučaj pokazuje najbolje i najgore od našeg društva. Najgori su naravno oni koji vide nešto sporno u cijeloj priči.)
Ovdje ne komentiram slučaj nego samo želim istaknuti svima očite medijske manipulacije. Nevjerojatni su načini izbjegavanja osnovnog pitanja; čitava stvar je, nakon što je nisu mogli ignorirati i ušutkavati one koji o njoj govore, u jednom momentu predstavljena kroz zamoran i dosadan birokratski jezik. Zatim smo čitali kako su optuženi zapravo žrtve. Izvještavali su nas primjerice da ljudi koji su pritvoreni imaju ograničeno kretanje – kao da nismo znali što znači biti pritvoren, da optuženi imaju roditelje i prijatelje – što inače nije slučaj s onima koje mediji napadaju, zatim bizarnu raspravu o tome tko ima pravo svjedočiti i da je nemoralno prijavljivati nekoga – čak i kada se radi samo o citiranju njihovih vlastitih izjava koje sami javno promiču; raspravu o tome koji su to zapravo zli motivi onih koji postavljaju pitanja o ovom slučaju itd. (Uvjeravali su nas i da bi bilo loše prokazati i zaustaviti one koji se inače bave krijumčarenjem jer to zapravo šteti žrtvama.)
