BGC U Addicted to Distraction (raniji postovi u kategoriji OTD) opisuje još jednu tehniku manipulacije;
Još jedan "trik" masovnih medija – i možda najučinkovitiji način na koji masovni mediji oblikuje umove – nije otvorena ili didaktična propaganda, nego ona kroz pozadinske pretpostavke.
U marketinškim terminima to se zove "soft sell" – metoda koja jednostavno pretpostavlja superiornost onoga što oglašavate, ili koja daje probrane "dokaze" tako da kupac donese svoje vlastite (unaprijed određene) zaključke.
"Soft sell" se koristi kada "hard sell" ("naš proizvod je najbolji") možebitno izaziva otpor – nepovjerenje, nevjericu.
Najsnažnija pretpostavka je kada publiku potičete da se identificira – da suosjeća – s likom, ljudskim bićem; bilo da se radi o nekom "stvarnom" liku iz vijesti, suvremenom ili "povijesnom"; ili nekom fikcionalnom liku iz povijesti (ili nekoj kombinaciji navodno stvarnog s prikriveno izmišljenim).
Suosjećati s nekime znači gledati stvari iz njihove perspektive, osjećati kako oni osjećaju, biti motiviran njihovim motivacijama, identificirati se s njima .
Posljednjih desetljeća imamo "zaokret" od priča s dobrim herojem prema pričama u kojima je anti-Dobar heroj glavni protagonist. Moderni mediji su gotovo izbrisali iz svojih narativa sve istinske heroje.
Nekoć bi čitatelj ili gledatelj bio pozvan ili potaknut suosjećati s Dobrim likom.
Ako se radilo o očitom junaku onda ste bili pozvani osjećati njegove pritiske i iskušenja, hrabro izdržati, odlučno se odupirati i pobijediti – ili herojski izgubiti.
Ili ako se radilo o manjkavom junaku ili junaku u nastajanju onda ste osjećali njegove pogreške i slabosti – ali ste na kraju osjećali pokajanje i učili iz iskustva – na kraju istinski postali herojem.
Poruka je bila da je Dobrota teška, možda jako teška – ali moguća.
Međutim danas je protagonist netko tko je, barem površno, zao, netko poput lopova ili ubojice, agresivno promiskuitetan ili seksualno neortodoksan – odnosno, sebična, transgresivna osoba koja traži samo užitak.
Antiherojska priča poziva čitatelja ili gledatelja da sudjeluje u svijetu te zle osobe; a poanta je da ta osoba na kraju nije toliko loša, ima neku dobru osobinu, zapravo (iznenađenja li velikog) da je zapravo bolja osoba od nekog površno Dobrog lika (koje se na kraju prokazuje kao obične licemjere). Poruka je da su dobri ljudi zapravo zli, a očiti negativci su istinski heroji.
Masovni mediji su uvijek prikazivali likove koji su bili zli (ili su barem bili grešni, sebični, pohlepni itd.) ali su imali dobre aspekte; tako da su izazivali interes i simpatiju; i zapravo bi negativci bili privlačniji likovi, barem dramaturški, od navodnih heroja – npr. u Otelu. (Ali sada je stvar okrenuta, glavni protagonosti su oni koji su zli – iako nisu oni potpuno zli.)
Takav zaokret u masovnim medijima je usmjeren prema svijetu u kojem je glavni moralni problem što Dobri ljudi pretjerano ne opraštaju i netolerantni su prema grijesima drugih. Možda je taj problem nekada postojao, ali takav antiherojski narativ nema nikakve sličnosti sa stvarnim svijetom neviđene raskalašenosti i otvorenog zagovaranja grijeha u kojem živimo.
Sve vrline mogu postati poroci ako ih krivo shvatimo, a to znači da Masovni Mediji propagiraju upravo ono što nam ne treba i što nam šteti.
Masovni mediji nas uče da, kroz empatiju, suosjećamo s drugima, ali samo s nekim lošim ljudima ne i s drugima; moramo suosjećati s ubojicama, teroristima, lopovima i lažljivcima, kukavicama i ovisnicama; ali ne s onima poput bijelih rasista. Ipak, u većini društva, ubojstvo je puno gori grijeh od "bigotizma".
Dakle svijet masovnih medija koji daju umjetničke prikaze ili izvještaje u "vijestima" kojima je cilj suosjećati sa antiherojima, je zapravo svijet koji potiče grijehe i poroke, a potiskuje stvarnu dobrotu i herojstvo.
Ukratko, moderna antiherojska naracija ohrabruje nas da budemo zli, ali s nekom političko korektnom iskupljujućom značajkom poput ljubaznosti ili strasti za "društvenom pravdom".
