Izdvajam par razmišljanja iz intervjua s Davidom Oderbergom (uređivanje oblika teksta moje);
XS: Prema vama, koji su glavni filozofski koncepti koje bioetičari pogrešno razumiju?
Oderberg: Postoji puno nerazumijevanja u bioetičkoj industriji (jer ona jest nalik industriji), iako radije govorim jednostavno o pogreškama ili zabunama. Ne mislim da većina bioetičara ne razumije što vjeruje ili preporuča kao zakon jer većina ima jasnu agendu, a ta je porušiti što je više moguće "tabua", odnosno zdravorazumskih tradicionalnih zabrana.
Često, ciljevi opravdavaju sredstvo, bioetičari će iskoristiti bilo koji argument kako bi zagovarali svoju agendu. U tom smislu, možemo reći da imaju nerazumijevanje funkcije argumenta, a to je dolazak do istine, a ne da zagovaranje prethodno usvojenih planova.
Sjećam se izvještaja Britanske Organizacije za ljudsku oplodnju i embrije, kojeg je napisalo nekoliko bioetičara kako bi obranili eksperimene na ljudskim embrijima. Iz izvješća je bilo potpuno jasno da autori (za većinu nisam nikada čuo što se tiče filozofije), imaju namjeru preporučiti Vladi eksprimentiranje nad embrijima kao nešto moralno dopustivo, a u obranu istog su spremni iskoristi bilo koji argument ili "teoriju".
Rezultat toga je što se na jednoj stranici pozivaju na Kantovu filozofiju, na drugoj govore o utilitarizmu, treća govori o teoriji vrlina. Različita filozofska ramišljanja, od koji su mnoga potpuno nespojiva jedno s drugim, razbacana su kroz izvještaj kako bi došli do navodno racionalnog zaključka da je u redu eksperimentirati na embrijima, dokle god smo oprezni.
Na konceputalnoj razini, vidim da se stalno javljuju iste zabune. Primjerice, konfuzija između "ubijanje" pacijentova stanja i ubijanja pacijenta, kao da možete rješiti pacijentov problem tako što se riješiti pacijenta; odnosno da uklonite patnju tako što uklonite pacijenta. Naravno to možete učiniti, baš kao što se možete riješiti glavobolje tako što ćete nekome odrezati glavu, ali nemojmo to miješati s lječenjem nekoga, ili brigom za nekoga što je primarna dužnost zdravstvenih djelatnika.
Ako bioetičari misle da mogu eutanazijom "izlječiti" nekoga od patnje, onda ih zapravo ne zanima lječenje (ili briga) nego neki drugi cilj.
To me dovodi do zbrke oko onoga što je dobro za osobu i onoga što je dobro za nekoga drugoga, bilo da se radi o obitelji, zajednici, ili društvu kao cjelini. S obzirom da je briga i lječenje primarna dužnost medicine i zdravstvene skrbi, onda ono što je dobro za bilo koga drugoga osim pacijenta nikada ne može biti primaran cilj zdravstvenog djelatnika kao zdravstvenog djelatnika.
Ideja da pacijenti mogu biti "teret" društvu, da je njihova egzistencija "uznemirujuća" za njihovu obitelj, da njihova nevolja "crpi" zdravstveni sustav, ne može nikada biti bitnija od primarne dužnosti skrbi, a to znači brinuti o pacijentima i izlječiti ih kada je moguće, ili im olakšati situaciju koliko je moguće. Nažalost, pod zloćudnim utjecajima bioetičke industrije, pacijente se promatra kao robu, proizvodne jedinice u sustavu, kao bilo što samo ne kao pojedinca s pravom na život, skrb i dostojanstvo.
Spomenut ću još jednu zabunu među mnogima; radi se o namjernoj medikalizaciji normalne skrbi. Dobar primjer je "Artificijalna Nutricija i Hidratacija", nešto što smo nekoć zvali hrana i voda. Nekoć je ljudska dužnost bila nahraniti pacijenta i dati mu piti, ali nakon što su bioetičari izmedikalizirali čitavu stvari; odnosno kada su je opisali akronimom ANH, kada su uspjeli prikriti ljudsku dužnost iza žargona; u stanju su raspravljati o "uklanjanju ANH-a" kao da se radi o medicinskoj proceduri, a ne običnom izgladnjivanju.
Istu vrstu distanciranja vidimo prilikom korištenje pojmova poput "fetusa", "terminacije", "eutanazije", "vegetativnog stanja" itd. Povijest poznaje mnoge takve presedane.
***
Zatim napominje da se ne možete baviti bioetikom bez moralne filozofije, bioetika je primjena moralne filozofije.
Pojašnjava i da biti bioetičar koji se poziva na prirodno pravo (nešto što potječe još od antičke Grčke i Rima), ne znači jednostavno vjerovati da je ono što je prirodno dobro ili ispravno odnosno vjerorovati da je ono što je neprirodno loše ili zlo. Prirodno pravo se bavi identificiranjem onoga što ispunjava ljudsku prirodu (narav), onime što nam pomaže da budemo ono što jesmo prema našoj prirodi kao racionalna, utjelovljena ali ograničena stvorenja;
"Mislim da možemo biti prilično sigurno da nam, što se tiče ispunjavanje naše naravi, biti ubijen općenito ne pomaže; Tako da su napadi na nevini život – nevini život, ne život onih koji su možda izgubili svoja prava štetom koju su nanijeli drugima – zabranjeni prirodnim pravom. Nisam još vidio dobar argument koji bi pokazao da je život tek sredstvo za druge ciljeve, a to bi onda značilo i da život gubi svoju vrijednost kada se, primjerice, nalazite u komi."
"Kada govoromo o temama poput genetskog inženjeringa, surogat majki, ljudskog "poboljšanja" ili koje god teme su bioetičari uspjeli nametnuti medijima, potrebna nam je oprezna, sofisticirana analiza prirodnog prava.
Ona ovisi o tome što je dobro za ljudsku prirodu pojedinca, i prirodnih ljudskih organizacija poput obitelji, zajednici i države. Ono što je dobro za skupinu ljudi ovisi o tome što pridonosi ispunjenju svakog pojedinca, a to znači da je žrtvovanje nevinog pojedinca zbog koristi drugih pogrešno. Ono što je dobro za grupu nije isto kao "najbolji rezultat" utilitarnog ili konzekvencijalističkog vaganja efekata.
Završava odgovor usputnim razmišljanjem o plastičnim operacijama;
Teorija prirodnog prava ne može i nesmije djelovati u vakumu; mora bit utemeljena na autentičnom i empirijskom radu o ljudskoj naravi i općem dobru, u skladu sa zdravim razumom. Uzmimo jedan primjer, samoozljeđivanje koje nazivamo "kozmetičke operacije" kada cilj nije popraviti nedostatak koji onemogućuje prirodnu funkciju ljudsko tijela (ili možda prirodnu ljudsku funkciju poput prijateljstva i društvenih odnosa) je moguće moralno pogrešan u svim svojim oblicima.
Ne radi se o tome da je nešto "neprirodno" s time na neki nejasan način, nego da se radi o uzdizanju tjelesnog savršenstva iznad prihvaćanja neizbježnog nesavršenstva s obzirom na vrstu stvorenja kakva jesmo, radi se o neprirodnoj hijerarhiji ljudskog dobra, uzdiže se tjelesno dobro nad onim što možemo nazvati psihičkim dobrom.
***
Za kraj odgovara na pitanje o "novoj" teoriji prirodnog prava koja napušta Aristotelijansko-Tomističku metafiziku (novu teoriju prirodnog prava zagovaraju ljudi poput Griseza, Finnisa i Georgea). Oderberg se ne slaže s time pristupom. Primjećuje i da njihov pristup nije uspio uvjeriti liberalne bioetičare unatoč napuštanju metafizičkih pretpostavki. Priznaje da možda ni tradicionalni, metafizički bogat pristup neće (psihološki gledano) uvjeriti takve bioetičari, ali intelektualno govoreći, radi se o ozbiljnom sustavu.
Oderberg je pesimističan o smjeru bioetike, ne misli da će bioetičari uvesti zdrav razum u bezumno društvo; ne očekuje to niti od filozofa. Iako se priča o bioetičarima, oni nisu pokretač, više simptom. Kada ljudi ne bi izlagali svoju djecu utjecaju medija i biotehnologije, bioetika bi izgledala drastično drugačije u sljedećim desetljećima.
PS
O sličnim temama sam već objavljivao; Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?, Teorija prirodnog prava - ukratko, Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?, Ovisi li moral o Bogu?, Činiti ono što nam je prirodno, Seksualna politika, prirodno i normalno, Girard o eutanaziji, Moderna Moralna Filozofija - G.E.M. Anscombe, Robert P. George – teoretičar prava itd.
