Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web)
Početnik, napredni, savršeni. Radi se o tri faze koji su dio razvoja duše. Milost daje duši nadnaravni život, uzdiže naše sposobnosti sve dok dubina duše nije očišćena svega egoizma i samoljublja. Sve dok istinski ne pripada, bez rezervacija, Bogu.
Prvo obraćanje je prijelaz iz grešnog stanja u stanje milosti, bilo krštenjem ili u slučaju starijih kajanjem i sakramentalnim odrješenjem. Ukoliko duše opet ne padne u smrtni grijeh nego odluči napredovati onda započinje putem čiščenja za početnike. (Postoje neki ljudi kojima je dana veća milost pa su odmah napredni.) Počinju spoznavati sebe, shvaćati svoju potrebitost i siromaštvo, svakodnevno ispituju svoju savjest da bi ispravili svoje mane. Istodobno, počinju spoznavati Boga u naravnim stvarima ili parabolama, primjerice onoj o Razmetnom sinu ili Izgubljenoj Ovci ili Dobrom Pastiru. Izdašni početnici će osjećati sveti strah od grijeha, zbog njega će izbjegavati smrtni pa i namjerni laki grijeh, mrtveći osjetila i pohotu. Nakon nekog vremena takvog truda obično su nagrađeni nekom utjehom u molitvi ili proučavanju božanskih stvari. U toj fazi početnik već voli Boga "svim srcem svojim", ali ne još i sa svom svojom dušom, sa svom svojom snagom, ili sa čitavim svojim umom. Duhovni pisci često spominju mlijeko utjehe. Sam sv. Pavao kaže "I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete "
Ali što se obično događa u ovoj fazi? Praktički svi početnici, kad dobiju ove osjetilne utjehe, postanu previše samodopadni zbog njih, smatraju ih ciljem za sebe, a ne sredstvom za više stvari. Zatim postanu prepreka njihovu napretku; postanu prilika za duhovnu pohlepu, radoznalost u Božjim stvarima, nesvjesna oholost koja navodi osobu da govori o svojim zaslugama, predstavlja se gospodarom duhovna života. Zatim, kao što kaže Sv. Ivan od Križa, pojave se sedam glavnih grijeha, ali ne u svojim očitim oblicima, nego u duhovnim stvarima, postanu prepreka istinskoj i čvrstoj pobožnosti.
U tome trenutku nužno je drugo obraćenje, ono što Sv. Ivan od Križa opisuje kao pasivno čišćenje osjetila. Cilj je odvesti ih duhovnim putem, putem prožetim kontemplacijom, i kojem Bog hrani i obnavlja dušu.
Ovo pročišćavanje karakterizira dugotrajna suhoća osjetila,u kojoj je početnik lišen svih onih osjetilnih utjeha zbog koji je postao samozadovoljan. Ukoliko usred ove suhoće postoji intenzivna želja za Bogom, želja da bi On trebao vladati u nama, zajedno sa strahom da ga ne uvrijedimo, onda se radi o drugom znaku da se radi o božanskom čišćenju. Osim toga, ukoliko se toj intenzivnoj želji za Bogom dodati poteškoća molitve prema diskurzivnoj metodi, te sklonost prema jednostavnoj molitvi s ljubavlju onda se radi o trećem znaku da dolazi do drugog obraćenja, da se duša uzdiže prema višem obliku života.
Ukoliko duša odgovarajuće prođe ovo čišćenje postane duhovnija, izlječena svoje duhovne pohlepe i oholosti, počinje bolje prepoznavati svoju potrebitost. Nije rijetko da se jave različite poteškoće u tom procesu čišćenja, primjerice u proučavanju, ili u odnosu sa drugim osobama; javljuje se i napasti protiv čednosti i strpljivosti, napasti koje Bog dopušta kako bi našim reagiranjem protiv njih to postalo čvrsto ukorjenjeno u nama. Ponekad dolazi i do iskušenja bolesti. U ovoj krizi Bog obrađuje tlo duše, kopajući dublje brazdu koju je započeo našim prvim obraćenjem. Čupa zli korov, ostatke grijeha, "religquias peccati".
Ova kriza nije bez
opasnosti, poput krize četrnaeste godine u razvoju našeg naravnog
života. Neki se pokazuju nevjerni svom pozivu, neke duše ne prođu
kroz tu krizu i ne uđu u put prosvjetljenja naprednih, ostanu u
stanju mlakost, oni nisu početnici, nego su retardirane ili mlake
duše. Nisu upoznali "časa svoga pohođenja", nisu
prepoznali trenutak svog drugog obraćenja. (Takve duše, posebno
ako su u redovničkom ili svećeničkom stanju, ne teže savršenstvu
kao što bi trebale, i nesvjesno sprečavaju druge da to učine,
postavlju ozbiljne prepreke prema onima koji stvarno žele
napredovati. Zajednička molitva, umjesto da postane kontemplativna,
postaje mehanička; umjesto da molitva podržava dušu, dušta mora
podržavati i podnositi molitvu. Takva molitva može čak postati i
antikontemplativna.)
Ukoliko duša uspješno prođe kroz takvu krizu, započinje kontemplacija otajstava vjere, popraćena intenzivnom željom za savršenstvom; onda početnik rasvjetljen darom razumijevanje postaje napredan i ulazu u put rasvjetljenja; prepoznaje vlastito siromaštvo, vidi ispraznost počasti i poštovanja i stvari ovoga svijeta, odvaja se od takvih navezanosti. (Započinje nešto nalik novom životu, on je poput djeteta koji je ušao u mladost.)
Kasnije RGL opisuje život naprednih, kod njih se razvija kvazieksperimentalna spoznaja Boga, spoznaju ga ne kroz stvari osjetila ili parabole, nego kroz otajstva spasenja s kojima se sve više upoznaju. O Božjoj veličini kontempliraju ne samo kroz zvjedana nebesa, mora ili planine, ne samo parabole Dobra Pastira ili Razmetna Sina, nego kroz savršeno zrcalo misterija Utjelovljenja i Otkupljenja. Više ne izbjegavaju samo grijeh nego imitiraju vrline našeg Gospodina; ne obdržavaju samo one zapovijedi koje vrijede za sve, nego i Evanđeoske savjete o siromaštvu, čednosti i poslušnosti. (Odnosno drže se duha tih savjeta, izbjevaju nesavršenosti)
Vole Boga ne samo cijelim srcem, nego i čitavom dušom, svim vlastitim aktivnostima, ali još uvijek ne potpunom snagom, još uvijek ne čitavim umom jer još Bog nije ovladao višim podučjem duše (duhom).
Ipak, takva napredna osoba, nesvjesnom ohološću, postane samozadovoljna zbog svoje molitve, rada, podučavanja i propovijedanja. Zaboravlja da se radi o Božjim darovima. Daje si previše važnosti, preuveličava vlastite talente, zaboravlja vlastitu nesavršenost dok je svijesna nesavršenosti drugih. Nešto u životu takve osobe ne pripada potpuno Bogu.
Potrebno je treće pročišćenje, potrebno je očistiti samu dubinu duhovnoga. Bez trećeg obraćenja, nema života sjedinjenja ( a to je odrasla dob duhovnog života). Sv. Pavao; "Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. " "da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine."
Bog dopušta izazove tog razdoblja kako bi ih usavršio, Pismo objašnjava; "Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. "; "Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava."
Takve krize imaju svoje opasnosti, Bog po treći put ore brazde, ali ovaj put još dublje, duša se čini preopterećena. Nevolje su to slične onima koje opisuju proroci, posebice Jeremija u Lamentacijama.
Onaj koji prođe te krize, voli Boga ne samo svojim srcem i svojim dušem, nego i svom svojom snagom, priprema se voljeti Ga "svim umom svojim", postati "obožavateljem u duhu i istini. (Postane savršen.)
---
RGL napoimnje da se ne radi o nekoj proizvoljnoj podjeli, radi se o važnom razvoju, ukoliko to ne vidimo to je zato što smo zaboravili na nužnost drugog i trećeg obraćenja. Ponekad zaboravimo da nužno pročišćenje se ne dogodi na zadovoljavajući način, ne dođe do savršenog puta rasvjetljenja ili puta ujedinjenja. Ukoliko ne pridodamo odgovarajuću pozornost nužnosti opisanih pročišćenja nemoguće je shvatiti kakvo mora biti duhovno stanje naprednih i savršenih, Sv. Pavao je pišući Kološanima naglasio nužnost novog obraćenja;
"Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelim i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! ...A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva."
