Tekst u nastavku prepisan je iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena, "Božje podzemlje- ispovjest o progonu vjere u komunizmu"(Verbum, 2006.). Prepisani tekst je iz poglavlja "Više o Ruskoj 'toleranciji'", ne radi se o cijelom poglavlju jer nije prepisano prvih par stranica(donji tekst odgovara str. 59-65). U tom poglavlju autor opisuje situaciju vezanu uz službenu i neslužbenu politiku Partije prema religijama odnosno vjeri. Unatoč tome što je u jednom periodu proglašena tolerancija prema vjerskim zajednicama autor pokazuje stvarnu situaciju. Svo uređenje teksta je moje. O samoj knjizi možete više pročitati u ovome postu, a o autoru u ovome postu. Imajte na umu da je knjiga prvi put izdana 1949. godine.Više o Ruskoj "toleranciji"
...
U jednom od bunkera prekvirenim granama smreka i snijegom svakoga sam dana slavio misu. Ponekad bi na svetu službu dolazilo po šestero ljudi, a ponekad i po pedeset. Budući da smo misu održavali u najvećoj mogućoj tajnosti, nismo o njoj mogli obavijestiti mnogo ljudi, iako bi oni bez sumnje voljeli doći. Ipak, životi sviju nas ovisili su o tome da rusi ne saznaju našu veliku tajnu. U ušima političkog komesara riječ svećenik bi isti čas zvučala kao riječ špijun.
Sveta misa nam je jako puno značila. Umjesto zvuka orgulja glazbenu podlogu nam je često činila njemačka artiljerija. Kao oltarske svijeće služile su nam prigušene svjetiljke. Jedan sat iza ponoći bilo je najsigurnije vrijeme za slavljenje mise. Izvadio bih svoj pažljivo čuvani misal iz kojeg bih čitao i komentirao dnevno evanđelje na francuskom i ruskom jer su svi među nama govorili barem jedan od tih dvaju jezika. Francuzi su oko oltara služili kao ministratni.
Najveći problem mi je predstavljalo nabavljanje vina bez kojega se misa nije mogla održavati. Uspio sam donijeti malu količinu vina kojom sam ispunio bočicu za jod te sam je skrivao među lijekovima. Prilikom svake mise izlio sam samo jednu kap koristeći bugačicu prilikom prikazne molitve. Kao misno posuđe koristio sam obično medicinsko staklo.
Amerikanci su me jednom upitali, "Zašto nisi priznao da si svećenik nakon što je u Rusiji službeno proglašena "sloboda vjere?"
Moj odgovor je bio negativan zašto što sovjeti, ni u vrijeme proglašenja tolerancije prema Crkvi, nisu dopuštali ponovno otvaranje katoličkih crkava. Pravoslavni vjeronauk je još uvijek bio strogo zabranjen. Iza moga "ne" krije se cijela povijest sovjetskog licemjerja i prijetvornosti od 1919. godine. Da biste bolje shvatili zašto nisam želio da itko od časnika Crvene armije sazna da se među partizanima krije svećenik, moram podulje ispričati što se događalo u Svojetskom savezu.
Nakon što su 20ih godina revolucionari prestali rušiti crkve i ubijati svećenike i redovnice, većina ruskog naroda ostala je vjerna Bogu. Komunisti su stoga smislili plan(prvi od mnogih) kako da zadobiju kontrolu nad crkvom umjesto da je uguše. Moskovska je vlada organizirala nekoliko podmitljivih i režimu podložnih svećenika u nešto što su nazvali "Živa Crkva", na čelu koje je bio svećenik pod imenom Sergej koji se odmetnuo da bi primio taj "časni položaj".
Prava namjera ove organizacije otvoreno je izrečena u novinama Radnička Moskva: "Naš cilj nije obnoviti Crkvu, nego je ukinuti i iskorijeniti sve religije."
Godinu dana nakon osnutka te crkve Sergej se pokajao zbog svog odmetništva, a "Živa crkva" se ubrzano raspadala zbog nedostatka ljudi. U međuvremenu su biskupi, svećenici i redovnice koji su ostali vjerni svojoj iskonskoj vjeri mučeni, zatvarani i ponekad čak osuđivani na smrt.
Suđenje svećenicima u komunističkim zemljama danas su obično namještena; službena optužba redovito glasi da je Božji čovjek bio uključen u "političke aktivnosti". Tijekom dvadesetih godina Rusi su bili mnogo izravniji: otvoreno su progonili one čiji je zločin bio održavanje vjere živom. Na takvim suđenjima progonitelji bi pitali svećenika: "Jeste li maloljetnicima predavali vjeronauk?" Jesam. "Jestali li znali da je to protuzakonito?" Jesam, ali više držim do svoje savjesti nego zakona. "Jeste li svoje popovijedi podređivali vladinoj cenzuri?" Nisam. "Jeste li nastavili služiti mise nakon što su zatvorene crkve u Lenjingradu?" Jesam. "Kada? Gdje? Kome?" Često u svojoj sobi. Ponekad u podrumu napuštenog sirotiša, gdje je bilo nazočno između stotinu i pedeset i dvjesto ljudi." Nakon takvog svjedočanstva svećenici su bili prognani ili ubijeni.
Takvi progoni nisu bili jedino što su komunisti radili protiv Boga. Svojski su se trudili indoktrinirati mladež svojom novom vjerom, odnosno bezboštvom. Sve tehnike propagande kojima su ovladali i moć kojom su raspolagali usmjerene su prema tome cilju. Početnice i školski uđbenici učili su djecu izrugivanju vjere. U učionicama su povješani prouvjerski plakati. Slike svetaca i Svetog Trojstva nalazili se su na igračim kartama. Učitelji su pod mikroskop stavljali kapljice blagoslovljene vode da bi djeci pokazali odvratne bacile i gadili se na njih. Protuvjerski igrokazi obilazili su sela i izvodili svoje predstave u crkvenim zgradama. Po završetku igrokaza na domjenku se, između ostalog, posluživalo "crkveno vino".
Prvih je godina Pravda pobjedonosno pisala:
U učionici u Kremenčuku učiteljica upita: "Koliko vas vjeruje u Boga?"
Četiri, pet, sedam ruku digoše se zrak, ali dvije se brzo spustiše.
"Koliko vas je protiv Boga?"
Podigla se čitava šuma ruku.
"Hura", povikaše djeca, "Bog je izgubio!"
No 1925. uvedeni su još gori zakoni. Roditelji nisu više smjeli djecu voditi u crkvu niti ih u svojim kućama učiti moliti. Kazna za neposlušnost bila je oduzimanje djece i smještanje u državno sirotiše.
Iste godine stari je boljševnik imenom Emil Jaroslavsky postavljen na čelo nove organizacije nazvane Liga borbenih ateista. Liga je raspolagala velikim novčanim subvencijama. Jaroslavsky je izdavao časopis zvan Bezbožnik koji je započeo izlaziti u 350000 primjeraka. Liga je dala tiskati 70555 protuvjerskih plakata. Zatim su smislili posebne praznike s procesijama i ceremonijama koje su ismijavale Božić, Uskrs, Jom Kipur i muslimanske svetkovine. Do 1928. Liga je okupljala 5500000 članova, a časopis Bezbožnik je svaki mjesec imao dva milijuna čitatelja.
Ipak, 60 posto roditelja u Moskvi dalo je krstiti svoju djecu , a u nekim školama čak 90 posto djece činilo se zaraženo vjerom(Ove su procjene iznesene u časopisu Izvestia 1929.)
Petogodišnji plan je još više pojačao propagandu i progone vjernika. Odlazak na nedjeljnu misu je onemogućen novim tjednom koji je imao šest dana. Vjerski pogrebi su bili strogo zabranjeni. Kler je morao plaćati sedam puta veće poreze. Zatvoreno je još više crkava. Do 1929. sovjeti su se usredotočili na progon pravoslavnih i katoličkih vjernika, ali od tada je u svakoj sljedbi bilo mučenika. Uvođenjem petogodišnjeg plana pojačani su progoni protestanata i Židova.
Stanovništvo se opiralo ovim mjerama. Kako su se usudili? Kako su se organizirali? To nisam znao sve dok sam nisam postao član Božjeg podzemlja u Rusiji. Ipak, nekoliko natpisa u sovjetskom tisku ukazivalo mi je na činjenicu, čak i prije rata, da je vjera i dalje živa.
Komsomol je pokušao zauzeti jednu crkvu pokraj Harkiva. Mladi kršćani su se tome usprotivili te je pritom ubijeno sedmero komunista. Osmero kršćana je položilo svoje živote u ovoj borbi, i u ostalim je selima otpor bio prilično jak. U jednoj su crkvi vjernici proveli osam dana i osam noći; kada je mlada komunistkinja ušla i pljunula na ikonu, razjareni vjernici su je na mjestu ubili.
Ruski se narod nije pokorio bezobzirnoj Staljinovoj diktaturi kako bi zadržao svoje poslove, svoje posjede iz vremena prije revolucije, čak i pravo da im se djeca podučavaju nemarksističkim istinama iz bilo kojeg svjetovnog područja. Staljinova tajna policija smirila je sve njihove proteste, al s jednom iznimkom. Ta iznimka je vjera. Deset, dvanaest i dvadeset godina nakon revolucije, muškarci, žene i djeca još uvijek radije umiru nego puštaju da se zatvore njihove crkve.
1932. se petnaest godina ateističke propagande komunistima poput bumeranga vratilo u glavu. Čitav naraštaj ruske mladeži koji je bio izložen lažnoj i površnoj indoktrinaciji Lige ateista počeo je propitivati svoje gospodare. Znatiželjni umovi, čak i među članovima Komsomola, ispitali su protuvjerske argumente i shvatili da su neistiniti. Mladi roditelji i učitelji sada su odbijali na mlađu djecu prenositit filozofiju u koji sami nisu vjerovali. Od toga razdoblja nadalje u kršćanskom je podzemlju bio sve više obraćenika. Crkvi su prilazili i članovi Komunističke partije.
U novinama iz tog vremena moglo se naći na podatke poput: u Pessochnoyeu u domovima dvanaestorice od ukupno četrnaestero vodećih komunista pronađene su ikone; u lenjingradskoj tvornici radnici su otvoreno na glas čitali Bibliju u vrijeme stanke za ručak; u ukrajinskim selima učitelji su djeci dopuštali nositi lančiće s križićem u školu, uz upozorenje da ga sakriju kada dođe inspektor iz Lige ateista.
Sabotirani su putujući protuvjerski igrokazi. U gradu u koji bi došli odjednom bi misteriozno nestalo struje u vrijeme kada je trebala započeti predstava. Gomile primjeraka Bezbožnika ostale su nerazdijeljene jer su ih poštari odbili nositi . Potajno su rušene govornice, tako da bi se spriječili protuvjerski govori.
Jaroslavsky je 1937. priznao da između polovice i tri četvrtine Rusa koji žive izvan velikih gradova vjeruje u Boga.(Ta njegova nagađanja vjerojatno su niža od stvarnog stanja.) Usprkos činjenici da milijuni Rusa godinama nisu imali prilike ići u crkvu, vjera je ostala živa. Tada je u Sovjetskom Savezu bilo otvoreno samo 20000 crkava za 200000000 ljudi, dok je istodobno u Americi bilo 254000 crkava za 130000 ljudi.
Progoni nisu mogli obuhvatiti sve Ruse koji su se opirali zakonu. Ipak, najistaknutiji prijestupinici su uhićeni, a upravo ta uhićenja pružaju uvid u ono što se događalo u ruskim katakombama. Staljingradski biskup je uhićen 1937. jer je djeci predavao vjeronauk. Iste su godine dva lenjingradska svećenika osuđena na smrt jer su pružila utočište "putujućim svećenicima" koji su podjeljivali sakramente ljudima koji žive udaljeni od crkve. Masovno suđenje stotini protestana održano je na Kharkasu jer su posjedovali Bibliju. Jedan od njih je poslan u Sibir na deset godina.
Nova naredba izdana 1937. godine podsjetila je članove Lige mladih komunista da će iz nje biti isključeni ukoliko idu u crkvu. Međutim, Bezbožnik je izvijestio "da članovi Partije i komunističke mladeži jednako kao i Stakhanoviti, pokazuju apsolutnu ravnodušnost prema obnavljanju vjerske prakse u svojim obiteljima, kao što su krštenje djece, crkvena vjenčanja, obilježavanje crkvenih blagdana." Antireligioznik se žalio da jednm njihovu predavaču poslanom na područje Dona tamošnja vlast nije omogućila smještaj i prijevoz. Pravda donosi: "Djelovanje Lige borbenih ateista nije urodilo plodom; ljudi su još nezadovoljniji, ali ne vjerom ili svećenstvom. Nezadovoljstvo službenim ateizmom posebno raste među članovima zadružnih gospodarstava. Stoga roditelji redovitio odbijaju slati djecu u školu, znajući da će ih učiti ateizmu."
Centralni komitet Komunističke partije je priznao: "Mnogo je teže iskorijeniti vjeru iz svijesti radnika, nego ih osloboditi od kapitalističke eksploatacije."
Iz tog su razloga nakon njemačkog napada na Rusiju 1941. dali otvoriti crkve i počeli uvoditi politiku "vjerske tolerancije". Sergej, stari otpadnik od vjere iz dvadesetih godina , ponovno je promijeni o svoju vjeru uselivši u njemačko veleposlanstvo nakon što je iselio nacistički veleposlanik. Preko radija je pozvao ruske vjernike da podrže Staljina u novom ratu. Sovjeti su s osmijehom pratili njegove napore; otvoren je vladin ured za uspostavljanje prijateljskih odnosa među Crkvama. Na čelu tog ureda nalazio se jedan od vodećih dužnosnika Vojne ateističke lige. Također je zatvoreno nekoliko protuvjerskih muzeja.
U siječnju 1945. Pravoslavnoj su Crkvi formalno omogućene nove povlastice: organiziranje vjerskih skupova, održavanje molitvenih sastanaka, ređenje novih svećenika, posuđivanje novca iz lokalnih sovjetskih izvora. Crkvi je i dalje uskraćeno pravo vlasništva, pravo izdavanje vjerskih knjiga, temeljno pravo javnog ili privatnog vjeronauka za maloljetnike.
Ove novosti o odredbama zatekle su me u šumi i možda bih bio njima zanesen da nisam imao ranijih iskustava. Naime, već sam prema ponašanju Titovih ljudi u Jugoslaviji 1943. i 1944. shvatio što za komuniste znači "vjerska tolerancija". Istog sam mjeseca, kada su proglašene te odredbe srećom naletio na ruskog generala koji mi je ljubazno objasnio koliko površno trebam shvatiti ponudu posljednjeg pokušaja sovjetskog primirja s Bogom.