Priča o legendarnoj Aleksandrijskoj knjižnici puna je nepoznanica. Unatoč tome već par stoljeća možemo slušati o kršćanima koji su uništili naprednu antičku kulturu i zamijenili je mračnim dobom. Omiljena je priča raznih antiteista o Hipatiji kao racionalistkinji i znanstvenici koju su ubili fundamentalisti jer su se osjetili ugroženi znanjem i znanošću. Takav mit propagira i film Agora, a odgovor na neke iznesene laži filma možete pročitati u nastavku. Autor članka je David Hart(original članak). Na samom kraju možete pronaći par povijesnih komentara koji upotpunjuju članak.Zlobno uporni mitovi o Hipatiji i Aleksandrijskoj knjižnici
Dok pišem ovaj tekst, moje usne proizvele su teatralno mrzovoljne uzdahe; znam, vama su nečujni, ali ispunila bi vaša srca sa sažaljenjem kada bi ih mogli čuti.
Razlog moga jada je izlazak Amenabarovog filma Agora koji se predstavlja kao povijesni prikaza ubojstva filozofkinje Hipatije od strane kršćanske rulje u ranom petom stoljeću, film o uništenju Velike Aleksandrijske Knjižnice i općenito o navodnom bijesnim sukobima između Grčke znanosti i Kršćanske vjere. Zapravo nisam, niti namjeravam, pogledati film(mogli bi reći da ga ne bih gledao ni da mi plate, ali strogo govoreći to nije istina). Sve što znam o filmu pročitao sam u članku Larrya Rothera u New York Timesu, ali i to je bilo dovoljno da shvatim o čemu se radi.
Nije sva krivica na gospodinu Amenabaru. On samo ponavlja priču koju imamo priliku čuti već stoljećima, često od strane naizgled uglednih povjesničara. Glavna pretpostavka tih priča je da su kršćani u kasnoj antici bili brutalne horde praznovjernika, prezirali su znanost i filozofiju, često djelovali kako bi potisnuli oboje, te su uz sve to imali i posebno loše mišljenje o ženama.
Dakle, navodno su jednog tragičnog dana 391. godine, kršćani iz Aleksandrije uništili gradsku knjižnicu, zapalili svitke, uništili znanje koje se skupljalo stoljećima, zapravo uveli su svijet u "Mračno doba". Osim toga, 415. godine je grupa kršćana ubila Hipatiju(mladu i lijepu, baš kao što je bila i inteligentna), ne samo zbog njene posvećenosti intelektualnom radu, nego i zato jer je tvrdoglavo zaboravila gdje joj je, kao ženi, mjesto.
Gotovo sve navedeno je obična besmislica, ali pretpostavljam da Amenabar sve to smatra istinitim.
Naravno, to ne opravdava njegove smiješne doprinose priči. Navodno je u jednoj sceni filma Hipatija prisiljena nositi veo, nešto što nalikuje burki. U filmu o Aleksandriji u kasnoj antici to nema nikakvog smisla.
Zatim, u jednoj sceni Hipatija postavlja heliocentričnu hipotezu što je za svakoga tko je upoznat sa neoplatonizmom kojeg je štovala, odnosno Aristotel-Ptolomejevim kozmološkim sustavom u kojemu se obrazovala više no smiješno. Unatoč tome, takva mala 'umjetnička' uljepšavanja su tek neznatan dodatak radnji koja je već groteskno iskrivljena tako da ih možemo i zanemariti.
Priča o kršćanskom uništenju Aleksandrijske knjižnice koju imamo priliku često čuti, koju stalno zlobno ponavljaju, je bajka o nečemu što se nikada nije dogodilo. Pod time ne mislim da postoje neka razilaženja u mišljenju, ili da su nas originalni izvori ostavili u dvojbi o tome što se stvarno desilo. Pod time mislim da se ništa takvoga nije nikada dogodilo.
Rohter se približava istini kada primjećuje "rimske kronike, kao i kasniji radovi, upućuju na to da je barem dio knjižnice bio uništen kada je Julije Cezar napao Egipat(48. pr. Kr.), te da su kršćani bili odgovorni samo za štetu učinjenu drugoj, "knjižnici kćeri", koju su možda poharali i muslimanski osvajači u 7. stoljeću poslije Krista." No, zapravo ne postoji niti jedan dokaz; antički, srednjovjekovni ili moderni, da su kršćani bili odgovorni za uništenje zbirke, prije 18. stoljeća nitko nije ni predložio takvo što.
Aleksandrijska knjižnica je jedan od više fascinantnih misterija kasnoantičke civilizacije. Ulazi u povijest kao nešto legendarno. Čak i Strabo, koji je umro 23. god AD, zna za nju tek kao priču iz prošlosti. Znamo da je izgrađena kao dodatak Velikom muzeju u Brucehimu(kraljevska četvrt Aleksandrije) u prvoj polovici trećeg stoljeća prije Krista. Samu veličinu knjižnice, teško je odrediti.
U antičkim tekstovima procjena mahnito varira, između 40.000 svetka što je za antički svijet zapanjujuća, ali još uvijek uvjerljiva brojka, sve do 700 tisuća što je gotovo sigurno preveliki broj. Unatoč tome, arheolozi još uvijek nisu pronašli ostatke zgrade koja bi bila dovoljno velika za arhiviranje zbirke veličine bilo koje od tih brojki.
U svakom slučaju, kao što Rother kaže, razni drevni izvori navode da je knjižnica bila uništena, ili dijelom ili u cijelosti, za vrijeme Cezarove kampanje protiv Pompeja(48. Ili 47. pr. Kr.). Ukoliko je neki dio preostao u Brucheimu vjerojatno bi nestao 272. AD kada je Aurelije uništio muzej u ratovima za ujedninjenje carstva. Knjižnica u Brucheimu svakako više nije postojala 391. godine.
Rother je u pravu kada kaže da je vjerojatno postojala "knjižnica kćer" koja je bila smiještena u Serapeumu- velikom hramu posvećenom ptolemejvićevoj mješavini grčko-egipatskog boga, Serapisa. Knjižnica je bila tamo smiještena ili u kasnom 3. stoljeću prije Krista, ili u kasnom 2. stoljeću poslije Krista kada su uređivali i proširivali Serapeum. Postoje valjani dokazi da su svitci nekada bili arhivirani unutar kompleksa hrama.
Serapeum je uništen 391. godine. Nakon niza sukoba između poganskih i kršćanskih zajednica u Aleksandriji(Aleksandrija je bila najnasilniji grad antičkog svijeta, neredi su se gotovo smatrali dijelom građanske tradicije). Veći broj kršćana taoca ubijen je unutar Serapeuma što je dovelo do odluke cara Teodozija da se uništi kompleks(iako je oprostio ubojicama, budući da su ubijeni kršćani sada mučenici, svaki čin osvete bi njihovo svjedočanstvo vjere stavio u drugi plan). Tako su rimski vojnici, potpomognuti kršćanskom ruljom, razrušili kompleks, samim time i hram unutar njega.
Zapravo imamo prilično dobre izvještaje o tome danu, kršćanske i poganske, i niti jedan od njih ne ukazuje na uništenje bilo kakve veće zbirke knjiga. Čak ni Eunapius iz Sardisa, poganski učenjak koji je prezirao kršćane i koji bi zasigurno plakao zbog gubitka tako dragocjenih zapisa, ne sugerira da se takvo što dogodilo. To nas ne začuđuje budući da tamo vjerojatno nije ni bilo knjiga za uništenje.
Poganski povjesničar Marcellinus Ammianus, opisujući Serapeum nedugo prije rušenja, jasno je progovorio o njegovim knjižnicama kao nečemu što više ne postoji. Prava istina je da je cijela legenda proizvod mašte Edwarda Gibbona koji je bizarno pogrešno protumačio jednu rečenicu kršćanskog povjesničara Orosiusa i iz nje osmislio priču koja se ne pojavljuje nigdje u cijelom korpusu starih povijesnih izvora.
To me dovodi do Hipatije. Ponekad poželim da ostave na miru sjećanje na jadnu ženu. Kroz par posljednjih stoljeća bila je žrtva takvih prljavih sentimentalnih gluposti da ju je gotovo nemoguće cijeniti za ono što je bila, odvojiti tragediju njene smrti od ideoloških priča koji je obično okružuju.
Svi dokazi upućuju da je Hipatija bila sjajna predavačica Platonovih misli, školovani znanstvenik i autorica nekoliko matematičkih komentara. Unatoč ekstravagantnim tvrdnjama o njenim doprinosima, nemamo razloga vjerovati da je imala kakav značajan doprinos bilo kojem polju njene stručnosti.
Primjerice, često joj se pogrešno pripisuje da izumila astrolab i hidrometar. Istina je pak da se prvi spomen hidrometra pojavljuje u pismu koje je poslano Hipatiji od strane njenog prijatelja, Synesiusa iz Cirene, kršćanskog platonista i biskupa Ptolemaide, i to samo zato što joj Synesius u tome pismu objašnjava kako je uređaj izrađen tako da ona dogovori sastavljanje jednog hidrometra za njega.
U vrijeme smrti, vjerojatno nije bila ni lijepa mlada žena znanja, izgleda da je imala više od šezdeset godina.
Ipak, istina je da ju je brutalno ubila i raskomadala banda kršćana parablana(bratstvo koje je osnovano da se brine o siromašnima u gradu). Međutim, nisu je ubili jer je žena(intelektualke nisu bile rijetkost u istočnom carstvu, niti među poganima niti kršćanima) ili zato što je bila znanstvenica i filozofkinja(znanstvenu i filozofsku klasu Aleksandrije su sačinjavali pogani, židovi i kršćani; nije postojala popularna predrasuda prema znanosti ili filozofiji).
Povod za njeno ubojstvo sigurno nije bilo niti shvaćanje nje kao neprijatelja kršćanske vjere; sasvim dobro se slagala sa školovanim kršćanima Aleksandrije, mnogi od njih su joj bili prijatelji i učenici, intelektualno su joj bili puno bliži nego hramski okultisti donjega grada, naiskreniji zapis njenog ubojstva zapisao je kršćanski povjedničar Socrates, koji joj se očito neizmjerno divio. Čini se da je ubijena samo zato što je nehotice uključena u začarani krug političkih svađa između carskog prefekta grada i gradskog patrijarha, neki od divljaka donjega grada odlučili su uzeti stvari u svoje ruke.
Na kraju svega, istinita priča o Hipatiji, koju sigurno nitko neće nikada pretvoriti u film, govori nam jako malo o antičkoj religiji, ili o odnosima između drevnih kršćana i znanosti, i apsolutno ništa o navodnim višegodišnjim sukobima između kršćanstva i znanosti; ali govori nam puno o društvenim klasama u kasnom helenističkom svijetu.
Zamislite to kao idealnu marksističku alegoriju. Čini nam se nezamislivim da bi se kršćani iz niže klase kasnoantičke Alekandrije mogli urotiti u strašnom ubojstvu nenaoružane žene i poštovane znanstvenice, ali tada je tako bilo, Aleksandrijom se upravljalo na ulici, od strane različitih sekti i uvjerenja.
U kraljevskoj četvrti; pogani, kršćani i židovi su općenito zajedno studirali, dijelili zajedničku intelektualnu kulturu, surađivali u znanstvenim otkrićima i prisustvovali jedni drugima na predavanjima. Međutim, u donjem gradu vjerska odanost je često bila tek stvar plemenskog identiteta, a različita plemena su se često međusobno borili sa posebnim žarom.
Jaz između ta dva svijeta je teško mogao biti veći. Hipatija je bila žrtva onoga što moderno možemo okarakterizirati kao društveno proturječje; ni znanost, ni filozofija, ni religija toga vremena nisu ništa učinili kako bi to riješili.
PS
Kršćani, vjekovni neprijatelji znanosti, zapalili su veliku knjižnicu, uništili svo znanje ovog svijeta i tako gurnuli europu u (fantomsko) mračno doba. Koliko god smiješno i nerealno zvučalo, tako razmišlja veliki broj ljudi, čak i mnogi koji se vole nazivati školovanima i promišljenima. Zapravo, upravo takvi ljudi sa posebnim žarom zagovaraju taj stav.
Svakome tko poznaje povijesne činjenice, a ne mitove koje zlobnici propagiraju posljednjih stoljeća, jasno je da sve izrečeno nema nikakvog smisla. Za sve koje zanima značaj i kraj Aleksandrijske knjižnice preporučam radio emisiju BBC-a(oko 33. minute govore o 'uništenju' knjižnice). Ukratko, tisuće svitaka iz svih poznatih dijelova svijeta bilo je arhivirano u Aleksandrijoj knjižnici. Okupila je stotine učenjaka koju su živjeli u njenom sklopu, istraživali su i prepisivali svitke. Aleksandrija je tada bila razvijeni grad i centar svijeta, a Aleksandrijska knjižnica najveća arhiva znanja antičkog svijeta(u razdoblju od 3. st. prije Krista do 30. god. pr. Krista). Pitanje je kako je ta velika knjižnica nestala i gdje su nestali svi ti svitci?
Najčešće ćete čuti o samo jednom krivcu za uništenje knjižnice, kršćanima. To zna zvučati malo antikršćanski, pa se tomu dodaju i muslimani što rezultira antivjerskim odnosno prosvijećenim i nadasve znanstvenim stavom. Nešto učeniji će upozoriti da su i rimljani imali veze sa time, posebice Cezar i Aurelijan, to malo olakšava situaciju za vjernike, ali još uvijek ih ostavlja glavnim krivcem za uništenje znanja i fantomsko mračno doba.
Malo ozbiljniji pristup problemu upućuje nas na više krivaca za uništenje knjižnice; Julije Cezar posjetio je 48. god. pr. Kr. Aleksandriju te je došlo do 'slučajnog' požara u knjižnici. Zapise o tome događaju nalazimo tek par stoljeća kasnije, ali ostaje činjenica da je oko 30. godine pr. Kr. Aleksandrijska knjižnica izgubila svaki značaj, osnovana je nova 'knjižnica kćer' unutar poganskog hrama Serapeuma, neke procjene govore da je tamo arhivirano svega 10% izvorne građe. U 270. godine poslije Krista, car Aurelijan gušio je pobunu te izaziva novo uništenje Aleksandrije, iako sama 'knjižnica kćer' nije oštećena, veliki broj svitaka preseljen je u Konstantinopol. Navodno veliko uništenje knjižnice od strane kršćana dogodilo se 391. godine, a nešto ranije, 378. godine, poganski povjesničar Ammianus Marcellinus zapisuje da je knjižnica u hramu Serapeumu stvar prošlosti. Osim navedenih, mnogi krive i muslimane koji su 642. godine navodno dovršili posao.
Zapisi o kršćanskom uništenju knjižnice ne postoje, izgleda da nitko od svjedoka i povjesničara toga vremena, bilo kršćana, bilo pogana, nije osjetio potrebu da napiše nešto o uništenju svog znanja svijeta. Postoje zapisi o tome danu, o uništenju Serapeuma, ali nema spomena knjižnice. Taj mit(bez ikakvog temelja) je popularizirao Edward Gibon u 18. stoljeću u svome najpoznatijem djelu "Opadanje i propast Rimskog carstva" u kojemu je okrivio kršćane za pad Rimskog Carstva.
Unatoč velikom broju potencijalnih uništivača, izgleda da nikada nije došlo do većeg uništenja knjižnice. Kako je moguće da su svi ti svitci nestali? Jedan od najvažnijih razloga propadanja građe je činjenica da se sve čuvalo na papirusima koji nisu trajni jer primjerice nisu otporni na vlagu. Ne postoji nijedan zapis o tome da je knjižnica ikada počela koristiti pergamente od životinjske kože koji su bili puno bolji za čuvanje. Dakle, ako stalno ne prepisujete tekstove na nove papiruse oni će propasti, možete zamisliti učinak stoljeća na takve zapise. Drugi razlog je opadanje moći Aleksandrije, mnogi svitci su preseljeni u druge gradove, posebice Rim i Konstantinopol.
Unatoč želji mnogih koji žele okriviti kršćane, muslimane, pa i rimljane, knjižnica nije odjednom uništena, bila je to dosadna smrt koja je trajala stoljećima i nije uopće glamurozna kao što je opisuju; nije bilo vatre i ratova, sukoba znanosti i vjere, sukoba zadrtih vjernika i naprednih znanstvenika. Sasvim sigurno nije bilo kršćana koji su iz straha uništili svo znanje antičkog svijeta.