Jaslice i Božićno drvce

Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". U nastavku dio iz njegove propovijedi;

Probudi se ljudski rode! Radi tebe je Bog postao čovjekom. Probudite se, vi koji spavate, ustanite od mrtvih i Krist će vas prosvjetliti. Ponavljam vam, zbog vas je Bog postao čovjekom. Doživjeli bi vječnu smrt, da se on nije rodio u vremenu. Nikada ne bi bili oslobođeni od grešnog tijela da on nije preuzeo obličje grešnog tijela. Patili bi u vječnoj nesreći, da nije bilo ove milosti. Nikada se ne bi vratili u život, da on nije podijelio sa vama smrt. Bili bi izgubljeni da nam on nije pomogao. Propali bi da on nije došao. Radosno proslavimo dolazak našeg spasenja i otkupljenja. Proslavimo ovaj svečani dan kada je onaj koji je velik i vječan sišao iz velikog i beskrajnog dana vječnosti u naše kratko vrijeme.

Na dobro Vam došlo porođenje Gospodinovo!

Božićna propovijed Andrewa Pinsenta pod nazivom Jaslice i božićno drvce, nalazi se u nastavku(eng. original);

Božić je dan kada slavimo rođenje Isusa Krista. Već sama riječ "Božić" otkriva nam kršćanske korijene; katolička riječ koja se javlja u 11. stoljeću i znači "misa Kristova"(eng. The Mass of Christ, Christmass). Želi bih vam zahvaliti što prisustvujete današnjoj Misi u kojoj slavimo "Kristovu Misu"(eng. Christ's Mass), svečanu Misu rođenja Sina Božjega.

U današnjoj kratkoj propovijedi želio bih objasniti značenje onoga što slavimo pomoću dva poznata simbola Božićnog razdbolja. Prvi simbol su jaslice. Primijetit ćete kako se u našoj crkvi nalaze Božićne jaslice koje od sinoćnje polnoćke imaju i figuru djeteta Isusa u kolijevci. Sve božićne jasle reprezentiraju mnogo različitih stvari. Nije odmah očito da u idealnim jaslicama ima mjesta za svaki dio Božje kreacije. Zvijezda koja sja iznad Betlehema predstavlja svemir i ispunjenje drevnog proročanstva; "od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže."(Knjiga Brojeva 24:17). Anđeli predstavljaju duhovne odnosno nematerijalne aspekte Božjeg stvaranja, "Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!"(Psalmi 148:2). Krajolik predstavlja Zemlju, "Zemlja neka blagoslivlje Gospoda: neka ga hvali i uzvisuje dovijeka!"(Daniel 3:74). Vol i magarac predstavljaju životinjsko carstvo, ali i ispunjenje drevnog Izaijinog proročanstva "Vô poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve."(Izaija 1:3). Staja i kolijevka predstavljaju drugo stvaranje putem ljudske umjetnosti i obrta, proizvode ljudskih ruku i uma. Kao što je kralj David rekao svom sinu Salomonu, "idite i gradite svetište BOGU Jahvi"(Prva knjiga Ljetopisa 22:19). Ipak, s obzirom da smo pala rasa, protjerani iz Edena i ogrezli u grijehu, prvo prebivalište koje smo napravili da dočekamo našeg spasitelja je bilo surovo i jednostavno, vjerojatno i poprilično hladno. Pastiri i ovce predstavljaju izgubljene ovce naroda Izraelskog i njegove vođe, također i ispunjenje Ezekielovog proročanstva, "Ja ću izbaviti ovce svoje ... Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svoga Davida." (Ezekiel 34:22-23). Mudraci, čiji dolazak slavimo na blagdan Sveta tri Kralja, predstavljaju svijet pogana, ali i svijet filozofije i znanosti, one koji istražujući ljepotu stvorenoga dolaze u poniznosti služiti svog Gospodina.(Knjiga Mudrosti 13:9). Osim samog sebe, Josip predstavlja i one čiji je zaštitnik, uključujući kršćanske muževe koji brinu o svojim ženama i vođe su kroz svoje služenje. Što sa Marijom? O Mariji ne možemo nikada reći dovoljno. Puna je milosti, presveta, vazda djevica Bogorodica, Majka Crkve, Druga Eva, zaštitnica kršćanskih majki, Bezgrešno začeće Boga. Dakle sve što je dobro u Božjem stvaranju predstavljeno je u jaslicama.

Zbog čega su se okupili? U središtu njihove pažnje, kao i naše, je djetešce položeno u jaslama. Svaki čovjek ima svoje jedinstveno dostojanstvo, ali ovo nije samo obično dijete. To je sam Bog, po kojemu je sve stvoreno, sišao među svoja stvorenja, sišao kako bi nas spasio. Prema Ivanovom Evanđelju, "I Riječ tijelom postade, i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine."(Iv 1:14). Dakle jednostavni prikaz jasli ima veliko značanje; svo stvorenje okupljeno kako bi štovali Boga rođenoga.

Drugi simbol o kojemu želim reći par riječi je Božićno drvce. Porijeklo i značenje Božićnog drvca je stvar ponekih kontroverzi, ali u jednom trenutku kršćanske povijesti instinktivno nastaje ta tradicija bez svjesnog poznavanja njegovog značenja. Tako da ja želim danas predložiti značanje. Ono zbog čega neko drvo postaje Božićno drvce su ukrasi na njemu. Konkretno, ukrašujemo ga svijetlom. Za razliku od drveća kojeg su štovali naši preci u tamnim poganskim šumama Mračnog doba, kršćansko drvce je ukrašeno svjetlošću, sa malim kuglicama u raznim bojama. Mogli bi to promatrati kao simbol zrele kršćanske duše jer Krist je rođen u Betlehemu kako bi od nas napravio posvojenu djecu Božju, kako bi ulio milost u naše duše. Plodovi te milosti svijetle u Božjim očima kao lampice na Božićnom drvcu, dvanaest plodova Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, suzdržljivost, čistoća. Duša koja ima takve plodove, kroz djela Duha Svetoga, bit će ispunjena Božjom ljubavju i bit će po mjeri nebesa, kako bi bila u vječnosti sa Bogom(Otk 22:2)

Dakle Božićne jasle predstavljaju početak našeg spasenja, rođenje Krista, a Božićno drvce simbolizira ispunjenje našeg spasenja, ljudsku dušu osvijetljenu plodovima Duha Svetoga. Neka nas Bog blagoslovi i uvede u vječni život. 

Fr. Larry Richards - ispovijed

Tomin post me podsjetio na zanimljivog svećenika, o. Larrya Richardsa. Izdvojio se neobičnim stilom propovijedanja kojeg inače nemam prilike čuti. Mogli bi raspravljati o nekim detaljima, ali svakako je zabavan, barem ovo što sam stigao čuti i vidjeti. Otac Larry Richards je inače osnivač zaklade The Reason for our Hope, neprofitne organizacije kojoj je cilj širenje radosne vijesti. Više o samoj zakladi i o. Larryu možete saznati na www.TheReasonForOurHope.org.

Njegov govor o ispovijedi možet pogledati ovdje, ili u kraćoj verziji u nastavku;

Njegova prva knjiga; "Be a Man!" postala je najprodavanija knjiga u izdanju Igantus Pressa u 2010. godine, u knjizi opisuje potragu za muževnošću, kao i mnoge inspirativne priče iz svog svečeničkog života. Opisuje kako se usmjeriti na prave ciljeve, kako živjeti kao voljeni Božji sin, o potrebi da priznamo svoje nedostatke i  živimo prema Duhu Svetom, kako biti čovjek mudrosti i ljubavi, cijeniti razlike između žena i muškaraca,  težiti svetosti i kako promijenjati svijet. Izaziva muškarce da budu snažni, da ne posežu za maskom lažne jakosti i mačizma, poziva muškarce da priznaju svoje slabosti i ograničenja, da pronađu snagu u vjeri i istinskoj ljubavi kako bi nadvladali sve svoje nedostatke.

Neka od njegovih gostovanja i na youtubu;

• gostovanje na EWTN - Life on the rock
• gostovanje na EWTN - Bookmark

Božićne pjesme

Upalivši nedavno radio shvatio sam da su "Božićni" hitovi već zavladali eterom tako da je pravo vrijeme da se i ja uključim sa svojim izborom. Postoji više kategorija Božićnih pjesama, svaka zajednica je kroz svoju tradiciju uspjela proizvesti sjajna pjesme tako da će moj popis biti tek maleni dio onoga u čemu možemo uživati. Neki će prigovoriti potpunoj sekulariziranosti određenih pjesmi koje nemaju veze sa Kristom, dok će drugi pričati o teološkoj opravdanosti nekih pjesmi, ali ja se ipak neću previše zamarat tim problemom u ovom postu. Frank Sinatra je svakako ime koje je teško izbjeći, a ja bih preporučio sjajan program koji je snimio zajedno sa Bing Crosbyem pod nazivom Happy Holidays with Bing & Frank (može se pronaći na internetu za preuzimanje), a kao najbolju pjesmu izdvojio bih "God Rest Ye Merry Gentlemen" koju možete poslušati u nastavku. Bing Crosby bio je i zvijezda velikog hita Going My Way u kojem glumi svećenika, film je imao i svoj nastavak The Bells of St. Mary's gdje mu se pridružila i Ingrid Bergman kao časna sestra. Očito je da su tada mediji drugačije prikazivali katoličke svećenike.

God rest you merry gentlemen

Let nothing you dismay

Remember Christ our Savior

Was born on Christmas Day

To save us all from Satans power

When we were gone astray.

O tidings of comfort and joy, comfort and joy

O tidings of comfort and joy.

***

Vjerojatno je lakše pobrojati pjevače koji nisu snimili Božićni album nego one koji jesu, ponekad to rezultira sa dosta iznenađujućim verzijama(primjerice Bob Dylan,, ili Cubismo, a ja bih tu izdvojio sa hrvatskog prostora Božićni album Josipe Lisac iz 1992. godine(uz akademski zbor I. G. Kovačić), izvedbe su dostupne i na youtubu, primjerice Veseli se Majko Božja ili Kyrie Elesion. Malo je poznata i Terezina; "Božić u gradu" koju možete poslušati u nastavku;

***

Istočnije crkve imaju zanimljivih pjesmi, neke nažalost pate od određenih problema, ali recimo Divna Ljubojević i Melodi, odnosno Stupovi snimili su neke od meni zanimljivijih; Slava vo višnjih Bogu, Anđeli pjevaju, ili recimo Dobrodošao Kriste. Zanimljivije su i one istočnije i arapske. Nemam neko poznavanje tog područja, ali neka ovih par rečenica bude podsjetnik da Božićne pjesme/himne možemo potražiti i istočno;

***

No, da se barem pokušam vratiti našoj latinštini; Puer Natus est, Coventrc Carol, nešto modernija izvedba adeste fideles i Gaudete u nastavku;

Gaudete, gaudete! Christus est natus

Ex Maria virgine, gaudete!

***

Tek sam obradio maleni dio(i geografski i vremenski) dostupnih pjesmi, ali svejedno ću završit post, sa hrvatskim narodnim pjesmama; Mehki snežek (Iznad naših se poljana), Klapa Jelsa -Veseli se Majko Božja, Klapa Maslina – Božić je, Slavonski dukati). Korisnik bobesic postavio je cijeli koncert OSS Buševca pa tamo možete poslušati mnoge narodne Božićne pjesme;

***

PS

Izbor pjesama je dosta nasumičan, ali nadam se da će nekome poslužiti ovaj post.

Mit o Zemlji kao ravnoj ploči

Svi znamo da je Kristofor Kolumbo naišao na jak otpor kada je izrekao svoju ideju da će otploviti prema zapadu preko Atlantskog oceana kako bi pokušao doći do istočne Indije. Mnogi od nas su stekli dojam da su ljudi bili zabrinuti kako će pasti sa ruba Zemlje za koju su tada vjerovali da je ravna ploča(eng. Flat Earth). Mislimo da je povijesna činjenica da se Kolumbo suprostavio ljudima koji su bili ispunjeni kršćanskim praznovjerjem o ravnoj Zemlji odnosno onima koji su se držali starinskih vjerovanja. Nekolicina ljudi je čak pod dojmom da je suđenje Galileu bilo vezano uz ovu temu, a ne uz Zemlju i njeno kretanje oko Sunca.

Zato nas iznenađuje kada saznamo da je Kolumbo bio u krivu, a njegovi kritičari u pravu. Ljudi koji su se protivili njegovom putovanju nisu nikada tvrdili da je svijet ravan nego da je bio puno veći no što je Kolumbo mislio. Ideja da su neobrazovani ljudi Srednjeg Vijeka mislili da je Zemlja ravna je mit kojeg propagiraju od devetnaestog stoljeća, s ciljem da nam pružaju pogrešnu sliku tog uzbudljivog razdoblja. 

Kristofor Kolumbo

Dakle koja je Kolumbova pogreška? Neslaganje između njega i kritičara bilo je oko veličine svijeta – što nije laka stvar za izmjeriti. Tu kontroverzu možemo pratiti sve do antičkih Grka i raznih puteva kojima su njihovi zapisi preneseni na Zapad.

Grci su uložili puno truda da bi saznali veličinu Zemlje te su dobili mnogo različitih brojeva ovisno o metodi i preciznosti njihovih mjerenja. Danas je najpoznatiji izračun Erastostena, knjižničara u Aleksandriji, koji je napisao traktat O mjerenju Zemlje (danas izgubljen) u kojima je izračunao da je opseg zemlje 250,000 stadija. Ovisi o tome koliko je jedan stadij iznosio, ali ta brojka bi danas iznosila 23,000 milja, odnosno blizu stvarnoj vrijednosti od 24,900 milja. Ipak, uzevši u obzir da je njegova metoda zahtijevala mjerenje duljina dvaju točaka udaljenih 500 milja moramo pretpostaviti da je imao i nešto sreće.

U svoje vrijeme, Eratostenov rezultat nije imao opće prihvaćanje i mnogi su ga smatrali prevelikim. Popularniju brojku pronalazimo u radovima Straba i Ptolomeja, dvojice uvaženih grčkih geografa iz prvog stoljeća. Oboje su predložili da je 180,000 stadija ispravna brojka. Nismo sigurno kako su došli do tih brojeva, ali spominje ih latinski pisac Seneka koji ih je donio na srednjovjekovni Zapad. Eratostenova brojka je kopirana od strane još jednog latinskog pisca, Plinija Starijeg. U Kolumbovo vrijeme, Plinije je bio u modu tako da je njegova nešto veća procjena veličine zemlje bila općeprihvaćena. Stručnjaci su upozoravali Kolumba da ne kreće na put. Posebno povjerenstvo, osnovano u Salamanci, pregledalo je planove i odbilo ih jer je Kolumbo podcijenio udaljenost koju treba proputovati da bi se stiglo do Istočne Indije. Njihovu zabrinutost je lako razumjeti. Zamislite u kakvim bi se problemima našao Kolumbo da nije naišao na Amerike. Bilo bi mu nemoguće preživjeti putovanje sve do Istoka Azije i imao je puno sreće kada je naišao na neko kopno prije ni što su on i njegova posuda platili za svoju pogrešku. Na kraju je uspio uvjeriti kraljicu Španjolske Izabelu koja mu je donirala potrebna sredstva.

Nije teško shvatiti kako je priča o Kolumbu prilagođena kako bi ga prikazali naprednim čovjekom, a ne sretnikom koji je profitirao na svojim greškama. Prema Jeffrey Burton Russellu, izmišljanje mita o ravnoj Zemlji pripisuje se devetnaestom stoljeću i piscu Washington Irvingu koji je u svoj povijesni roman o Kolumbu uključio i taj mit. Od tada je ideja da su svi u srednjem vijeku bili obmanuti tim vjerovanjem oćeprihvaćena.

Tko je stvarno vjerovao u ravnu Zemlju

Mit da su kršćani u Srednjem vijeku mislili da je svijet ravan dobio je veliki poticaj kada je Andrew Dickson White 1896. godine objavio svoje djelo Rat znanosti sa teologijom. Ova je knjiga je postala predmet redovnog ismijavanja među povjesničarima znanosti i stalno se spominje kao vrhunski primjer dezinformacija u predgovorima većine radova o znanosti i religiji. U drugom poglavlju raspravlja o ravnoj Zemlji i gotovo se može osjetiti Whiteova zbunjenost jer povijesni izvori baš i ne podupiru njegovu hipotezu kako su kršćani vjerovali u to. Nerado priznaje da su Sv. Klement, Origen, Sv. Ambrozije, Sv. Augustin, Sv. Izidor, Sv. Albert Veliki i Sv. Toma Akvinski prihvaćali da je Zemlja okrugla – drugim riječima nitko od velikih naučitelja Crkve nije smatrao da postoji dvojba oko tog pitanja. Iako analiza onoga što je White napisao sugerira da je svjestan da ravna Zemlja predstavlja mit, on svakako stvara dojam o kršćanskim neznalicama koji suzbijaju racionalno znanje o pravom obliku.  

Srećom za Whitea, bilo je tada, kao što ih ima i sada, nekoliko marginalnih pisaca koji su bili spremi podržati bilo koju točku gledišta, bez obzira koliko ona bila luda. Cosmas Indicopleustes bio je jedan od tih ljudi. On je bio trgovački putnik koji se umirovio kako bi postao monah u Egipatskoj pustinji gdje je pisao traktate o Kršćanskoj Topologiji koja je uključivala i Zemlju kao ravnu ploču. Njegovi radovi su bili ignorirani, a kršćanski znanstvenici poput Johna Philoponusa prezreli su ih kao radove neobrazovane budale. Ubrzo je zaboravljen. S obzirom da je pisao na grčkom, ostao je nedostupan i nepoznat latinskom Zapadu u kojem, suprotno Whiteovim insinuacijama, nije imao nikakav utjecaj. Prvi put je preveden na latinski 1776. godine, od tada je djelo privuklo puno više pažnje nego u vremenu kada je napisano.

Neki rani kršćani su bili žrtve pogrešne interpretacije. Lactanitius je odbacio postojanje antipoda - zemlje na drugoj strani ekvatora - uz obrazloženje da bi svatko tko tamo živi bio naopako. Djetinjasta pogreška, ali to ne znači da je vjerovao da je Zemlja ravna. Sveti Ivan Zlatousti smatrao je da je nebo vjerojatnije kutija(eng. box) nego sfera, ali nikada nije rekao da zemlja nije kugla u centru. Neki drugi piscu su jednostavno koristili narodni govor kakav koristimo i danas. Kada kažemo "na kraj svijeta", "četiri ugla svijeta", ili "Sunce je potonulo u more" ne znači da doslovno vjerujemo da je Zemlja ravna, isti princip bi trebali primijeniti na drevne ljude. Kategorički možemo tvrditi da ravna Zemlja nije nikada bila dio kršćanske doktrine i nitko nikada nije bilo proganjan ili tjeran kako bi povjerovao u to. To je zanimljivo jer sama Biblija implicira da je je Zemlja ravna(npr. Daniel 4:8) i većina njenih pisaca(sigurno pisci Starog Zavjet) je vjerojatno vjerovala u to. Jasno je da vjeru u potpunu znanstvenu točnost Svetog Pisma(nasuprot poznatih činjenica) nisu imali niti u ranoj niti u srednjovjekovnoj crkvi, bili su zadovoljni prihvatiti figurativno tumačenje. 

Antikleriklani pisci povijesti znanosti uspjeli su održati mit tako da čak i danas, u svojoj knjizi "Pronalazači", Daniel Boorstin uspijeva totalno pogrešno opisati događaje(iako je na kraju uspio dobro opisati Kolumba). Njegova pristranost je sasvim očita kada krivi kršćane jer su smatrali da je svijet ravan(a nisu to smatrali) i onda hvali učenost kineskih geografa koji su zapravo vjerovali da je zemlja ravna. Mit je toliko rasprostranjen da na poleđini Britanskog izdanja Umberto Ecove knjige Serendipities, urednik ponavlja mit iako u samoj knjizi Eco posvećuje dosta pozornosit kako bi ga ispravio. Doajen povjesničara srednjovjekovne znanosti, Edward Grant, bavi se ovim pitanjem u svojoj knjizi, Bog i razum u Srednjem vijeku. Otkrio je da su svi obrazovani ljudi u srednjem vijeku bili svjesni da je Zemlja sfera. Možda barem danas možemo bez tog ismijavanja ljudi koji su živjeli u prošlosti.

Autor teksta je povjesničar znanosti James Hannam, originalni članak je dostupan ovdje.

33 mita o odnosu vjere i znanosti

Svakodnevno slušamo o različitim povijesnim situacijama u kojima je religija kočili napredak znanosti. Posebno je razočaravajuća činjenica da isto to možemo čuti i u školama odnosno pročitati u mnogim popularno-znanstvenim knjigama. Ipak, radi se o povijesnim mitovima različitog podrijetla, ali im je zajednička neutemeljenost. Neki mitovi su rezultat krivog prijevoda, neki su rezultat izmišljenih situacija, a za neke zapravo ni ne postoji objašnjenje kako su nastali, ali nažalost prisutni su i nikako da ih se riješimo. Mitovi imaju utjecaj i u javnom životu, a sami kršćani nisu svjesni da se radi tek o mitovima pa se osjećaju ugroženima, ispričavaju se, ignoriraju ili pronalaze opravdanja za neke stvari koje se nikada nisu niti dogodile. 

Posljednjih pedesetak godina povjesničari znanosti došli su do mnogih zanimljivih spoznaja o razvoju znanosti i ulozi Crkve, rezultati su upravo suprotni popularnoj slici(o crkvi koja se bori protiv napretka), ali nažalost ta istraživanja ne pronalaze put iz akademske zajednice povjesničara prema široj javnosti. U nastavku je lista najpoznatijih mitova(ima ih još puno), lista je preuzeta od jednog povjesničara amatera. Svi mitovi nisu vezani striktno uz Katoličku Crkvu, nego općenito uz bilo koju "crkvu". Dakle mitovi/optužbe sa liste predstavljaju pogrešne interpretacije odnosno potpuno izmišljene događaje.

33 Mita 

1. Uništenje Aleksandrijske knjižnice(i kao mit o "uništenju antičkog znanja", i kao "tipično kršćansko ponašanje") – pokretanje Mračnog doba
2. Sv. Augustin borio se protiv znanosti jer mu je bila potrebna samo Biblija. Nije vjerovao da je Zemlja okrugla i inzistirao je na tome da je sve što nije zapisano u Bibliji štetno.
3. Ubojstvo Hipatije( kao "tipično kršćansko ponašanje" jer su se bojali znanja i žena) – pokretanje Mračnog doba
4. Proklo je 475. godine obavio posljednje astronomsko promatranje na Zapadu nakon čega je slijedila pauza od preko tisuću godina – nakon toga je uslijedilo Mračno doba
5. Justinian je zatvorio Akademiju u Ateni 529. godine zbog svog i Crkvenog antiznanstvenog učenja(mit se javlja kao "uništenje antičkog znanja", kao "tipično kršćansko ponašanje") – i pokrenuo Mračno doba
6. Srednji vijek je općenito bilo otužno i mračno doba u kojem nikakva znanstvena istraživanja nisu poticana.
7. Bogato znanje Antike čuvano je kao tajna unutar malene elite unutar Crkve. Koliko je to bilo učinkovito, čak i unutar Crkve, pokazuje činjenica da na Kalcedonskom saboru nijedan od 40 biskupa nije znao čitati.
8. Crkva je zabranila uporabu nule.
9. Crkva je zabranila seciranje. Svatko tko se time bavio bio je osuđen na smrt. To je kočilo razvoj suvremene medicine tisuću godina.
10. Bilo je uobičajeno za blesave srednjovjekovne racionaliste da raspravljaju koliko anđela može plesati na vrhu igle(uz to idu i priče o sudovima za životinje).
11. Papa Aleksandar III zabranio je 1163. svim svećenicima da proučavaju fiziku što je rezultiralo time da je općenito nitko nije proučavao jer su svećenici jedini imali vremena za takvo što.
12. Francuski parlament zabranio je studiranje Kemije(1380. godine)
13. U srednjem vijeku svi su vjerovali da je Zemlja ravna(ploča).
14. Profesor astronomije Cecco d' Adcoli je spaljen 1327. godine jer je rekao da postoji mogućnost da netko živi s druge strane Zemlje.
15. O-T mape iz Srednjeg vijeka dokazuju da nisu znali ništa o pravoj geografiji i da su stvarno vjerovali da je zemlja ravna.
16. Najnapredniji znanstvenik srednjeg vijeka Roger Bacon je dugo vremena bio u zatvoru zbog svog istraživanja. To je omelo razvoj moderne znanosti za još 300 godina.
17. Papa je ekskomunicirao Halleyev komet 1456. godine.
18. Vesalius se usudio secirati i tako je postao mučenik za znanost.
19. Kopernik(1473-1543) se nije usudio objaviti svoju knjigu o heliocentrizmu sve do same smrti. Bio je u pravu kada se bojao Crkve što pokazuje i činjenica da je njegova knjiga bila zabranjena i odobrena tek 1835. godine
20. Za većinu ljudi i Crkvu bio je veliki šok kada su saznali da se Zemlja ne nalazi u centru svemira.
21. Poznati drvorez iz 1500'tih dokazuje da su ljudi prije toga vjerovali da je Zemlja ravna, on pokazuje da su se tada neki usudili pogledati van svojeg malenog i zatvorenog srednjovjekovnog svemira.
22. Luther je mrzio razum i žestoko osudio Kopernika – to je generacijama kočilo kopernikanstvo.
23. Calvin je također ljutito odbacio Koperika jer se usudio postaviti svoj autoritet iznad Duha Svetoga.
24. Bruno je bio mučenik za znanost.
25. Galileo je bio progonjen i zatvoren od Inkvizicije zbog svog vjerovanja u heliocentrizam.
26. Crkva nije priznala da je Galileo u pravu sve do 1992. godine.
27. Crkva je zabranila korištenje gromobrana i zbog toga je odgovorna za desetke tisuća smrti.
28. James Young Simpsona žestoko su napali svećenici jer je želio koristiti anestetike(kloroform) na svojim pacijentima – trebali bi patiti u svojoj boli, kao što piše u Post 3.
29. Crkva se uporno i žestoko protivila Darwinu.
30. Debata Wilberforce-Huxley(govori, argumenti, tijek rasprave, posljedice...)
31. Izjava biskupove žene ("Nadajmo se da ono što govori gospodin Darwin nije točno, a ako je točno, nadajmo se da neće postati opće poznato.")
32. Sudski proces "The scopes trial" vs. film "Inherit the Wind" (činjenice...)
33. Pronalazak života na drugim planetima će opovrgnuti kršćanstvo.

Mitski sukob između znanosti i vjere

ovinski članci temelje se na klišejima. Ovo nisu samo otrcane fraze nego koristan pregled popularne percepcije koja omogućuje novinaru da jednostavno uvede čitatelje u način razmišljanja kakav on želi. Naravno, jučerašnji klišeji su današnji stereotipi što pokazuje i proučavanje pisanja kroz povijest. Sukob između znanosti i vjere prihvaćeni je klišej koji je prisutan gdje god pogledate. U epizodi Simpsona u kojoj je bio gost pokojni Stephen J. Gould, Lisa pronalazi fosil anđela što dovodi do sudske odluke da se religija mora držati na sigurnoj udaljenosti od znanosti. Članci u časopisima i na internetu svi pretpostavljaju da postoji sukob između znanosti i religije, da je taj sukob oduvijek postojao i da znanost stalno pobjeđuje. Popularni pogled na povijest znanosti promatra sve dokaze sa tim zaključkom bez da ikad zastane i razmisli postoji li možda i druga strana te priče. No, napustit ćemo popularnu kulturu i pogledati situaciju u znanstvenoj zajednici(akademiji) gdje pronalazimo dosta drugačiju sliku.

Pogledajmo komentare vodećih povjesničara znanosti;

John Hedley Brooke bio je profesor znanosti i religije na Sveučilištu u Oxfordu. Vodeći je povjesničar znanosti u Engleskoj i autor knjige Science and Religion – Some Historical Perspectives(1991). U toj knjizi zapisuje o hipotezi Sukoba; "U svom tradicionalnom obliku, teza je u velikoj mjeri diskreditirana".[1] David Lindberg je umirovljeni profesor povijesti znanosti na Sveučilištu Wisconsin-Madison. Autor je mnogih knjiga o srednjovjekovnoj znanosti i o religiji. Sa Ronaldom Numbersom, profesorom povijesti znanosti na istom sveučilištu, zapisuje;"Unatoč razvoju konsenzusa među znanstvenicima da znanost i kršćanstvo nisu bili u sukobu, ideja sukoba nikako da odumre".[2] Steven Shapin je profesor sociologije na Sveučilištu Kalifornije, Dan Diego. On zapisuje; "U kasno viktorijansko doba bilo je uobičajeno pisati o 'ratu između znanosti i religije' i pretpostaviti da su ta dva čimbenika kulture bila oduvijek u sukobu. Ipak, već je prošlo puno vremena od kada takav stav nemaju povjesničari znanosti."[3] Konačno dolazimo do doajena srednjovjekovne znanosti, Edward Grant, umirovljeni profesor povijesti i filozofije znanosti na Sveučilištu u Indiani koji je pisao o tom oklevetanome razdoblju, Srednjem vijeku, kada je vjera navodno uništila sve oblike razuma.; "Ako su revolucionarne racionalne misli izražene u Doba Razuma[18 stoljeće], onda je to zahvaljujući dugoj srednjovjekovnoj tradiciji koja je utemeljila uporabu razuma kao jednu od najvažnijih ljudskih aktivnosti".[4]

Dakle, kao što vjeruju aktivni povjesničari, hipoteza sukoba kao teorija je pogrešna(eng. dead). U ovom članku želim ispitati dva pitanja koja proizlaze iz toga. Prvo, ako je hipoteza sukoba odbačena od praktički svakog znanstvenika u području, zašto postoji takav jaz između znanstvenog(akademskog) i popularnog razumijevanja? Drugo, kakav je bio pravi odnos između znanosti i religije?

Hipoteza o sukobu

Znanost je trijumf Zapadne civilizacije koji je omogućio njena ostala postignuća. Veličina tog trijumfa često se odražava i na historiografiju znanosti kako bi se proizvela priča o trijumfalnom napretku. Objašnjavaju nam da je još od Kopernika svaka generacija izgrađivala na temelju pronalaska svojih prethodnika nova uspješna otkrića, tek s pokojim korakom unatrag. Takva povijest temelji se na dvije pretpostavke; postoji nešto epistemološki jedinstveno u znanosti, te druga pretpostavka da su razum i racionalnost ono što pokreće napredak u znanosti. Sami znanstvenici su općenito prihvatili takve ideje i zadovoljno su ih promovirali. Takav je status znanosti u modernom društvu da je ovakav opis, kojeg su promovirali pisci poput Carl Sagana i Jacoba Bronowskia, uglavnom prihvaćen od strane javnosti koja nije baš imala interesa za nešto složenijom interpretacijom povjesničara.

Mit o sukobu nastao je za vrijeme Prosvjetiteljstva(sam naziv ima cilj osporiti ranija razdoblja) sa žestokim antiklerikalnim francuskim filozofima. U svom Discours Preliminaire, Jean d’Alembert stvara sliku Renesansnog čovjeka koji se napokon oslobađa okova crkvene dominacije kako bi racionalno propitivanje moglo konačno početi. Ta ideja održala se kroz 19. stoljeće zahvaljujući povjesničarima poput John William Drapera i Andrew Dickson Whitea.

White je bio najpoznatiji i najuspješniji predstavnik hipoteze o sukobu(eng.conflict hypothesis). Obično ga navode na početku suvremenih knjiga o znanosti i religije kao predstavnika tradicionalnog pogleda kojeg se ispravlja. White je bio potpuno iskren u svom radu, a nitko ne sumnja da je Drapera zanimalo išta više od polemike. Nitko od njih nije bio profesionalni povjesničar te su obojica izgleda iskreno vjerovali u teoriju sukoba koju su tumačili. Nažalost to je značilo da su naumili dokazati ono što već vjeruju, umjesto da svoje zaključke izvode iz činjenica. White je vrlo eksplicitno opisao što je mislio o toj temi prije početka svog istraživanja; "Vidio sam... sukob između dviju epoha u evoluciji ljudske misli – teološke i znanstvene." Takva tvrdnja bi odmah trebala uključiti alarm za uzbunu, a razloga za alarm je sve više dok čitamo njegovu djelo Rat između znanosti i teologije(The Warfare of Science with Theology). Njegova uobičajena taktika je pronaći u izvorima nekog zaostalog reakcionara za kojeg ustvrdi da predstavlja koncenzus vjerskog razmišljanja i onda pronađe drugog mislioca(koji je u pravilu podjednako vjeran kršćanin kao i reakcionar) za kojeg se ispostavilo da je u pravu, te onda ustvrdi da je on predstavljao razum. Tako pomoću anakronizma i tvrdnji da su opskurni likovi bili zapravo utjecajni, uspijeva proizvesti sukob tamo gdje nikada nije postojao. Lindberg i Numbers napisali su detaljne kritike njegova rada, ali želio bih istaknuti par pogreška koje se tiču vjerskih progona znanstvenika.

White iznosi tek par(udaljenih) primjera što nas ne začuđuje jer jedini znanstvenik kojeg je crkva ikada progonila zbog znanstvenih ideja je bio Galileo, ali i tu povjesničari sumnjaju da to bio razlog zašto je upao u probleme. Sramota je to za Whitea jer je on smatrao da je crkva u Srednjem Vijeku palila slobodnomisleće ljude na sve strane. Nedostatak ikakvih primjera takvih progona predstavlja ozbiljan problem tako da je prisiljen regrutirati i neke neznanstvenike odnosno tvrditi da su progoni zbog drugih pitanja bili svejedno progoni zbog znanosti. Evo par primjera;

> Roger Bacon poznati je mučenik za znanost od devetnaestog stoljeća. Bio je skolastički teolog koji je uključivao Aristotela u kršćansku vjeru. Nije bio znanstvenik niti u jednom smislu, a njegovi ideje nisu bile ni približno revolucionarne kakvim se prikazuju. U 12. poglavlju svoje knjige White zapisuje;"optužbe pod kojim ga je Sv. Bonaventura ušutkao, a Jerome of Ascoli zatvorio te pape držale u zatvoru četrnaest godina, bile su 'opasne novine' i sumnja na čarobnjaštvo." To je sve netočno. Kao što Lindberg kaže;"njegovo zatvaranje, ako se ikada i dogodilo(u što ja sumnjam) vjerojatno je bio rezultat njegove simpatije prema radikalnom 'siromašnom' krilu franjevaca(u cijelosti teološko pitanje), a ne zbog ikakve znanstvene novine koju je možda predložio."[5]

> U drugom poglavlju, White nas informira; "1327. Cecco d' Ascoli, uvaženi astronom, bio je zbog toga[doktrine antipoda] i drugih razmišljanja(što ga je dovelo pod sumnju čarobnjaštva), otjeran sa svog profesorskog mjesta u Bologni i spaljen u Firenci." Cecco D' Ascoli je stvarno bio spaljen na lomači 1327. u Firenci. On je jedini prirodni filozof u cijelom Srednjem Vijeku na kojem je kazna i izvršena te je bio pogubljen zbog kršenja uvjetnog otpusta nakon suđenja gdje je optužen za herezu jer je tvrdio da je Isus Krist bio podložan zvjezdama. No, to nije dovoljno za Whitea koji tvrdi, potpuno bez osnove, da je Cecco doživio tu sudbinu zbog znanstvene tvrdnje da netko živi na drugom kraju zemlje(antipodu), uz to ga nepošteno naziva "astronomom" umjesto "astrologom" kako bi ojačao uvjerenje da je on znanstvenik[6]

> U istom poglavlju, White tvrdi; "1316. Peter of Abano, poznati liječnik, nakon što je proglasio to[naseljenost antipoda] i druge nepodnošljive znanstvene doktrine, izbjegao je Inkviziciji samo zbog ranije smrti." Nemamo dobrih dokaza da je d'Abano bio od ikakvom istragom Inkvizicije u vrijeme smrti. Ipak, posthumno je stekao reputaciju čarobnjaka kada su mu pripisana neka lažna djela. To je možda dovelo do izvješća kako su njegove kosti iskopane i spaljene nakon smrti. Opet, nema nikakvih dokaza da je rasprava o antipodima imala ikakve veze sa time.[7] 

> Teško je potvrditi da su neke od Whiteovih žrtava uopće postojale. "Kemičar John Barrillon bačen je u zatvor," zapisuje u 12. poglavlju, "i samo je krajnjim naporima spašen njegov život." Veliki povjesničar znanosti, George Sarton, sa potpunijm znanjem o izvorima od ikoga prije, kaže da mu je ta epizoda "potpuno nepoznata"[8] Nije ni potrebno reći da White ne daje nikakvu referencu.

> Vesaliusa, osnivača moderne anatomije, također se smatra mučenikom za znanost. White objašnjava u 13. poglavlju "Vesalius je bio optužen zbog seciranja živog čovjeka, te je ili zbog izravnih progona, kao što velika većina autora potvrđuje, ili izravnih utjecaja, kao što nedavno potvrđuje apologet Filipa II, postao lutalica; na hodočašću prema Svetoj Zemlji, na kojeg je navodno krenuo kako bi se iskupio za grijeh, doživio je brodolom, i na vrhuncu svog života ostao izgubljen za svijet... Njegova smrt je ubrzana, ako ne i uzrokovana, od strane ljudi koji su pretpostavljali da šteti vjeri." Problem je što jedva ijedna riječ napisanoga ima ikakvog temelja u povijesnim činjenicama. Vesalius je otišao na hodočašće te se ne povratku utopio. No, ne postoji naznaka da su ga ikada progonili i ideja da je njegova smrt posljedica onih koji su tvrdili da šteti vjeri je jednostavno pogrešna.[9]

> Raspravljajući o heliocentičnom sustavu, White nastavlja;"Mnogi su čuli o o njoj[Kopernikovoj doktrini], ali u blizine papinstva samo je jedan jezik odlučio jasno progovoriti. Novi ratnik bio je čudan smrtnik, Giordano Bruno. Progonili su ga iz države u državu, sve dok se nije okrenuo prema svojim progoniteljima sa strašnim uvredama. Zbog toga su ga zarobili u Veneciji, držali šest godina u tamnici Rimske Inkvizicije, zatim živog spalili, a njegov pepeo bacili u vjetar." Zapravo, ne znamo koji je točno razlog zašto su progonili Brunu, ali suvremeni znanstvenici poput Frances Yatesa sugeriraju da je razlog što je bio magijski svećenik i pokušavo je pokrenuti novu neoplatonsku vjeru. Vjerovao je da se zemlja okreće oko sunca, ali iz čisto vjerskih razloga kojima se on klanjao.

Mogli bi dobronamjerno misliti da je White stvarno vjerovao svojoj teoriji i da nije izmišljao dokaze kako bi podržao položaj za kojeg je znao da je pogrešan. Umjesto toga, iskrivljuje dokaze tako što prihvaća samo one koji se slažu sa njegovom hipotezom, a odbacuje one koji se ne slažu. Uključuje falsifikate koje bi odbacio da je koristio objektivni pristup dokazima. Gornje točke, zajedno sa Numberovim i Lindbergovim kritika, dovoljne su da dokažu kako je Whiteov rad o povijesti potpuno bezvrijedan. Draper bez ikakvih fusnota i referenci ne može ni stvoriti iluziju znanstvenog rada. Colin Russel, u nedavnom pregledu historiografije o navodnom sukobu, sažima stajalište suvremene znanosti; "Draper si uzima toliko slobode sa poviješću, promovira legende kao činjenice da ga opravdano danas izbjegavaju u ozbiljnim povijesnim studijama. Isto se može reći i za Whitea, iako njegovo korištenje niza fusnota može stvoriti krivi dojam detaljnog istraživanja." [10]No, čak i danas, povjesničari koji bi trebali to znati, poput Daniel Boorstina, Charles Freemana i William Manchestera, napisali su popularne knjige koje nastavljaju sa svim starim zabludama i predrasudama.

Još jedan razlog zašto se mit o sukobu nastavlja je što trenutno nesumnjivo postoji sukob između jednog krila kršćanstva i moderne znanosti. Rad se o sukobu oko evolucije. Iako su se Katolička Crkva i neke protestantske zajednice još davno pomirile sa Darwinovom teorijom i prikladno prilagodile svoju teologiju, mnogi konzervativni kršćani i dalje su duboko sumnjičavi oko pitanja evolucije i njenih navodnih metafizičkih implikacija. Nažalost, mnogi koji brane evoluciji pokušavaju prošiti jaz između religije i znanosti i koriste je kako bi promovirali ne znanstvene nego antireligijske filozofske ciljeve. Vidljivo je to u radovima Richarda Dawkinsa i mnogih drugih autora na internetu. Promatrač bi mogao zaključiti da danas znanost prednjači u netoleranciji prema neistomišljenicima, kao što je nekada navodno bila crkva. Takav opis nije baš precizan jer većinu spora oko evolucije ljutito vodi malena skupina ekstremista sa obje strane dok ostatak zajednice samo promatra, poprilično odsutno. Ponekad rasprava zauzme i javni prostor, primjerice kad neke napadne skupine steknu kontrolu nad tijelima koji određuju školski program, ali općenito rasprava nema poseban učinaka. U većini slučajeva kada je došlo do sukoba znanosti i religije, pokretač je bila osoba koja je tražila publicitet i slavu iako se problem mogao lagano riješiti uz strpljivu raspravu. To je bio slučaj i sa Galileom kada je objavio svoj razdražljivi popularni traktat kojim je provocirao crkvu, i sa Scopesom koji je volontirao kako bi predavao evoluciju. Ipak, sam Galileo je okrivio ljubomorne znanstvene rivali i profesionalnu zlobu za svoju nevolju[11].

Razloge zašto se nastavlja popularno vjerovanje u povijesni sukob vjerojatno bi mogli sažeti kako slijedi;

• Pisanja ranije generacije povjesničara još nisu potisnuta suvremenim istraživanjima
• Neki popularni pisci današnjice nastavljaju reciklirati stare mitove umjesto da se koriste najnovijim istraživanjima
• Nekoliko poznatih događaja stvorilo je pogrešan dojam kod ljudi koji nisu upoznati sa njihovim kontekstom
• Ideja sukoba je bolja priča od višeslojne istine

Pravi povijesni odnos između znanosti i vjere

Kroz povijest je stvarna situacija bila komplicirana i promjenjiva. Još nije dokazano da je moguće, niti je vjerojatno da će biti, jednom teorijom opisati odnos svih oblika znanosti sa svim oblicima religije. Istina je da su određene znanosti(primjerice neoDarwinizam) u sukobu sa određenim vrstama religije(primjerice kršćanskim literalistima), ali čak i u okruženju gdje su prisutna oba pogleda, učinak je prilično zanemariv. Unatoč svoj galami i bijesu oko podučavanja evolucije, teško je uvjerljivo tvrditi da je na znanost u SAD-u posebno negativno utjecao kreacionizam. Ako to znači da znanstvenici moraju bolje objasniti teoriju evolucije sumnjičavim laicima(što inače ne rade baš najbolje), kreacionizam može nekad imati čak i korisnu svrhu.

Isto tako, kozmologija je našla suglasje sa religijom u više stvari no što bi neki antireligijski mislioci željeli. Prije sto godina svi mislioci(nevjernici) uzimali su zdravo za gotovo da je svemir oduvijek postojao i da će uvijek postojati. Unatoč teolozima u opoziciji koji su tvrdili da je prava beskonačnost u vremenu logički besmislena(ponekad se naziva Kalamov kozmološki argument), ateisti su bili zadovoljni sa nestvorenim, vječnim svemirom. Kada je teorija Velikog Praska prvi put predložena od strane isusovačkog svećenika Georgesa Le Maitrea, dočekana je sa određenom dozom skepticizma pa je ateist Fred Hoyle skovao frazu "Big Bang", s namjerom da je ismije. Njegov ateizam ga je zaslijepio i na nedostatke njegove teorije stalnog stanja(netko može pretpostaviti da ju je osmislio samo kako bi izbjegao metafizičke implikacije svemira sa početkom). Ateistički znanstvenici su se sada pomirili sa Velikim Praskom i prilagodili svoju metafiziku, kao što je i većina kršćana, nakon rasprave, prihvatila evoluciju i promijenila teologiju. Ipak, zanimljivo je čuti današnje ateiste kako izjavljuju da Bog mora imati svog stvoritelja kada su njihovi prethodnici bili sasvim zadovoljni sa svemirom koji ga nije imao. Čini se da sve to dokazuje; kada se radi o znanosti, obje strane nailaze na stvari koje im se ne sviđaju i obje strane im se sukobljavaju sve dok ne postane nemoguće ignorirati dokaze.

Danas popularna povijest ulaže više truda te prepoznaje tu raznolikost. Ljudi koje volimo slaviti kao velike heroje znanosti rijetko su imali tako jasna razmišljanja kao što se nekoć vjerovalo. To je dovelo (do onoga što ja nazivam) škole "ispitivanja" povijesnih tekstova koji se ponekad čine kao niz svjedođbi u kojima su povijesni likovi hvaljeni ili kritizirani prema tome koliko suvremeni pisac misle da su bili u pravu. Dobar primjer toga pristupa je nova knjiga Johna Gribbina Znanost: Povijest 1543-2000 (izdana kao Znanstvenik u SAD-u) koja je zapravo samo zabavna zbirka anegdota napisana u pozitivističkom stilu. No, barem izbjegava mit o sukobu i priznaje da Giordano Bruno i Michael Servetus ne mogu biti opisani kao mučenici za znanost.

Pravi sukobi između znanosti i vjere su izuzetno rijetki. Čak i kada dođe do takvih susreta, obično su to rasprave između vjernika koji dijele zabrinutost o tome kako nova otkrića utječu na religiju. Primjer toga je debata koja je uslijedila nakon Darwinove objave Postanka Vrsta kada su kršćani poput Asa Graya branili i teoriju evolucije i kršćansku kompatibilnost sa njome. Zabuna se javlja i kada si ljudi koji napadaju religiju prisvajaju znanost. Primjerice, pitanje da li je netko protiv pobačaja ili nije nema nikakve veze sa znanošću, ali često ga takvim prikazuju. Zabrinutost oko eksperimentima sa matičnim stanicama također su rezultat etike. 

To nas dovodi do pravog sukoba koji postoji između religije i naturalizma. Taj rat je stvaran. Znanost djelomično karakterizira metodološki naturalizam kojeg su koristili prirodni filozofi Srednjega Vijeka i potpuno je bio prihvaćen od Crkve. Shvaćali su, za razliku od modernih naturalista, da je pogreška u logici pretpostaviti da zato što znanost koristi naturalizam za pojednostavljivanje i objašnjavanje, da onda iz toga slijedi da je znanost pokazala da je naturalizam istina. Svrha ovog članka nije napadati zablude naturalizma, nego pokazati da su mnoge navodne bitke između znanosti i vjere zapravo bitke koje se vode između zastupnika naturalizma i religija, a znanost je oružje obiju strana. Razvoj situacije nikako nije jednosmjeran, kao što je i pokazao poraz naturalizma oko Velikog Praska i spontanih generacija.

Iako izravno odbacuje sukob, većina akademskih povjesničara izbjegava zaključivati je li doprinos religije razvoju znanosti bio općenito pozitivan ili negativan, navodeći ogromnu količinu podataka koju je potrebno uzeti u obzir kako bi se dao razuman odgovor. Većina je zadovoljna sa odgovorom da je odnos bio pozitivan u nekima aspektima i negativan u drugim sa ukupnim efektom koji je presuptilan da bi ga odredili. Iako poštujem takvo oprezno zaključivanje, vjerujem da je pogrešno i da se može uvjerljivo tvrditi da je kršćanska vjera bila poseban faktor u razvoju moderne znanosti u Zapadnoj Europi. To je jedna od ideja koje objašnjavam u svojoj novoj knjizi Božji Filozofi: Kako je Srednjovjekovni svijet položio temelje Moderne Znanosti.

Autor teksta je povjesničar znanosti James Hannam, originalni članak je dostupan ovdje.

[1] Page 42 John Hedley Brooke: Science and Religion – Some Historical Perspectives,Cambridge

[2]  Page 6 David Lindberg and Ronald Numbers: God and Nature – Historical Essays on the Encounter Between Christianity and Science, California 1986

[3]  Page 195 Steven Shapin: The Scientific Revolution, Chicago 1996'

[4]  Page 9 Edward Grant: God and Reason in the Middle Ages, Cambridge 2001

[5]  Page 76 David Lindberg: Medieval Science and Its Religious Context, Osiris 10 1995

[6]  Page 948, volume 2 Lynn Thorndike: History of Magic and Experimental Science,New York

[7]  Page 846, volume 2 Lynn Thorndike: History of Magic and Experimental Science,New York

[8]  Page 1136n, volume 3, George Sarton: Introduction to the History of Science, Baltimore

[9]  C. Donald O Malley: Andreas Vesalius Pilgrimage, Isis 45:2 1954

[10]  Page 15 Colin Russell: The Conflict of Science and Religion in Encyclopedia of the History of Science and Religion, New York 2000

[11]  Page 37 John Hedley Brooke: Science and Religion – Some Historical Perspectives, Cambridge 1991

Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti

Popularno je vjerovanje da se Srednji Vijek naziva Mračnim Dobom jer je bilo upravo to - mračno, ispunjeno raznim iracionalnostima koje su dovele do uništenja svih sfera društva. Istina je ipak nešto drugačija, mračno doba se tako naziva jer imamo jako malo izvora o tome što se događalo. To je motiviralo neke da popune sve te nedostatke sa svojim teorijama pa tako već par stoljeća imamo niz mitova koji nemaju nikakve veze sa stvarnim činjenicama. U nastavku je recenzija sjajne knjige Jamesa Hannama(povjesničara znanosti) pod nazivom "Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti". Recenzija je izuzetno zanimljiva i iznosi niz detalja koji su vjerujem nepoznati mnogima, razmišljao sam istaknuti zanimljive dijelove, ali onda bih jednostavno morao istaknuti čitav tekst što onda gubi svoj smisao. Autor recenzije je Tim O'Neill, povjesničar amater(inače ateist) koji već godinama u svome stilu raspravlja o povijesti srednjeg vijeka na raznim forumima tako da više nema prevelikog strpljenja za razne mitove i laži koji se stalno promoviraju. Original recenziju možete pronaći na njegovom blogu. Knjiga je popularnog karaktera, a izvorni naziv je God's Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science. 

Uvod

Moj interes za srednjovjekovnu znanost pokrenula je jedna knjiga. Još davne 1991. godine kada sam bio siromašan i gladan poslijediplomski student na Sveučilištu Tasmanije, pronašao sam knjigu Roberta T. Gunthera, "Astrolabi svijeta" – 598 stranica pažljivo katalogiziranih Islamskih, Srednjovjekovnih i Renesansnih astrolaba sa fotografijama, dijagramima, listama zvijezda i bogatstvom drugih informacija. Našao sam je i to ne slučajno u jednoj knjižari, na katu jednog od prekrasnih starih skladišta na rivi u Hobartu. Nažalost knjiga je koštala 200$, a toliko su mi tada bili mjesečni troškovi življenja. No, vlasnik je navikao prodavati knjige osiromašenim studentima tako da sam preskočio ručak, ostavio polog od 10$ i vraćao se svaki tjedan nekoliko mjeseci kako bih platio koliko mogu i kako bih konačno mogao uzeti knjigu kući, omotanu u smeđi papir na način kakvog su još samo knjižare u Hobartu njegovale. Tek je par užitaka većih od primanja u ruke knjige koju želiš imati i čitati već dugo vremena.

Imao sam još jedno iskustvo takve sreće prije par tjedana kada sam primio svoj primjerak knjige Jamesa Hannama - Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti. Već godinama razmišljam da pokrenem web stranicu o znanosti i tehnologiji u srednjem vijeku kako bih predstavio najnovija istraživanja tog područja široj publici i kako bih odgovorio pristranim mitovima o tom razdoblju kao Mračnom dobu iracionalnih predrasuda. Srećom sada mogu prestati brinuti o tome jer Hannamova super knjiga učinila je taj posao za mene, i to u finom stilu.

Kršćansko Mračno Doba i drugi histerični mitovi

Jedna od profesionalnih opasnosti kada ste ateist i sekularni humanist koji nema dovoljno zdravog razuma pa čitate ateističke rasprave je što ćete naići na veliku količinu povijesne nepismenosti. Pokušavam se utješiti pretpostavkom da je većina ljudi na takvim forumima postala ateist kroz proučavanje znanosti i iako su poprilično učeni iz područja geologije i biologije, obično im je znanje povijesti zakržljalo na razini srednje škole. Tako razmišljam jer je alternativa priznanje da je učenje povijesti i razumijevanje povijesti od strane prosječne osobe posve slabo pa stvari postaju potpuno deprimirajuće.

Dakle, uz redovito ponavljanje starog mita kako je Biblija npisana na Nicejskom koncilu, zamorne gluposti na internetu o "Isusu koji nikada nije postojao!" i drugo pseudopovijesno smeće, od strane inače inteligentnih osoba, koje bi i Dan Browna natjeralo u smijeh; mit da je Katolička Crkva izazvala Mračno doba i da je srednjovjekovni period bio razdoblje znanstvene pustoši redovito iznose na svjetlo dana u javnu arenu kako bi počela još jedna runda.

Mit kaže da su Grci i Rimljani bili mudri i racionalni ljudi koji su voljeli znanosti i koji su bili na rubu da učine niz čudesnih stvari(pred izumom parnih strojeva, jedan je od primjera kojeg maštovito zazivaju) sve dok se nije pojavilo kršćanstvo koje je zabranilo svaku učenu i racionalnu misao i tako nas gurnuli u Mračno Doba. Tada je teokracija željeznom rukom, vođena gestapovskom Inkvizicijom zabranjivala svaku pojavu znanosti i istraživanje sve dok Leonardo da Vinci nije izumio inteligenciju i čudesna Renesansa nas je sve spasila od srednjovjekovne tame. Na internetu stalno pronalazimo manifestacije te čudne, ali naizgled neumorne ideje u rasponu od dirljivo nespretnih do krajnje histeričnih, ali to preostaje jedna od onih "općepoznatih" stvari koji "svi znaju" i koji prožimaju modernu kulturu. U nedavnoj epizodi "Family Guy-a", Stewie i Brian ulaze u futurističku alternativu svijeta u kojoj su stvari toliko napredne jer, kako je objašnjeno, kršćanstvo nije uništilo svo učenje, uvelo nas u Mračno Doba i zabranilo znanost. Pisci nisu ni osjetili potrebu da objasne što je Stewie mislio time – pretpostavili su da svi razumiju o čemu se radi.

Jednom u svakih 3-4 mjeseca na forumima poput RichardDawkins.net imamo rasprave u kojima netko pokrene staru "Tezu o konfliktu" i počinje uobičajeno ritualno udaranje po srednjem vijeku, kao zaostaloj intelektualnoj pustoši u kojoj je čovječanstvo okovano praznovjerjem i potlačeno od strane slugu Zle Stare Katoličke Crkve. Izvlače se neke stare norme. Giordano Bruno je predstavljen kao mudar i plemenit mučenik za znanost umjesto kao iritantni mistični newager kakav je stvarno bio. Hipatija je predstavljena kao još jedan takav mučenik i spominje se mitsko kršćansko uništenje Aleksandrijske knjižnice, iako su obje te ideje smeće. Afera Galileo uvodi se kao dokaz o hrabrom znanstveniku koji se odupire neznanstvenom opskurantizmu Crkve, unatoč činjenici da je slučaj bio podjednako o znanosti kao što je bio i o Svetom Pismu.

I gotovo bez iznimke, netko iskopa grafički prikaz(slika dolje) kojeg sam nazvao "NAJGLUPLJA STVAR NA INTERNETU IKAD", i trijumfalno slavi kao da je to dokaz ičega osim činjenice da je većina ljudi neupućena u povijest i nisu u mogućnosti shvatiti da nešto poput "Znanstvenog napretka" ne možemo mjeriti, a kamoli iscrtati na grafu.

Najgluplja stvar na internetu, Ikad

Slavite njegov idiotizam!

(Ljubaznošću slinavog kretena Jim Walkera. Nakloni se Jim!)

Nije teško rastaviti tu glupost na dijelove, posebice jer ljudi koji je predstavljaju ne znaju ništa o povijesti i jednostavno su pronašli to sranje na nekoj drugoj stranici i popularnim knjigama no stvar propada čim im ponudite neki uvjerljivi dokaz. Volim ih zapanjiti sa zahtjevom da mi nabroje jedno ime, samo jedno, znanstvenika koji je spaljen, progonjen ili potlačen zbog znanosti u Srednjem vijeku. Nikada mi nisu uspjeli nabrojati niti jedno ime. Obično pokušaju ugurati Galilea u Srednji vijek, što je zabavno ako uzmemo u obzir činjenicu da je bio suvremenik Descartesa. Kada ih pitam zašto nisu uspjeli pronaći bilo kojeg znanstvenika s obzirom da je Crkva očito bila toliko zauzeta sa njihovim ugnjetavanjem, često pribjegavaju tvrdnji da je Zla Stara Crkva bila toliko učinkovita u ugnjetavanju da su se svi bojali baviti znanošću. Dok im dam listu nekih Srednjovjekovnih znanstvenika, među njima(neprevedeno); Albertus Magnus, Robert Grosseteste, Roger Bacon, John Peckham, Duns Scotus, Thomas Bradwardine, Walter Burley, William Heytesbury, Richard Swineshead, John Dumbleton, Richard of Wallingford, Nicholas Oresme, Jean Buridan i Nicholas of Cusa – i pitam ih zašto su se ti ljudi mogli zadovoljno baviti znanošću u Srednjem Vijeku bez ugnjetavanja od strane Crkve, moji protivnici su u pravilu već pobjegli kako bi se sakrili i počešali po glavi pitajući se što je pošlo po krivu.

Podrijetlo mitova

Kako su nastali mitovi koji su doveli do stvaranja "NAJGLUPLJE STVARI NA INTERNETU IKAD" i povezanih besmislica, je dobro dokumentirano u posljednjih nekoliko knjiga iz povijesti znanosti, ali Hannam se mudro obračunava sa time u uvodnim stranicama svoje knjige, s obzirom da bi inače vjerojatno većina čitatelja bila sumnjiva prema ideji da je Srednji vijek temelj moderne znanosti. Prava mješavina Prosvjetiteljskog fanatizma, protestantskog antipapizma, francuskog antiklerikalizma i klasicističkog snobizma, sve pomiješano kako bi Srednji Vijek postao druga riječ za nazadnost, praznovjerje i primitivizam, obrnuto od svega što prosječna osoba povezuje sa znanošću i razumom. Hannam objašnjava kako su polemičari poput Thomasa Huxleya, Johna William Drapera i Andrew Dickson Whitea, svi sa svojim antikršćanskim ciljevima, uspjeli oblikovat još uvijek postojeću ideju da je u Srednjem Vijeku nedostajalo znanosti i razuma. Opisao je kako su tek nedavno pravi povjesničari počeli ispitivati tvrdnje polemičara, kroz radove pionira područja poput Pierre Duhema, Lynn Thorndikea i autora moje knjige o astrolabovima, Robert T. Gunthera, tek tada su se počele ispravljati laži polemičara od strane pravog, nepristranog istraživanja. Taj je posao završen sa trenutnom generacijom modernih povjesničara znanosti poput David C. Lindberga, Ronalda Numbersa i Edwarda Granta.

U akademskim krugovima je "Teza Konflikta", o povijesnom sukobu između znanosti i teologije već dugo vremena odbačena. Jako je čudno da se toliko mojih kolega ateista i dalje očajnički drže te već dugo mrtve pozicije koju su jedino držali amaterski polemičari devetnaestog stoljeća, a ne pažljivog istraživanja objektivnih i provjerenih((peer reviewed) povjesničara. To je čudno ponašanje za ljude koji se vole nazivati "racionalistima". Ostavit ću drugima da procjene koliko je to "racionalno".

Kada već govorimo o racionalizmu, kritični faktor tih opskurnih mitova je koliko je zapravo racionalnog intelektualnog istraživanja bilo u Srednjem Vijeku bilo. Dok dinosauri poput Charles Freemana i dalje nastavljaju sa tvrdnjom da je kršćanstvo ubilo razum, činjenica je da zahvaljući Klementu iz Aleksandrije i Augustinovom ohrabrivanju korištenja poganske filozofije i Boecijevom prijevodu radova o logici(Aristotela i drugih), razum i racionalno ispitivanje je jedan intelektualni dragulj koji je preživio katastrofalni kolaps Zapadnog Rimskog Carstva i očuvan je kroz Mračno Doba koje je bilo rezultat tog kolapsa. Edward Grantova vrhunska knjiga Bog i razum u Srednjem Vijeku opisuje to sa karakterističnom žestinom, a Hannam daje dobar sažetak tog ključnog elementa u prva četiri poglavlje.

Ono što čini njegovu verziju pristupačnijom od Grantove jest način na koji pripovjeda priču o životima ključnih ljudi tog vremena- Gerbert of Aurillac, Anselm, Abelard, William of Conches, Adelard of Bath itd. Neki recenzenti Hannamove knjige misle da takav pristup odvraća pažnju. No, s obzirom na širinu Hannamove teme, ovaj prilično neizbježan i polubiografski pristup svakako je prikladniji od grubog sažetka evolucije srednjovjekovne misli.

Hannam također pruža sjajan uvid u renesansu dvanaestog stoljeća koje je bilo, suprotno uvriježenoj percepciji i "Mitu", razdoblje u kojem su se antička učenja vratila u zapadnu europu. Daleko od toga da je postojao otpor od strane Crkve, upravo su crkvenjaci preuzeli to znanje od muslimana i židova Španjolske i Sicilije. Daleko od toga da je postojao otpor ili zabrana od strane Crkve, znanje je prihvaćeno i formirano na temelju drugog velikog srednjovjekovnog doprinosa svijetu; sveučilištima koji su se počeli osnivati diljem kršćanskog svijeta.

Bog i Razum

Očuvanje razuma u srcu istraživanja i analize Srednjovjekovnih učenjaka u kombinaciji sa priljevom "novih" grčkih i arapskih znanja potakli su pravu eksploziju intelektualnih aktivnosti u Europi od dvanaestog stoljeća nadalje. Iznenadni poticaj od strane novih perspektiva i pogleda na svijet pao je na plodno tlo Europe koja je bila, po prvi put u stoljećima, relativno mirno mjesto, prosperitetno, otvoreno i istinski znatiželjno. 

To ne znači da konzervativne i reakcionarne snage nisu imale sumnje o nekim novih područjima istraživanja, posebice o tome kako će filozofija i spekulacije o prirodnom svijetu i kozmosu utjecati na prihvaćenu teologiju. Hannam je dovoljno pažljiv pa ne tvrdi da nije bilo otpora procvatu novih razmišljanja i istraživanja, ali – za razliku od upornih zagovaratelja "Mita" – on daje otporu potrebnu pažnju umjesto da ispriča neku drugu priču. Zapravo, konzervativci i reakcionisti sa svojim napori su u pravilu bili sporedni igrači i gotovo uvijek su bili potpuno neuspješni u ograničavanju neizbježne poplave ideja koje su se širile sa sveučilišta. Nakon što je širenje počelo, bilo je praktički nezaustavljivo.

Ustvari, neki od teoloških pokušaja da se postave granice na ono što se može odnosno ne može prihvatiti od "novih znanja" zapravo je imalo učinak poticanja istraživanja umjesto ograničavanja. "Osuda 1277." pokušala je ustvrditi neke stvari koji nisu mogle biti "filozofski točne", posebice one koje postavljaju ograničenje na božansku svemoć. To je imalo zanimljiv efekt jer je pokazalo da je Aristotel zapravo neke stvari krivo uočio - nešto što je Toma Akvinski naglasio u svojoj slavnoj i utjecajnoj Summa Theologicae.

Osuda i Tomina Summa Theologicae stvorila je okvir za razvoj(eng. framework) unutar kojeg su prirodni filozofi mogli sigurno nastaviti svoje studije. Okvir je propisao načelo da je Bog odredio prirodne zakone, ali nije ograničen njima. Konačno, ustvrdili su da je Aristotel ponekad u krivu. Svijet nije "vječan, prema zakonu". Nije vječan, točka. Ukoliko je Aristotel mogao pogriješiti u nečemu što je smatrao posve sigurnim, onda je i ostatak njegove filozofije u pitanju. Oslobođen je put za prirodne filozofe Srednjeg Vijeka kako bi mogli nadići grčka otkrića. (Hannam, p. 104-105)

To je upravo ono što su nastavili raditi. Daleko od toga da je to bilo mračno doba mirovanja, kao što je prva polovica srednjovjekovnog perioda(500-1000AD) sigurno bila, period od 1000 do 1500 AD zapravo je vrijeme najimpresivnijeg procvata znanstvenih istraživanja i otkrića još od vremena antičkih grka, zasjenivši rimsko i helensko razdoblje u svakom pogledu. Zahvaljujući Occamu i Duns Scotusu koji su zauzeli kritički stav prema Aristotelu, kritičniji od Tominog opreznijeg pristupa, put je bio otvoren za srednjovjekovne znanstvenike četrnaestoga i petnaestoga stoljeća, da propitaju, pregledaju i testiraju poglede koje su im ostavili prevoditelji iz dvanaestog stoljeća, sa izvanrednim učincima;

U četrnaestom stoljeću srednjovjekovni mislioci počeli su primjećivati da je nešto ozbiljno krivo sa Aristotelovom prirodnom filozofijom, a ne samo dijelovima koji su se direktno protivili kršćanskoj vjeri. Došlo je vrijeme kada su srednjovjekovni učenjaci mogli početi svoju vlastitu potragu za novim znanjima... krenuvši novim smjerovima koje niti grci niti arapi nisu nikada istražili. Njihov prvi proboj bilo je kombiniranje dvaju područja matematike i fizike na način kakav nitko prije nije učinio. (Hannam, p. 174)

Priča o napretku i izvandrednim učenjacima iz Oxforda koji su ga postigli i tako položili temelje prave znanosti – eng."Merton Calculators" – vjerojatno zaslužuju knjigu samo za sebe, ali Hannamov opis sigurno možemo smatrati opravdanim, opis čini fascinantan dio njegovog rada. Imena pionira znanstvene metode su - Thomas Bradwardine, Thomas Bradwardine, William Heytesbury, John Dumbleto i predivno imenovani Richard Swineshead – zaslužuju da budu poznatiji. Nažalost, zbog sjena "Mita" oni su i dalje ignorirani i odbacivani čak i u nekim novijim knjigama popularne povijesti znanosti. Bradwardinov sažetak ključnih uvida ovih ljudi otkriva jedan od najsnažnijih citata rane znanosti i zaslužuje da ga kao takvog prepoznajemo(Citiran prema Hannam, p. 176)  ;

(Matematika) je tumač svake prave istine ... onaj tko ima drskosti baviti se fizikom, a zanemarivati matematiku trebao bi odmah znati da nikada neće proći kroz vrata mudrosti.

Ti ljudi ne samo da su bili prvi koji su primijenili matematiku na fiziku, nego su razvili i logaritamske funkcije 300 godina prije John Napiera i teorem srednje brzine 200 godina prije Galilea. Činjenica da su Napieru i Galileu pripisana otkrića koja su srednjovjekovni učenjaci već otkrili još je jedan pokazatelj kako je "Mit" deformirao našu percepciju povijesti znanosti.

Slično, razvijena fizika i astronomija Jeana Buridana i Nicholasa Oresmea bile su korjenite i dalekovidne, ali su nepoznati prosječnom čitatelju. Buridan je bio jedan od prvih koji su usporedili kretanje kozmosa sa još jednom srednjovjekovnom napravom – satom. Slika o svemiru koji radi kao sat poslužila je znanstvenicima sve do našeg razdoblja, a stvorena je u Srednjem vijeku. Oresmeove spekulacije o rotirajućoj Zemlji pokazuju da su ti učenjaci bili sretni razmišljajući o idejama(koje su njima bile čudne) da vide bi li to moglo vrijediti – Oresme je ustvrdio da ta ideja zapravo odgovara prilično dobro uočenom stanju. Teško da su ti ljudi produkt "mračnog doba", a njihove karijere su očito oslobođene bilo kakve Inkvizicije i prijetnji spaljivanja koje su tako drage grozničavim zagovornicima "Mita" koji izmišljaju takve jezive scene.

Galileo, Neizbježno

Kao što je već spomenuto, niti jedna manifestacija "Mita" nije potpuna bez uplitanja afere Galileo. Zagovornici ideje da je Crkva gušila znanost i razum u Srednjem Vijeku jednostavno ga moraju uključiti jer bez njega nemaju apsolutno niti jedan primjer u kojem Crkva proganja ikog vezano uz istraživanje prirodnog svijeta. Uobičajeno shvaćanje da su Galilea proganjali jer je bio u pravu o heliocentrizmu je totalno pojednostavljenje inače kompleksne situacije, takvo shvaćanje ignorira činjenicu da Galileov glavni problem nije bio što se ideja nije slagala sa Svetim Pismom nego što se ideja nije slagala sa poznatom znanošću onog vremena. Suprotno onome kako obično opisuju aferu, prava točka sukoba bila je činjenica da su znanstveni prigovori heliocentrizmu u to vrijeme bili dovoljno uvjerljivi da se teorija ne prihvati. Kardinal Bellarmini pojasnio je Galileu 1616. godine; ako bi te znanstvene prigovore mogli prevladati onda bi mogli reinterpretirati i Sveto Pismo. Sve dok su prigovori bili opravdani, Crkva je, razumljivo, odlučila da neće mijenjati egzegezu staru nekoliko stoljeća zbog pogrešne teorije. Galileo je pristao predavati heliocentrizam kao teoriju za izračun, ali odmah se predomislio i u tipičnom stilu, predavao ju je kao činjenicu. Zato i njegov progon od Inkvizije 1633. godine.

Hannam daje objašnjenje konteksta svega toga sa prikladnim detaljima u dijelu knjige koji također objašnjava kako je humanizam "Renesanse" doveo novi val znanstvenika koji ne samo da su u potpunosti obožavali i oponašali antiku, nego su i napustili sve uspjehe znanstvenika poput Duns Scotusa, Bardwardinae, Buridana i Orsemea. Stoga su mnogi napreci ili ignorirani i zaboravljeni(samo kako bi ih poslije opet neovisno otkrili) ili omalovažavani, ali ipak potiho prisvojeni. Činjenica da je Galileo koristio radove srednjovjekovnih znanstvenika bez ikakvog davanja zasluga(referenciranja) je poprilično inkriminirajuća. U svom nastojanju da odbace srednjovjekovnu dijalektiku i imitiraju grke i rimljane – što znači da je "Renesansa" na mnogo načina začudno konzervativan i dosta retrogradan pokret – originalan razvoj i napredak srednjovjekovnih znanstvenika je odbačen. Ironična je činjenica da je znanstvenik kalibra Dunsa Scotusa ostao poznat uglavnom kao etimologija riječi "budala"(dunce).

Koliko god da je završni dio knjige dobar, i koliko god da je vrijedna prilično detaljna analiza činjenica oko afere Galileo, moram reći da se posljednjih četiri ili pet poglavlja Hannamove knjige čine kao preopsežna tema za toliko stranica. Mogao sam lako pratiti njegovu argumentaciju, ali ja sam već upoznat sa materijom i sa tvrdnjom koju dokazuje. Pretpostavljam da bi oni koji se drže poznatog prikaza "Renesanse" i ideje Galilea kao progonjenog mučenika genija, mogli smatrati da je tempo prebrz i ne bi mogli pratiti argumentaciju. Mitovi su ipak dosta inertni.

Najmanje jedan recenzent nije se uspio oduprijeti težini te inerciji, iako možda uz to ima i nekih drugih poteškoća. Nina Power u časopisu New Humanist očito ima problema sa napuštanjem ideje o Crkvi koja proganja srednjovjekovne znanstvenike; "Samo zato što progoni nisu bili tako loši kakvi su mogli biti, i samo zato jer neki mislioci nisu bili uvijek najugodniji ljudi ne znači da je uplitanje u njihov rad ili zabranjivanje njihovih ideja bilo opravdano tada niti je opravdano danas."

Pa, nitko nije ni rekao da je danas to opravdano, knjiga jednostavno objašnjava kakva je tada bila situacija, objašnjavanje zašto priroda i opseg kakvog mnogi ljudi pretpostavljaju nije točan ne znači da netko nešto "opravdava" - to se zove ispravljanje pseudopovijesnih zabuna. Ipak, Power ima pravo kada kaže; "Hannamova karakterizacija (renesansnih) mislioca kao "nepopravljivih reakcionara" koji su "skoro uspjeli uništiti 300 godina napretka u prirodnoj filozofiji" nije u skladu sa opreznim opisima koji se javljaju ranije u knjizi". No, to nije zato što je ta karakterizacija pogrešna nego zato što mu duljina i opseg knjige ne daju prostora da tu kompleksnu i mnogima radikalnu ideju objasni.

Moje jedine primjedbe knjizi su dosta trivijalne. Opis "agrarne revolucije" Mračnog Doba u prvom poglavlju koje opisuje tehnologije poput konjskog remenja i korištenje pluga, primjenu energije vode i vjetra kako bi se povećala proizvodnja prije neproduktivnih dijelova Europe je općenito utemeljena, ali previše naglašava dva elementa Lynn Whiteove teze o Srednjovjekovnoj tehnologiji i Društvenim promjenama. - važnost stremena i konjskog ovratnika. Koliko god da je važna i revolucionarna bila Whiteova teza 1962. godine, novije analize su pokazale da su neke od njegovih centralnih ideja dvojbene. Ideja da je stremen bio važan za nastanak teške konjice u onoj mjeri u kojoj White to tvrdi je danas većinom odbačena od strane vojnih povjesničara, a njegove tvrdnje o tome kako je ta konjica pokrenula feudalni sustav su bile od samog početka sumnjive. Ideja da su rimski sustavi za vuči bili neefikasni kako to tvrde Whiteovi izvori također ima mnogo prigovora. Izgleda da Hannam prihvaća Whiteovu tezu što nije baš opravdano s obzirom na procjene kroz posljednjih 40 godina.

Imam jednu osobnu primjedbu( kao humanist i ateist), na stranici 212. ima mali dodatak u kojem Hannam tvrdi da su "nevjernici zamutili vodu koristeći izraz 'humanist' kako bi dobili mekšu verziju 'ateista'." Žao mi je, ali kao što svi humanisti nisu ateisti(kao što i sam Hannam zna) nisu niti svi ateisti humanisti(kao što će ubrzo shvatiti svatko tko provodi vrijeme na nekoj od antiteističkoj stranici ili forumu.) Dakle, ne postoji "nevjernička"zavjera da "otmemo" izraz "humanist". Mi koji smo humanisti smo humanisti – kraj priče. "Ateizmu" ionako nije potrebno nikakvo omekšavanje.

Zanemarivši to, ovo je čudesna knjiga i briljantan, čitljiv i pristupačan protuotrov za "Mit". Trebala bi se naći na listi želja za Božić svakog zainteresiranog za srednji vijek, povijest znanosti ili svakog tko ima prijatelja u zabludi koji još uvijek misli da su noći u srednjem vijeku osvjetljavali zapaljeni znanstvenici.

Biblijska osnova zapadne znanosti

Ništa ne ljuti sekularni svijet kao nagovještaj, a kamoli znanstvena demonstracija, da je nadnaravna objava, kakva je zabilježena u Bibliji, blisko povezana sa znanošću.

Stanley Jaki

Znanost može biti rafiniran oblik zdravog razuma, ali ponekad previše rafiniran. Naravno, neke osnovne zakone možemo u potpunosti iskazati u zdravorazumskim terminima. Možemo opisati tri zakona termodinamike tako što ustvrdimo; prvo, ne možeš pobijediti; drugo, ne možeš igrati izjednačeno(eng. break-even); treće, ne možeš niti napustiti igru.

Ta tri zakona znače da u konačnici sve fizikalne aktivnosti teže apsolutnom mirovanju. To vrijedi čak i ako trenutno širenje svemira naslijedi njegova kontrakcija. U sljedećem ciklus ekspanzije-kontrakcije će biti manje energije, a u sljedećem još manje. Fizika, najegzaktiniji oblik znanosti, govori nam, ako nam išta i govori, da su svi fizikalni procesi dio jednosmjernog, i u suštini linearnog procesa.

Znanstvenici nisu bili prvi koji su primijetili tu činjenicu. Gledajući širu sliku, u razumljivijem obliku, Biblija je prva izrekla tu tvrdnju o jednosmjernosti svega. Prvo, postoji stvaranje, zatim povijest svemira i čovjeka, sve teži prema konačnom sudu i prema konačnom dokončanju za sve na novim nebu i novoj zemlji.

Gdje god se susrećemo sa linearnom perspektivom, u pozadini pronalazimo Bibliju. To ćemo najbolje shvatiti ako pogledamo način razmišljanja svih većih drevnih kultura. U svima je dominirala ideja da se sve stalno ponavlja, ili ideja vječnih povrataka. To je nešto što rijetko možemo čuti. Gotovo nikada ne čujemo da su takva vjerovanja odgovorna da se znanost rodila kao mrtvorođenče, doista monumentalno mrtvorođenče u svim drevnim kulturama.

Skovao sam taj izraz, znanost kao mrtvorođenče, prije tridesetak godina. Fraza nije dobro prihvaćena u sekularnoj akademskoj zajednici. Razlog za to je očit. Ništa ne ljuti sekularni svijet kao nagovještaj, a kamoli znanstvena demonstracija, da je nadnaravna objava, kakva je zabilježena u Bibliji, blisko povezana sa znanošću. Ipak, biblijska objave ne samo da je blisko povezana sa znanošću, ona je omogućila jedino rođenje održive znanosti.

Rođenje se dogodilo na nekad kršćanskom Zapadu. To rođenje i danas omogućuje neokapitalistima kojima trebaju ne samo slobodna tržišta, nego i roba u velikim količinama koju će isporučiti na tržište, samo im znanost to može omogućiti. Uspon i razvoj te znanosti, koja je toliko bitna za Zapadnog čovjeka i za moderni svijet, ima izrazito biblijske korijene, u onoj mjeri u kojoj je Biblija zapis kršćanske vjere.

Upitno je koliko je suvremeni čovjek spreman učiti pojedinosti i detalje te ovisnosti znanosti o Bibliji, ali kršćani zanemaruju te detalje i izlažu se opasnom riziku u velikom kulturnom osporavanju gdje znanost ima tako istaknutu ulogu.

Knjiga postanka i znanost

Prije spomenuti pojam kozmičke linearnosti ima svoje korijene u biblijskom učenju o stvaranju iz ničega. To učenje nije prisutno u klasičnom biblijskom dokumentu o stvaranju, prvom poglavlju Knjige postanka. Iščitati to učenje u prvom poglavlju je ipak oprostiva stvar u usporedbi sa pokušajima da u tome poglavlju iščitamo nešto, ponajprije znanost, što se tamo ne nalazi niti u jednome obliku. Tužna je činjenica da ništa nije toliko diskreditiralo Bibliju kao pokušaji da je uzmemo za znanstveni uđbenik. Takvi pokušaji nisu od jučer, ali dokle god traju svaki argument o biblijskoj osnovi Zapadne znanosti neće biti dobro prihvaćen.

Prvo poglavlje Knjige postanka primarno nije o stvaranju već o važnosti štovanja subote. U tom poglavlju Bog je postavljen kao uzor koji radi šest dana, a sedmi dan se odmara. Kada je Bog postavljen u tu ulogu, on počinje najveće moguće djelo odnosno stvaranje svega.

Knjiga Postanka navodi to u tri koraka, svaki put koristeći drugu metaforu. Na engleskome imamo metafore"lock, stock, barrel"(zaključavanje, kundak, cijev) što su tri glavna dijela puške. Često koristimo tu metaforu kako bi naglasili da uzimamo sve u obzir. Kada Biblija navodi da je Bog stvorio nebo i zemlju, koristi dvije glavne karakteristike hebrejskog pogleda na svijet, kako bi prenijela poruku da je Bog stvorio sve. Isti postupak se ponavlja i za drugi i treći dan, posebno formiranje da glavna dijela, nebeskog svoda i zemlje. U istome tonu Knjiga postanka piše o četvrtom i petom danu, najvažnijim ukrasima tih dvaju glavnih dijelova. Postupak je tu da ustvrdi kako je objekt Božjeg djela upravo ukupnost koja je svemir.

Biblije nigdje ne sugerira da tih šest dana možemo promatrati kao šest geoloških doba. Biblija nigdje ne sugerira da iz Post 1 možemo iščitati moderni pojam bioloških vrsti, gdje je navedeno da je Bog stvorio sva živa bića prema njihovoj vrsti.

Uz sva ta diskreditiranja koja se gomilaju već u prvom poglavlju Biblije, ne treba nas čuditi da je skoro nemoguće uvjeriti sekularnu modernu kulturu u najosnovniju biblijsku poruku: potpuna ovisnost svega o Bogu. U Bibliji su čak i nebo i zvijezde ravnopravni sa blatnom zemljom u odnosu na svoju ovisnost o Bogu. Biblijski pogled je konačno omogućio pretpostavku da i nebesima i zemljom vladaju isti zakoni. Ta pretpostavka nije moguća unutar drugih pogleda na svijet koji su dominirali u svim drugim drevnim kulturama. Drugi pogledi su smatrali nebesa božanskim.

Grci su razvili takvu logiku sa određenom preciznošću, razlog je to zašto je znanost bila mrtvorođenče čak i kod starih grka, tih mitskih uzora moderne racionalnosti. U grčkom ambijentu bilo je nemoguće, zapravo bilo bi svetogrđe, pretpostaviti da gibanje Mjeseca i pad jabuke opisuje isti zakon. To je međutim bilo moguće Newtonu koji je to nasljedio iz stare kršćanske vjere.

Vjera je bila kršćanska u svome najosnovnijem smislu, u kojem Biblija drži da je Krist jedinorođeni (monogenes) Sin Božji. Suočeni sa tim prijedlogom, svi obrazovani Rimljani i Grci doživjeli su veliki intelektualni šok(osim šoka koji se odnosi na moralne vrijednosti). Naime, u grčko-rimskoj antici, riječ monogenes je bila atribut samog svemira. Dakle, takav poganin, koji se spremao preobratiti, morao se suočiti sa sljedećim izborom : ili je Isus ili je Svemir jedinorođeni. Drugim riječima, kršćanska vjera i panteizam su međusobno nepomirljivi zbog stvarnosti(konkretnosti) Isusa. Zato se samo iskrena kršćanska vjera, i to sama za sebe, može oduprijeti modernoj sili(eng. juggernaut) koja nas potiče na obožavanje prirode

Vjera u Isusa, u kojem je Bog stvorio sve, suprostavlja se nastojanjima da uzmemo svemir kao nužnu stvar koja nije mogla biti drugačija. Takva nastojanja su sklona (čak i danas) voditi znanost u slijepu ulicu. Prije dvije tisuće godina su ta nastojanja uzrokovala da se u staroj Grčkoj znanost rodi kao mrtvorođenče.

Samo jedan aspekt te zamršene teme možemo razmotriti ovdje. Povezan je sa kršćanskim, biblijskim učenjem stvaranja svemira u vremenu. Bog je naravno mogao stvoriti svijet vječnim. Tu mogućnost ne može potvrditi ili opovrgnuti ni filozofija ni znanost. Znanost bi mogla dokazati vječnost svemira jedino ako bi mogla provesti eksperiment koji se proteže od vječnosti do vječnosti. Provođenje takvog eksperimenta bi zahtijevalo lanac beskonačnog broja RipVan Winklea.

Biblija snažno sugerira, a kršćanska vjera izričito navodi da je svijet stvoren na početku vremena što znači da je njegova prošlost konačna. Koliko traje ta prošlost nikada nećemo saznati. Znamo da fizikalni procesi traju barem 15 milijardi godina. No, ne postoji znanost koja može odrediti taj apsolutni prvi trenutak postojanja jer da bi to mogli, znanost bi trebala promatrati prijelaz iz nepostojanja u postojanje što nije fizikalni proces.

Omogućavanje znanosti

Znanost duguje kršćanskoj vjeri prvu iskru koja je omogućila Newtonovsku znanost. Ta je znanost temeljena na tri zakona gibanja. Kada su ti zakoni napokon formulirani, znanosti je omogućeno da se razvija po vlastitim uvjetima, bez kraja napretka, bez kraja novim otkrićima i bez kraja stvaranju nove robe koju omogućuje za slobodno, i ponekad ne toliko slobodno, tržište neokapitalizma.

Za taj neodoljivi napredak potrebna je iskra, ideja inercijskog gibanja što je prvi i najosnovniji od Newtonova tri zakona.

Formulacija prvog zakona prethodila je Newtonu više od tristo godina. Prvi put se pojavljuje u komentarima na Aristotelu knjigu o kozmologiji, "O nebesima", koje je John Buridan dao na Sorbonni oko 1348. godine. Do tada su mnogi srednjovjekovni filozofi komentirali knjigu i žestoko se protivili Aristotelovoj tvrdnji da je svemir vječan, da se nebeski svod rotira vječno. Aristotelov svjetski stroj je perpetum mobile stroj. Kao takav, sprječava mogućnost postojanja apsolutnog početka fizičkog gibanja. Međutim, ta spoznaje je potakla Buridana na razmišljanje.

Za razliku od svojih mnogih teoloških prethodnika, on nije samo ispitao činjenicu apsolutnog početka. On se također raspitivao kakav je taj početak. U odgovoru je gotovo doslovce rekao; U početku kada je Bog stvorio nebesa i zemlju, dao je određenu količinu gibanja svim nebeskim tijelima, zadržali su tu količinu zato što su se kretali u području u kojemu nema trenja. To je naravno čudesno predviđanje Newtonovog prvog zakona, zakona inercije. Tek nakon što je prvi zakon formuliran omogućeno je razmišljanje o druga dva zakona.

Sekularna akademija i dalje daje sve od sebe da umanji važnost Buridana i Pierrea Duhema koji je još prije gotovo sto godina predstavio dokaze o Buridanu i srednjovjekovnoj znanosti u svojim herojski istraženim svescima.

Hoćemo li uspjeti probiti taj otpor prema biblijskim korijenima zapadne znanosti ovisi prvo o tome da Bibliju čitamo inteligentno, a drugo da marljivo istražujemo povijest znanosti. Oboje je potrebno ako želimo dati ne samo srčan, nego i razumno respektabilan argument o biblijskim korijenima Zapadne znanosti.

Kada kažem intelektualno respektabilan, mislim i biblijski autentičan. Naime od svih mjesta, u Pavlovoj poslanici Rimljanima, tome značajnome dokumentu Božje milosti, pronalazimo upozorenje: Kršćansko štovanje mora biti razumski pošteno. Pavlove riječi, logike latreia, sigurno ne znači logiku cijepanja(eng. logic chopping). Umjesto toga, one znače "razumno" ili "poštujući razum". Zašto? Zato što je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, sliku koja sigurno uključuje i racionalnost.

Racionalnost nameće puno poštovanje prema sposobnosti i pravu razuma. Zato je već Sv. Augustin ustvrdio pravilo; kada se god neki izraz u Bibliji protivi sa onime što možemo(sigurno) spoznati razumom onda taj izraz moramo prikladno reinterpretirati u skladu sa time. Inače bi nas, rekao je, nevjernici ismijali, i to sa punim pravom. Augustinova pravila su već bila pomalo prilagođena kako bi poštovala razliku između biblijskog pogleda na zemlju kao ravnu ploču i istinu koju su ustvrdili Grci, da je zemlja nalik sferi.

Nažalost, Augustin nije iskoristio svoje pravilo za pitanje nebeskog svoda, kojeg je smjestio u zamagljeni sloj u orbiti Saturna. Augustinovo pravilo nije poslušano ni kada je kroz Kopernikov rad postalo nužno da pripišemo dva gibanja zemlji. S jednim okom na Bibliji, Martin Luther nazvao je Kopernika ludom; kasnije je Rim osudio Galilea, ponovno sa jednim okom na Bibliji.

Bog iz praznina? 

Katolička Crkva je napokon povukla pravi potez kada je ostavila Darwina na miru. Darwina i dalje odbijaju mnogi kršćani temeljem toga što je Bog stvorio sve biljke i životinje. Odbijaju ga iz pogrešnih razloga, sam Darwin nije uspio prepoznati da su najjače argumente za evoluciju predložile metafizičke sposobnosti ljudskog uma koje je on pokušao diskreditirati. Samo takav um može vidjeti isprepletenost i jedinstvo kroz svo vrijeme i prostor: od subatomskih čestica do samog ljudskog tijela, bez ikakvih praznina(eng. gaps).

Naravno, evolucijska biologija je daleko od popunjavanja svih tih praznina. Neke od njih, iz daleke prošlosti, možda neće nikada ni objasniti. No, popuniti takve praznine sa Bogom i Biblijom bilo bi sasvim nebiblijski. Povijest znanosti nam je dala bezbroj primjera kada smo tako popunili praznine znanja, svaki put izlažući ruglu Boga kojega su nesmotreni kršćani povezali sa nekom prazninom u znanosti. Zamijenili su nevjerojatnost za nemogućnost što je osnovna zabluda u zaključivanju.

Mogli bi se poigrati i računati (ne)vjerojatnosti raznih fizikalnih procesa. No, znanost često izvodi "nemoguće". Dovoljno je prisjetiti se 1828. godine i Wohlerove sinteze ureje, u jednom je potezu izbrisao navodnu apsolutnu granicu između anorganskih i organskih tvari. Nakon toga ismijavanje nekih materijalista je doseglo nebeske visine.

Drugi razlog zašto bi evoluciju trebali smatrati točnom povezan je sa nedvosmislenom potvrdom u Bibliji da je sva materija dobra. Kada kaže da je materija dobra, Biblija svakako podrazumijeva da materija nije zla, ali i da je struktura(eng. edifice) koju stvara Bog dobra kao i svaka druga struktura(koja je dobra). No struktura je dobra samo ukoliko je kompaktna, čvrsta i dosljedna u svom radu. Drugim riječima, takva materijalna struktura se potpuno pokorava racionalnosti svoga arhitekta. Zašto ne bi isto ustvrdili i za materijalni svemir kojeg je stvorio Bog? Je li Bog drugorazredni arhitekt, je li Bog drugorazredni fizičar ili kemičar, ili molekularni biolog koji stalno mora unaprjeđivati ono što je već učinio?

Doista, sve pohvale koje materijalisti imaju prema materiji trebale bi biti blijede prema pohvalama koje bi kršćani trebali imati prema istoj materiji. U tome leži razlog zašto bi kršćanin trebao biti potpuni materijalist, uz uvjetom da je ljudski um iznimka. Zbog toga bi kršćanin trebao biti potpuni evolucionist, uz uvjet da ljudski um i samo ljudski um promatramo kao posebnu Božju kreaciju.

Sve drugo bi išlo na ruku materijalističkom ismijavanju koje doseže nebeske visine. Nadam se da je Carl Sagan sada na nebu. Tako da se Bog posljednji smije, Bog čija milost dodire naše duše. Čak ni svemogući Bog ne može biti milostiv prema običnoj materiji. Ipak, Carl Sagan se pretposljednji smije. Ovaj glavni seoski ateist(eng. village atheist) našeg vremena, odnosno glavni ateistički zabavljač zajednice nazvane evolucijska znanost, sada se može smijati znajući da nema kršćanske fizike, nema kršćanske kemije, nema kršćanske evolucijske znanosti dokle god su to znanosti, a ne filozofije. No, Sagan se smije i svojoj ludosti što je promovirao povode ateističke znanosti.  

To nam pokazuje da ništa nije opasno kao svesti filozofije na čisto kvantitativna razmatranja što je ekskluzivni posao znanosti. Osim ako znanosti ne odobrimo sve što je u njenim granicama, ne možemo zanijekati znanosti ono što ne može s pravom tvrditi.

Područje znanosti

Nekvantitativno nije područje znanosti, ali sve što je kvantitativno je područje znanosti. Nekvantitativni aspekti postojanja poput smisla, slobode, dizajna, poštenja, ne mogu biti predmet znanosti jer nisu kvantitativne tvrdnje. Svaki djelić materije je kvantitativan što znači da je u području znanosti. Ne piše li u Bibliji da je Bog "sve uredio po broju, utegu i mjeri"?

Primijetite da Biblije ne govori da broj, uteg i mjera, odnosno ukratko količina, predstavlja sve. No, Biblija kaže da svaka stvar ima svoju mjeru, broj i težinu odnosno kvantitativna svojstva. Gdje god postoji materija, govorimo o količini. To daje znanosti neograničenu nadležnost u svemu materijalnome, bilo živome ili neživome. No, to je također razlog i radikalnog ograničenja znanosti na ono što je materijalno utoliko što se može mjeriti.

U tome leži prividni paradoks. To će sigurno zasmetati one koji ne žele pravilno koristiti Bogomdani razum, oni se ne moraju naprezati. Dovoljno je uzeti u obzir da od svih raznih kategorija ljudskih konceptualizacija postoji jedna koja se potpuno razlikuje od ostalih. Ta kategorija je kategorija količine. Za sve ostale kategorije, primjerice razne kvalitete, možemo upotrijebiti fraze "više ili manje". Dobrota se može realizirati u raznim stupnjevima, više ili manje. Budnost također. Neka hrana može imati dobar okus, bolji ili lošiji. No, nije moguće reći za broj pet da je više pet ili manje pet.

Ta značajna razlika između količine i bilo kojeg drugog koncepta ne mora postojati za čiste duhove i sigurno ne za Boga, ali postoji za nas dokle god smo u ovome smrtnome tijelu. Možemo biti povrijeđeni, ali ne možemo promijeniti činjenicu da je Bog stvorio ljudski um tako da za njega količina i sve ostalo predstavljaju odvojene koncepte. Drugim riječima, ono što je Bog razdvojio neka čovjek ne pokušava spojiti. Oni koji su zauzeti integracijom teologije i znanosti trebali bi se zaustaviti.

Bilo je nekih koji su pokušavali gomilanjem količine na količinu dobijemo privid kvalitete, čak i um i slobodna volja su tako uključeni kao dobra mjera. Na njihovu žalost, pokušali su utemeljiti znanost na toj bazi, ali su samo uspjeli napraviti sprdnju iz nje i potpune budale od sebe. Primjer za to su Hegelovska desnica i Hegelovska ljevica. Stvorili su strašan nered ne samo od ljudskog života nego i znanosti, uključujući i znanost o evoluciji.

Što je Darwin propustio primijetiti

Nije važno što je Darwinov mehanizam evolucije nepotpun. Može biti i bolno pogrešan. Uvijek je korisno naučit nešto o posljednjim pogrešnim linijama u Darwinovoj teoriji zato što je materijalistički prvaci vole predstavljati kao nešto znanstveno nepogrešno. Ipak, osnovni Darwinov uvid ostaje netaknut. Darwina odbijaju oni koji su skloni odupiranju ili činjenicama ili zdravoj filozofiji, ili oboje. Unatoč tome, ništa ne podržava evoluciju tako snažno kao zdrava filozofija i posebice biblijski propis da je sve što je Bog stvorio dobro i da je sve uredio po broju, utegu i mjeri. To što je Darwin zanemario tu činjenicu je velikim dijelom nevažno. Bez ikakve sumnje predložio je svoj mehanizam evolucije kao odgovor na vjeru u Boga, koji je u to vrijeme i sigurno u Darwinovom širem ambijentu bio izjednačen s Bogom bezbroj posebnih stvaranja.

Nije to bio prvi put u intelektualnoj povijesti da je Bog dopustio monumentalnu poluistinu kako bi puna istina mogla biti učinkovitije prepoznata. Poluistina je bila kombinacija neodgovarajućih mehanizama evolucije sa predivnom vizijom usklađenosti svih materijalnih bića, zajedno sa potrebnim radikalnim isključenjem posebnog stvaranja. Darwinova najveća pogreška je bila što nije promatrao tu viziju onakvom kakva je bila, istinski metafizička vizija.

Metafizika, a ne znanost, je glavna racionalna osnova za tvrdnju da je materijalno područje potpuno koherentno, odnosno da nije potrebna intervencija vanjskih faktora, poput Boga, kako bi se stvari nastavile odvijati. Znanost može biti materijalistička samo zato jer je Bog stvorio svu materiju. Samo Bog koji je Stvoritelj je mogao dati autonomiju svojem materijalnom stvorenju bez da pritom izgubi svoju svemoć. Takav Bog je Bog Biblije.

Štetimo ideji o biblijskom podrijetlu Zapadne znanosti kada pokušavamo pronaći u znanosti "nešto drugo" na osnovi znanosti i njenih uvjeta. Ukoliko uzmemo frazu "prema svojoj vrsti" iz Post 1 u znanstvenom smislu, moramo uzeti i sve ostalo u njoj kao znanstvenu istinu. Što vrijedi za jedno, vrijedi i za drugo. Onda moramo objasniti kako je vidljiva svjetlost nastala prije stvaranja Sunca četvrtog dana. Poprilično je smiješno tvrditi da je svijetlost prvog dana zapravo elekromagnetska radijacija, a kamoli da je to 2.7K kozmičko pozadinsko zračenje. Onda je potrebno pronaći i neko objašnjenje za nebeski svod i za astronaute. Biblija zaslužuje puno bolje nego da bude izložena beskrajnom ruglu kada je uzimamo kao znanstveni uđbenik. No, Biblija također zahtjeva ozbiljan intelektualni napor ukoliko želimo potvrditi da je poslužila kao izvor Zapadne znanosti.  

Moramo uvjeriti ljude(u tu istinu) jer budućnost Zapadne kulture visi o niti. To je kultura kojoj je potrebno puno više od znanosti. Moramo iskoristiti najbolja i najučinkovitija sredstva ako želimo da nas poslušaju i drugi put. Danas je najučinkovitije sredstvo referenca na znanost. Znanost(eng. science) je nažalost postala jedno od triju najučinkovitijih marketinških sredstava. Druga dva su sport i sex. To su tri S koji upravljaju modernim životom.

Naravno da znanost zaslužuje puno bolje, i to zaslužuje najbolje u smislu intelektualnih napora. Ponekad je dovoljno koristiti zdrav razum. Znanost može biti puno više od rafiniranog oblika zdravog razuma, ali za ispravno tumačenje znanosti neophodno je više. Biblija je neprezaviđen izvor zdravog razuma, uz to je i glavni izvor informacija o "nečem većem" odnosno Kraljevstvu Božjem. Prvo tražiti Kraljevstvo je metoda kojom dolazimo i do svega ostalog, kao što je pokazala povijest, to uključuje i znanost.

Autor teksta  je Stanley Jaki, fizičar i benediktinski svećenik. Orginalni članak možete pročitati ovdje, članak zaslužuje( i zahtjeva) više truda pri prijevodu tako da zahtjevnije čitatelje možda neće zadovoljiti moj prijevod.