Nisam pratio građanske akcije vezane uz Ostojićeve izjave, iako sam ostao iznenađen njegovom izjavom da svatko može odredit za sebe u kojoj fazi razvoja možemo ubit čovjeka(dok je recimo medicinska marihuana zlo u kojem nam je potrebna odluka države), tako je primjerice fetus od 8mjeseci i par kilograma sasvim prihvatljiva opcija za njega, ne znam što misli o onima koji misle da se to može produžiti i na prvih par godina, ali nije ni bitno za ovaj post. Naravno u tome razmišljanju ga, prema njegovim riječima, podržava znanost 21. stoljeća( očito sam propustio pročitati neke revolucionarne radove o tematici), a podržavaju ga i neke udruge. Tportal donosi članak pod naslovom "Ministre Ostojiću ne posustaje pred srednjovjekovnim zahtjevima!" o pismu podrške kojeg potpisuje niz udruga, među njima i akcija nisam vjernik(tko zna možda oni imaju kakve veze sa tportalom). Tekst je manje više ono što bi očekivali, a završava sa izjavom da pismo akcije I ja sam bio embrij koje navodno spominje da se radi o diskriminaciji vjernika "nije ništa doli demagoško razbacivanje frazama", poprilično zanimljiva izjava ako pogledamo naslov članka. Naravno tekst pisma je ono što bi i očekivali kada ga potpisuju antikatoličke, feminističke i homoseksualne udruge. Još ga potpisuje i udruga za promociju znanosti i kritičkog mišljanja, pomalo iznenađujuće jer ne znam što oni imaju reći o ovome(valjda jer nisam upoznat sa znanstvenim radovima koje Ostojić spominje), iako nije teško shvatiti o čemu se radi ako vidimo što oni zapravo promoviraju. No, da skratim priču; katolici-loše, oni protiv-dobro, ili u malo duljoj verziji, svakome tko to želi bi trebali dopustiti oplodnju, svatko tko misli drugačije pripada srednjem vijeku, katolici ne bi trebali sudjelovati u političkim odlukama – i sve to je naravno "objektivna znanstvena spoznaja", a ne ideologija(kao što nam garantira popis udruga).
Kad god čujem da netko ima pravo na nešto(pogotovo kad je to nešto dijete) onda se zapitam par stvari, srećom nisam osamljen pa u nastavku donosim jedno razmišljanje psihijatra Theodorea Dalrymplea (inače ateista) iz eseja "The law of conservation of righteous indignation, and its connection to the expansion of human rights";
Promjena stvari koje odobravamo ne znači samo promjenu našeg razmišljanja nego ima i veliki utjecaj na društvo. Sve što nije zabranjeno postaje pravo, jer očito je da svatko ima pravo raditi ono što mu nitko nema pravo zabraniti. Uskoro svijet postaje pun prava i svaki dan se otkrivaju neka nova, baš kao što istraživači u Amazoni pronalaze stalno nove vrste insekata.
Ljudi koji su svjesni svojih prava(osim onih, sada već tradicionalnih poput prava na pošteno suđenje) stalno razmišljaju o njima i pozivaju se na njih čim naiđu na prve znakove frustracije zbog svojih hirova, iz nekih drugih razloga takvi su ljudi radikalni egotisti. Metafizičko porijeklo njihovih prava zanima ih isto koliko i metafizičko porijeklo njihovog vjerovanja u postojanje Himalaje: "postojanje" njihovih prava i Himalaje smatraju jednakima. Kada su pitala planinara Georgea Mallorya zašto se želi popeti na Everest odgovorio ime je;"zato što postoji". Na isti način i ta prava postoje za ljude koji ih žele iskoristiti.
Prava se razvijaju kako bi zadovoljili ego onih kojima sloboda nije ništa više od neograničenog ponašanja.(Prema Millu, jedino dobro koje zaslužuje to ime je traženje dobra na svoj način.)
Prava se šire na dva načina. Prvo, negativna prava postaju pozitivna prava. Na primjer, pravo žene na djecu, u smislu da je nitko nema pravo u tome spriječiti, postaje pravo da stvarno i "posjeduje" dijete, čak i na teret poreznih obveznika i društva. Neplodnost postaje povreda i prekršaj prava, a ne fiziološka nesreća, i s obzirom da postoje tehnološka sredstva, za sada jako skupa i uspješna tek u malom broju slučajeva, kojima možemo ispraviti neplodnost, pristup tim sredstvima postaje samo po sebi pravo, a negiranje istih je povod za tužbu i (još važnije) gnjev. Ne trebam ni reći da bilo kakva diskriminacija protiv žene na temelju dokaza njene naravi, ponašanja ili životnog stila prilikom zahtjeva za tretmanom je također i kršenje njenog prava na dijete. Želim nešto, dakle imam i pravo na to. Ta izjava nam pokazuje koliko je teško postaviti etičke granice na tehnički napredak u reproduktivnoj medicini; želja je ta koja vlada svime. Zaprepašteni smo feticidom u Indiji, ali kakav prigovor možemo dati ako prihvatimo veličanstvo individualne volje?
U eseju pod nazivom Let's be rational, u kojem se IVF spominje tek kao primjer jednog od tehnoloških napredaka koje bi trebali promatrati kao kompleksniju temu, a ne idealiziranu sliku o napretku znanosti i tehnologije, Theodore zapisuje;
[1/2]Navodi primjer in vitro oplodnje(IVF) zbog koje su mnogi roditelji iskusili radost roditeljstva što inače ne bi bili u stanju. To je nesumnjivo istina, ali to nije cijela istina koja je zapravo puno kompleksnija.
IVF je uspješna tek u četvrtini slučajeva, vrlo je skupa i vremenski zahtjevna. Zbog svega toga ima različite učinke(osim raspleta u kojoj dolazi do rođenja djeteta).
Kao prvo, čini samo stanje neplodnosti gorim no što bi inače bilo. Ono što ne možemo izlječiti moramo trpiti; nadajući se da se neplodnost može izliječiti, sprječavamo, ili barem odgađamo, prihvaćanje onoga što je trajno stanje i tako nepotrebno produžujemo patnju. Potičemo nadu koju ćemo na kraju, u većini slučajeva, ugasiti. U međuvremenu, ljudi troše veliku količinu novca i usmjeravaju svu pažnju tome cilju, na štetu svojoj psihološkoj ravnoteži. Događa se da parovi prekinu nakon što IVF konačno ili uspije ili završi neuspjehom. Ideja da će život biti savršen ako ostvarimo uvjet X je rijetko kad konstruktivna.
IVF stvara i razne moralne dileme. Tko bi sve trebao imati pravo na nju? Svatko tko izrazi svoju želju? Treba li postojati neki uvjet za buduću majku(ako postupak uspije) koje mora zadovoljiti kako bi smatrali da je dobra, ili barem dovoljno dobra, majka? Za usporedbu, ljudi koji žele posvojiti djecu moraju proći kroz rigorozan postupak kako bi dobili dopuštenje, a pravda zahtjeva da isto tretiramo ljude u jednakim moralnim situacijama; znači li to da bi i ljude koji sudjeluju u IVF postupku trebali također ispitati? Suočeni smo sa dilemom; ili nećemo postaviti nikakve uvjete za ženu koja pristupa IVF što znači da ne pazimo na važne moralne posljedice, ili postavimo neke uvjete što bi značilo ideološki sukob oko toga što to znači da žena može biti majka.
U Europi smo vidjeli neke čudne fenomene, žene u 60tim godinama koje prolaze uspješnu IVF. Naravno, ne znamo da će majka u svojim 70tima biti loša majka; možda će biti sjajna majka, uz pretpostavku da to doživi, jer imaju bogato životno iskustvo.
No, sveukupni kulturni učinak takvih trudnoća je širenje i jačanje pojma života kao egzistencijalnog supermarketa, u kojem možete živjeti kako god želite i odabrati sa police neki od načina života, baš kao što bi odabrali i doručak. U tom novom, hrabrom svijetu, nema intrinzičnih granica koje morate prihvatiti ako želite biti slobodni, uravnotežen i sretni. Prisjećam se poznate Burkeove izjave da su ljudi spremni na slobodu u istoj količini u kojoj su spremi postaviti granice svojim apetitima. Shvatiti da "imati sve" nije realna mogućnost, da svaki užitak podrazumijeva prekid nekih drugih užitaka, da su uvijek potrebne teške odluke i da je na kraju nemoguće izbjeći njihovo donošenje iako ih odgađamo, je bitna faza u postizanju zrelosti. Poprilično neočekivano, ali prihvaćanje frustracija je preduvjet sreće. Jedan od načina kako izbjeći trajnu nesreću je ne zahtjevati od život više no što on može dati.