"Ako postoji jedna stvar u koju je moderni čovjek potpuno uvjeren onda je to činjenica da je dosegao seksualno prosvjetljenje. Zauvijek su nestali dani nezdravog prikrivanja, apsurdnih viktorijanskih tabua koji su doveli do primjene okrutnih i nezgrapnih uređaja koji su trebali spriječiti djecu u neprikladnim dodirima, nestala je šutnja oko spolnih pitanja, prestalo je pokrivanje nogu klavira u salonu kako bi očuvali misli mladića. Napokon smo se pomirili sa našom seksualnošću, pjesnik Philip Larkin ironično zapisuje;Spolni odnosi započeli su
Devetsto šezdeset treće...
Izrazio je nama važnu istinu; prvi put u povijesti možemo uživati u spolnim odnosima bez ikakvih nepotrebnih društvenih i psiholoških posljedica iz prošlosti koje su toliko komplicirale i otežavale život. Nema više krivnje, srama, ljubomore, tjeskobe, frustracija, licemjerja i zbunjenosti. Napokon slobodni, napokon slobodi, hvala Bogu Svemogućemu, napokon sam slobodan.
Ipak, koliko god da se smatramo prosvijetljenima, još nam nije svanulo zlatno doba uživanje – daleko od toga. Odnosi između spolova su teški kao što su uvijek i bili. Seksualna revolucija nije donijela mir nego zbunjenost, proturječja i sukobe. Izabrali smo smjer koji nas vodi do neizbježnih posljedica.
Stotinjak metara od mjesta gdje pišem ovaj tekst, dvanaestogodišnje prostitutke često stoje pod uličnim svjetiljkama na uglu cijelu noć čekajući mušterije. Načelnik lokalne policije rekao je da ih neće potjerati jer misli da su već dovoljno istraumatizirane, ne želi im više uvećavati muke(izgleda da njegov posao nije provoditi zakon nego suosjećati sa njima). Lokalne zdravstvene vlasti šalju svoja vozila nekoliko puta dnevno kako bi podijelili prezervative djevojčicama, službeno je glavni cilj osigurati da djevojke sudjeluju u zaštićenim odnosima, naravno iz bakteriološke i virološke točke gledišta. Vlasti se ponose da 100 posto lokalnih prostituka koristi prezervative, koje plaćaju porezni obveznici 135000$ godišnje, iznos koji će se povećati kada zaposle još radnika na terenu čije će najvažnije kvalifikacije biti, ako je suditi prema oglasu za posao u lokalnim novinama, sposobnost da 'ne osuđuju druge' - odnosno, ne smijete imati grižnju savjesti oko pomaganja i poticanja dječje prostitucije. U međuvremenu, stanovnicima koji tu žive(poput mojih susjeda, odvjetnika, prodavača i dvojice sveučilišnih profesora) koji prigovaraju zbog odbačenih prezervativa u svojim vrtovima i na ulici ispred njihovih kuća ponuđen je poseban alat kojim ih mogu pokupiti, umjesto da spriječe njihovo pojavljivanje na tim površinma. U međuvremenu, velika većina uplitanja socijalnih radnika odnosi se na spolna zlostavljanja djece, uglavnom od strane očuha i majčinih partnera koji se usele nakon što se biološki otac iseli.
Dokazi o seksualnom kaosu su svugdje oko nas. Svakog dana više mojih pacijenata mi daju razna svjedočanstva. Na primjer, jučer sam pričao sa ženom koja se pokušala ubiti nakon što se njezina, uskoro šesnaestogodišnja, kćer iselila iz kuće zajedno sa osmomjesečnim djetetom kako bi živjela sa svojim novim 22-godišnjim dečkom. Ne trebam ni napomenuti da taj dečko nije otac djeteta nego muškarac kojeg je nedavno srela u noćnom klubu. Otac djeteta je "van slike", kao što to opisuju na kraju veze: ovdje očevi samo ulaze i izlaze, izlazak u pravilu slijedi nakon ulaska sa nedoličnom brzinom.
Majka je imala 14 godina kada se pojavio otac. Nakon što je otkrio da je trudna, učinio je ono što puno mladića danas radi u takvoj situaciji, pretukao ju je. Time ne samo da iskazuju svoje osjećaje nego ponekad dovode i do pobačaja. U ovom slučaju se to nije dogodilo, umjesto toga, moja pacijentica je uhvatila oca in flagrante delicto(dakle dok ju je tukao), napala ga i uspjela ga ozljediti tako da je završio u bolnici. Kada su bili u bolnici, dogovorili su se; ona ga neće prijaviti zbog odnosa sa maloljetnicom, a on neće prijaviti nju jer ga je napala.
Moja pacijentica je nakon toga potrošila ono malo novca što je imala na unukinu odjeću, kolica, kolijevku, posteljinu i tako dalje, čak se i zadužila 1500$ kako bi joj omogućila malo udobnosti. Njezina kćer se odlučila iseliti što je užasnulo i ponizilo moju pacijenticu.
Užasnulo ju je odsutstvo unuke, za koju misli da je žrtvovala toliko puno. To je njen prvi prigovor kojeg sam imao prilike čuti. Nije osuđivala niti spolno ponašanje svoje kćeri niti druga dva muškarca. Da otac njene unuke nije bio nasilan, ne bi nikada ni pomislila da je nešto pogrešno u tome da je taj muškarac spavao sa njenom kćeri; i kako nije učinila ništa kako bi obeshrabrila tu vezu, zapravo ga je ohrabrivala. Njena kćer se ponašala onako kako bi to očekivala od bilo koje djevojke tih godina.Naravno, možemo tvrditi da je takvo pogrešno ponašanje prisutno oduvijek jer seksualni prekršaji nisu ništa novo na ovome svijetu, povijest nas uči o raznim perverznim i nečasnim ponašanjima. No, ovo je prvi put u povijesti da postoji masovno poricanje kako spolni odnosi imaju nešto sa moralom ili da trebamo postaviti neka moralna ograničenja. Ne iznenađuje da su posljedice tog poricanja velike stope razvoda i vanbračni život, kao i neki drugi fenomeni. Seksualna revolucija je prije svega promjena moralne osjetljivosti, promjene prema izrazito vulgarnim osjećajima, razmišljanjima i ponašanju.
Gledajući britansku komediju iz sredine 1950ih, shvatio sam brzinu i temeljitost takve promjene. U jednoj sceni filma ogorčeni otac trudne djevojke iz radničke obitelji zahtjeva da je dječak koji je spavao sa njome sada mora i oženiti. Publika oko mene se bespomoćno smijala apsurdnosti takvog staromodnog zahtjeva, a to nam se prije samo 45 godina činila kako normalna i neosporna stvar. Takva naivnost nije za nas superiorne i prosvijetljene, dokazujemo svoju sofisticiranost jer smatramo da je to smiješno.
Mogli bi se zapitati tko je imao dublje i suptilnije moralno razumijevanje ljudskih odnosa; publika iz sredine 1950ih ili onda današnja? Tadašnjoj publici ne bi trebali ukazivati da kada je dijete začeto, otac ima dužnost ne samo prema djetetu nego i prema majci; dakle njegove želje nisu najvažnije i da on nije samo pojedinac nego i član društva čija očekivanja mora ispuniti ukoliko želi zadržati poštovanje; moralne obaveze prema ženi nisu prepreka kvalitetnoj vezi sa njome nego preduvjet za takvu vezu. Nasuprot tome, današnju publiku u takvoj situaciji bi jedino brinule namjere pojedinaca u toj situaciji, neobuzdane ikakvim moralnim ili društvenim ograničenjima. Prema modernom razmišljanju, neobuzdana osobna sloboda je jedini cilj kojem trebamo težiti, sve što se nađe na tom putu je prepreka koju je potrebno prevladati.
Ipak, istodobno u toj istoj publici postoje mladi ljudi koji teže upravo onome što smatraju da trebaju ismijavati; mlade djevojke se nadaju da će pronaći muškarca koji će joj udvarati, voljeti je, poštovati je, biti uz nju i biti otac njenoj djeci, a postoje i mnogi muškarci sa uzajamnom željom. Često čujem od svojih pacijenata kako se žele skrasiti i živjeti u normalnoj obitelji, ali nemaju nikakvu ideju kako postići taj cilj koji je nekad bio dostupan svima!
Svakodnevno možemo čitati u novinama o slomu svih vrijednosti koje nas vezuju uz tradicionalne običaje vezane uz seksualne odnose. Prošli tjedan, britanske novine izvjestile su o trećem djetetu homoseksualnog para kojeg im je rodila surogat majka, a liberalne novine izvjestile su(naravno sa implicitnim odobravanjem i divljenjem) o rastućem trenu među ženama koje postaju trudne putem umjetnog osjemenjivanje, poput stoke. Naravno, ljudske spolne aktivnosti nisu bile čvrsto vezane samo uz rađanje, čak niti prije pojave kontrola rađanja; ali sigurno je ovo prvi put da je rađanje neopovezano sa ljudskim seksualnim aktivnostima.
Zahvaljujući seksualnoj revolucija dolazi do višestrukih zabuna. U društvu u kojem dolazi do seksualnih veze bez ikakvog razmišljanja, već i sugestivna primjedba može rezultirati parnicom; upotreba eksplicitnog seksualnog rječnika je de rigueur u književnim krugovima, ali medicinski časopisi se boje koristiti riječ "prostitutka" pa pišu "seksualna radnica"; komentatori koriste riječ "transgresivno", posebno vezano uz seks, kao pojam automatskog odobravanja kada govore o umjetničkim djelima, ali seksualni prijestupnici koji odlaze u zatvor moraju biti pod zaštitom zbog ubojitih napada od strane drugih zatvorenike, tjeskoba zbog seksualnog zlostavljanja djece javlja se paralelno sa ravnodušnošću o dobi pristanka; obavezna spolna edukacija nam je pokazala da nije nespojiva sa činjenicom da trećina svih trudnoća u Britaniji završi pobačajem i velikim brojem tinejđerskih trudnoća; uklanjanje svake pravne razlike između braka i kohabitacije je u skladu sa zahtjevom da homoseksualni parovi isto mogu stupiti u brak i da mogu imati ista tradicionalan prava koja dolaze sa brakom; i dok posvajanje postaje sve teže vjenčanim parovima bez djece, sada i homoseksualni parovi imaju to isto pravo. Pravo lezbijki na umjetno potpomognutu oplodnju putem sperme homoseksualnih muškaraca također se provodi zbog principa nediskriminacije, a 60-godišnja žena je sasvim očekivano tvrdila da i ona ima isto pravo na in vitro oplodnju. Seksualna sloboda je dovela do porasta, ne smanjenja, nasilja među spolovima, i od strane muškaraca i od strane žena: ljudi rijetko uzimaju u obzir želje ostalih jer su u potrazi za slobodom koju pokušavaju prakticirati, posljedica je porast nepovjerenja i ljubomore - tog velikog i starog pokretača nasilja, baš kao što i Otelo potvrđuje. Naše doba se divi seksualnom atleticizmu, ali osuđuje grabežljivo ponašanje. Nestaju granice između spolova, muškarci kirurškim operacijama postaju žene, žene muškarci, a zahtjevi za tolerancijom i razumijevanjem postaju sve prisutniji i zapovjedni. Jedina dopuštena osuda u pristojnom društvu je da nijedna osuda nije dopušten. Stoljeće reakcionizma protiv viktorijanskog čistunštva, represije i licemjera, kojeg predvode intelektualci koji su zamijenili svoje osobne probleme za probleme društva u cjelini, stvorilo je tu konfuziju. Čini se kao da su ti intelektualci u stalnom bijegu od svojih strogih, nepopustljivih i dosadnih predaka – i kao da su uzeli za neiscrpan vodič mudrog ponašanja da se moraju ponašati suprotno onome što su govorili i činili njihovi preci, ili ono što bi ih najviše zasmetalo kada bi uopće bili u stanju zamisliti mogućnost takvog ponašanja.
Revolucije su rijetko masovni prevrati od strane potlačenih, izazvane nepodnošljivim uvjetima, a seksualna revolucija sigurno nije nikakva iznimka. Revolucija je imala svoje intelektualne prethodnike; paradu plitkih, uvrnutih i nepoštenih ljudi. Svi su bili utopisti, bez ikakvog razumijevanja ljudske prirode; svi su mislili da seksualne veze možemo dovesti do savršenstva ili tako da ih odvojimo od bilo kakvog moralnog suda ili tako da obrnemo moral koji se povezuje sa njima; svi su oni smatrali da je ljudsko nezadovoljstvo rezultata zakona, običaja i tabua. Nisu jedni od onih ljudi koji ozbiljno uzimaju Burkeovo upozorenje; "određeno je u vječnom zakonu stvari da čovjek neumjernog uma ne može biti slobodan": naprotiv, baš kao što i apetit često raste sa hranjenjem, tako su i zahtjevi revolucionara eskalirali kada bi prethodni zahtjev bio ispunjen. Kada očekivana sreća nije postignuta, analize problema su predlagale rješenje koje je ostalo isto kao i uvijek; više slobode, manje samokontrole. John Money, vjerojatno najutjecajniji seksolog posljednje trećine 20. stoljeća, uspio je čak i 1994. godine ozbiljno napisati da živimo u antiseksualnom društvu kojeg pogone tabui. Riješimo se preostalih tabua, rekao nam je, i ljudsko nezadovoljstvo će nestati samo od sebe.
Nije baš da postoji puno tabua koje možemo uništiti. Primjerice u mojoj bolnici, adolescenti i mlađa populacija kada dolaze u posjet svojim curama ili dečkima nerijetko se penju na krevet i počinju sa seksualnim igricama, iako su potpuno svjesni da ih vidi osoblje i ljudi u krevetima do njih. Takav odvratni nedostatak inhibicija bi nekoć smatrali znakom ludosti, ali danas ga prihvaćamo kao potpuno normalnog: prigovoriti takvom ponašanju činilo bi se nepoželjnim i smiješnim. Izgleda da nitko ne primjećuje da gubitak osjećaja srama znači i gubitak privatnosti; gubitak privatnosti dovodi do gubitka intimnosti; a gubitak intimnosti znači gubitak dubine. Zapravo, ne postoji bolji način odgajanja plitkih i površnih ljudi nego im dopustiti da žive u potpunosti otvoreni, bez ikakvog skrivanja. Gotovo da ne postoji katastrofalna posljedica seksualnog društva koja ne pronalazi svoje apologete, čak i svoje utemeljitelje u radovima seksualnih revolucionara od prije 50 ili 100 godina. Nemoguće je ignorirati vezu imeđu onoga što se trebalo dogododiti i onoga što se stvarno dogodilo. Ideje imaju svoje posljedice, makar tek godinama poslije.
Uzmimo za primjer pitanje adolescentske seksualnosti. Među pravo-mislećima je dugo vremena vladalo pravovjerje kako je to posve normalno i potrebno ju je podržati. Svaki pokušaj promoviranja samokontrole bi imalo negativne posljedice pa bi takva seksualnost još jednom postala dio podzemlja, rezultirajući sa skrivenošću i još više tinejđerskih trudnoća. Zato britanski doktori moraju podržavati nezakonite seksualne radnje tako što dijele kontracepciju malodobnoj djeci bez da o tome informiraju njihove roditelje.
Zaštitnica te ideje je Margaret Mead koja je 1928., kada je ima 27 godina, objavila svoje djelo Coming of Age in Samoa zbog kojeg je postala doživotno slavna. Kada je umrla 50 godina poslije, knjiga se i dalje prodavala u nakladi od 100000 godišnje. Tek nekolicina studenata tijekom tih 50 godina nije ju pročitala ili barem bila upoznata sa porukama te knjige.
Mead je bila učenica antropologa Franza Boasa, ekstremnog kulturnog determinista koji je želio dokazati da je adolescenatska anksioznost, kao i većina važnih ljudskih stvarnosti, produkt kulture, a ne biologije, kao što se tada vjerovalo. Ako možemo negdje u svijetu pronaći društvo u kojemu adolescenati nemaju ograničenja, QED: hormoni nisu uzrok. Mead, na koju je intelektualno utjecao Boas i nevoisno od njega kako bi akaemski napredovala, bila je predodređena da pronađe u Samoi ono što je mentor želio da ona pronađe.
I uspjela je to pronaći, ili je barem to mislila. Pronašla je Južnomorski raj u kojem su adolescenati provodili godine između puberteta i braka u nesputanim seksualnim aktivnostima, što je više moguće sa što je više moguće ljudi. Nije bilo ljubomore, rivalstva, tjeskobe, krivnje, samo zabava- i mirabile dictu, nije bilo neželjenih trudnoća, pomalo iznenađujuća činjenica koja joj nikada nije zapela za oko. Dakle Mead je tako podržala Boasovu pretpostavku: pronašla je kulturu koja ima bolji odnos prema seksu nego mi, kao što dokazuje nedostatak nesreće kod Samoanskih adolescenata.
Naravno da je njen opis Samoe bio pogrešan: prevarili su je njeni ironični doušnici. Seksualni moral Samoe bio je prije puritanski nego liberalan, i puno toga je dugovao pokušajima Londonskog misionarskog društva, a ne zagovornicima slobodne ljubavi tijekom adolescencije ili u bilo kojem drugom periodu života.Ipak, malo je ljudi koji zaziru od poruke da je moguće djelovati slobodno prema svojim željama bez ikakvih negativnih posljedica prema sebi ili drugima, i tako je Meadina knjiga postala autoritet. Ako je mladenačka seksualna sloboda moguća u Samoi sa samo pozitivnim društvenim i psihološkim posljedicama, zašto isto ne bi vrijedilo i u Sheffieldu i Schenectadyu? Čak i da je njen opis Samoe, iako nemoguć, bio točan nitko nije razmislio o tome je li takav model prikladan za Europu i Ameriku, ili bi već samo postojanje seksualnih običaja- celibata u vjerskim zajednicama kroz povijest – trebalo upućivati na univerzalnost takvog ponašanja.
I tako su generacije obrazovanih ljudi prihvatile Meadine ideje o adolescenatskoj seksualnosti kao ispravne i razumne. Smatrali su da je Samoansko uređenje prirodno, ugodno, zdravo i psihološki korisno. Nema sumnje da su neke ideje doživjele promjene kada su se iz akademskih krugova proširile do ljudi koji nisu pročitali njenu knjigu(ili bilo koju drugu): ali danas me ne iznenađuje kada upoznam ljude koji su počeli živjeti u seksualnom zajedništvu sa svojim dečkom odnosno curom još od 11-te ili 12-te godine, sve pred odobravajućim pogledom roditelja. Samo netko tko nema nikakvo poznavanje ljudskog srca – zapravo netko poput Margaret Mead – ne bi mogao predvidjeti posljedice; prijevremeni razvoj nakon kojeg slijedi trajna adolescencija i prerano zasićenje ovim svijetom.
Na primjer, inteligentna mlada žena od 20 godina došla mi je kao pacijent prošlog tjedna i požalila se na turobnost svog života. Odrekla se obrazovanja sa 13 godina kako bi se mogla posvetiti seksualnim odnosima, ali početno uzbuđenje je nestalo, a preostalo je samo sivilo i samogađenje. Kada je počela sa seksualnim odnosima, počela je vjerovati da je to ključ sreće i ispunjenja, da ništa drugo nije važno: ali kao i svaki drugi jednolični plan života, i ovaj se pokazao gorko razočaravajućim.
Naravno, nekadašnje granice, poput doba pristanka, koje su u jednom mjeri proizvoljne, ali ipak društveno potrebne, se krše, s tendencijom potpunog nestajanja. Tako djeca ulaze u seksualizirani svijet sve ranije i ranije, a društveni pritisak da se izlažu seksualnom ponašanju počinje sve ranije i ranije. Prijateljica koja radi kao učiteljica nedavno mi je ispričala kako je morala utješiti svog sedmogodišnjeg sina koji je bio u suzama jer ga je djevojčica u razredu vrijeđala, nazvala ga je djevcem. Pitala ga je zna li što ta riječ znači; "Ne, ", odgovorio je "ali znam da je to nešto strašno."
Ideje seksualnih revolucionara oko pitanja odnosa muškaraca i žena – o potrebi za sve većim seksualnim slobodama, i sve manje ograničavanja apetita – su toliko apsurdne i utopijske da je teško razumjeti kako ih je itko mogao ozbiljno razmatrati. Sama apsurdnost nije nikada sprečavala trijumf loših ideja, posebno ako su usklađene sa maštanjem o slobodi bez ikakvih ljudskih ograničenja. ... [1/2]... "
Autor teksta je psihijatar Theodore Dalrymple.
PS
Sjajan dokumentarac koji pokazuje kako je Margaret Mead(23) na temelju par mjeseci razgovora sa grupicom šaljivih adoloscentica u Samoi uspjela postati jedna od najslavnijih znanstvenica 20. stoljeća i utjecati na milijune ljudi.