Budući da je scijentizam neodrživ, moramo se vratiti filozofiji.
autor: Edward Feser
Kao što tvrdim u prvom dijelu, scijentizam – razmišljanje kako je samo znanstvena spoznaja pravo znanje – ili pobija sam sebe ili je trivijalan. Štoviše, kada ga dosljedno provodimo dovodi do pozicije "eliminacijskog materijalizma" kako je ljudski um sam po sebi fikcija – da ne postoji nešto poput razmišljanja, opažanja, spremnosti, želja i slično. Takva pozicije nije samo nedosljedna, nego potkopava samu mogućnost znanosti - upravo ono što scijentizam navodno promovira. Zašto bi tako bizarno i smeteno razmišljanje ikoga privuklo? Odgovor je – da parafriziram Ludwiga Wittgensteina u drugom kontekstu – u tome što nas "slika drži zarobljenim". Hipnotizirani neusporedivim tehnološkim i prediktvnim uspjehom moderne znanosti, današnji intelektualci zaključuju da je scijentizam točan, dakle i sve što slijedi iz njega – koliko god bilo fantastično ili nedosljedno - mora također biti istinito. Ali to je obična sofisterija. Ako određena metoda proučavanja prirode nudi uspješno predviđanje i tehnološku snagu, sve što nam to pokazuje je da je ta metoda korisna za aspekte prirode koji su predvidljivi i kojima može upravljati. To ne znači da su ti aspekti sve u prirodi, da ne postoji ništa više u svijetu osim onoga što nam ta metoda otkriva. Ne znači niti da ne postoje racionalni načini istraživanja stvarnosti osim onim koji uključuju empirijska predviđanja i kontroliranje. Pretpostaviti drugačije je pogrešno jer dopuštamo da metoda određuje što znači da je nešto stvarnost umjesto da pustimo da stvarnost odredi koje su metode prikladne za njeno istraživanje. Ako mi noćne infracrvene naočale omogućuju da iznimno dobro vidim određeni dio svijeta, iz toga ne slijedi da ne postoji više u svijetu od onoga što mogu vidjeti kroz naočale, niti da samo metode u kojima nosim te naočale i istražujem stvarnost mogu smatrati racionalnima.
Iz onoga što smo do sada rekli očito je da postoji više u ovome svijetu od onoga što scijentizam tvrdi, ali to je očito čak i iz same znanosti. Razmotrimo ovaj citat Bertranda Russella(još jednog sekularnog mislioca, potpuno nemotiviranog simpatijom za vjerom):
"Ne shvaćamo uvijek koliko je zapravo apstraktna informacija koju nam daje teorijska fizika. Ona postavlja određene fundamentalne jednadžbe koja nam omogućuju da se nosimo sa logičkim strukturama događaja, ali ostavlja potpuno nepoznatim što je pravi karakter događaja koji imaju strukturu. Znamo pravi karakter događaja samo kada se dogode nama. Ipak, ništa u teorijskoj fizici nam ne omogućuje da kažemo nešto o pravom karakteru događaja drugdje. Mogu biti poput događaja koje opažamo i mi, ali mogu biti i potpuno drugačiji na nezamislive načine. Sve što nam fizika daje su određene jednadžbe koje nam daju apstraktna svojstva njihovih promjena. Ali što se to mijenja, i iz čega se mijenja i u što – po tome pitanju fizika ne govori ništa. (My Philosophical Development, p. 13)
Kada Russell kaže "pravi karakter događaja kada se dogode nama", on misli na "subjektivni" svijet "privida" koji čini naše svjesno iskustvo. Taj svijet – koji(kao što smo vidjeli u prvom dijelu) "objekivistički" pristup scijentizma smatra sramotnim, i kojeg eliminacijski materijalisti nastoje u potpunosti isključiti – je ono što, prema Russellu, znamo najbolje - Za usporedbu, znanje koje nam fizika daje je toliko "silno apstraktno" – to jest, fizika se apstrakcijama udaljava od objekata koje istražuje jer se ne uklapaju u njezine kvantifikacijske metode – odnosno ostavlja "potpuno nespoznatljivu" nutarnju prirodu tih objekata, osim svojstava koje možemo matematički definirati. Ipak, s obzirom da fizikalni svijet nije tek apstrakcija – fizika pretpostavlja da svijet nije izum našega uma, i da o njemu možemo nešto saznati putem opažanja konkretne stvarnosti – onda moraju imati neku nutarnju prirodu. Ako želimo saznati što je ta nutarnja priroda, i ako želimo saznati nešto o čemu empirijska znanost nema što reći, moramo razmišljati van znanosti – okrenuti se filozofiji, pravoj "paradigmi racionalnosti" kao što je opisuje John Kekes.
No može li nam filozofija stvarno išta reći? Nije li istina da se filozofi međusobno ne slažu? Čak i ako u ovome svijetu postoji više od onoga što nam znanost govori, nije li ipak opravdano odustati i zaključiti da što god još postoji je jednostavno nespoznatljivo – da je scijentizam razuman stav kojeg se u praksi možemo držati, makar je problematičan u teoriji?
Problem je što je i to samo po sebi filozofska tvrdnja, podložna filozofskim kritikama i da je obranimo potrebna je filozofska argumentacija. Sam pokušaj da izbjegnemo filozofiju implicira da je moramo upotrijebiti. Kao što je filozof i povjesničar znanosti A. Burtt iznio u klasiku The Metaphysical Foundations of Modern Physical Science:
"Čak i pokušaj da izbjegnemo metafiziku će (prije nego ga izrazimo kao prijedlog) uključivati vrlo značajne metafizičke postulate. Iz tog razloga postoji iznimno suptilna i podmukla opasnost pozitivizma[npr. Scijentizma]. Ako ne možete izbjeći metafiziku, kakvu ćete metafiziku njegovati ako snažno pretpostavljate da ste slobodni od te grozote? Naravno ne trebamo niti napomenuti da će u ovome slučaju vaša metafizika biti nekritički prihvaćena jer je nesvjesna, štoviše, drugi će je daleko lakše preuzeti nego vaše ostale ideje budući da se propagiraju insinuacijama, a ne izravnim argumentom... Povijest uma nam poprilično jasno otkriva da mislioci koji osuđuju metafiziku ... ako se radi o čovjeku koji je uključen u neko važno istraživanje, on mora koristi neku metodu, bit će pod snažnim i konstantnim iskušenjem da svoju metodu pretvori u metafiziku, odnosno da pretpostavi svemir u kojem su njegove metode prikladne i uspješne ... No, budući da pozitivistički um nije uspio razviti pažljivo metafizičko razmišljanje, njegovi pokušaji u takvim prilikama će izgledati jadno, neadekvatno ili čak fantastično.(pp. 228-29)"
Nemamo drugog izbora nego da se uključimo u filozofiju. Jedino je pitanje hoćemo li u tome biti dobri ili loši. Ljudi predani scijentizmu pretvaraju se da se uopće ne bave filozofijom, ali ono što su stvarno učinili je(kao što Burrt opisuje) "stvorili su metafiziku od svoje metode". Kao što smo vidjeli, radio se o stvarno lošoj metafizici. Samo oni koji ne izbjegavaju filozofiju će biti dobri u metafizici.
Što sa neslaganjem među filozofima? Mnogi od takozvanih "tradicionalnih problema" u filozofiji zapravo nisu stariji od znanstvene revolucije. Konkretno, radi se o posljedicama sve veće sklonosti, kroz prošlih par stoljeća, da neopravdano koristimo ono što Hayek naziva "objektivističkom" metodom empirijske znanosti(opisana u prvom dijelu) i njene primjene u područjima u kojima nije primjerena, primjerice u etici i u analizi ljudskih misli i djela. Redefiniranje prirodnog svijeta u isključivo objektivističkim terminima dovelo je do toga da potvrđene moralne vrijednosti, ireducibilne mentalne fenomene i slobodnu volju promatramo kao misteriozno "dualistične". Negiranje stvarnosti tih fenomena čini se da vodi u nihilizam, pa čak i u nedosljednost. Neslaganja u modernoj filozofiji su uvelike posljedica te slijepe ulice, jer se filozofi ne slažu koja točno verzija ta dva ekstrema je najbolja - ili barem najmanje loša. S obzirom da su intelektualci vezani uz znanstveni duh vremena, premalo ih se sjeti propitati pretpostavke koje su ih dovele do te slijepe ulice. Daleko do toga da se radi o argumentu za scijentizam, neslaganje među suvremenim filozofima je uvelike posljedice scijentizma, ili barem metodološke pristranosti koju je scijentizam podigao na razinu ideologije.Što se dogodi kao odbacimo ovu pristranost? Mislim da je ispravan odgovor, povratak filozofskoj mudrosti antike i srednjeg vijeka. Njihova fizika je, kao što su pokazali Galileo, Newton, Einstein i ostali bila nedostatna, ali njihovu metafiziku ništa nije nadmašilo. Iako je i kod njih sigurno dolazilo do neslaganja, postoji zajednička jezgra tradicije koju su utemeljili – tradicija koja se nastavlja od Platona i Aristotela do skolastike Tome Akvinskog pa sve do njegovih današnjih potomaka – to ih razlikuje od dekadentnog filozofskog sustava modernog čovjeka. Ta jezgra sadrži "vječnu filozofiju" bez koje se harmonija zdravog razuma i znanosti, čak i dosljednost same znanosti, ne može razumjeti. Također u toj vječnoj filozofiji pronalazimo racionalne temelje teologije i etike.
Ne trebam napomenuti da se radi o dugoj priči – priču koju sam opisao u The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism i Aquinas, ali ono što je ovdje napisano trebalo bi biti dovoljno da pokažemo kako samo oni koji znaju nešto o filozofiji i njenoj povijesti, i koji su se ozbiljno pozabavili njenih pitanjima, imaju pravo izreći racionalna uvjerenja o teologiji i tradicionalnom moralu. Tu sigurno nisu uključeni oni zaslijepljeni scijentizmom.
PS
Za sve koje zanima više, Feser je na svome blogu dosta pisao o scijentizmu, ovdje možete pronaći popis postova u kojima se bavi tim problemom.