nedjelja, 11. ožujka 2012.

Zaslijepljeni Scijentizmom

Problem je što scijentizam ili pobija sam sebe ili je tek trivijalno istinit. F.A. Hayek nam pomaže da shvatimo zašto je to tako

Scijentizam je razmišljanje kako je samo znanstvena spoznaja pravo znanje – da ne postoji racionalan, objektivan oblik istraživanja koji nije grana znanosti. Postoji barem dašak scijentizma u razmišljanju onih koji odbacuju etičke prigovore kloniranju ili istraživanju matičnim stanicama jer su takvi prigovori inherentno "anti-znanstveni." Više scijentizma pronalazimo u radovima Novih Ateista poput Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa koji tvrde da zato što vjera nema znanstvene temelje(ili barem tako oni tvrde) onda uopće nema ni racionalne temelje. Možemo ga pronaći i u radovima sekularnih konzervativnih autora poput Johna Derbyshirea i Heather MacDonald čije su kritike religioznih desničarskih istomišljenika tek nešto blaže od Dawkinsovih. Doista, čini se da je kultura uronjena u scijentizam – "vjeru" često suprostavljaju "znanosti"(čak i oni koji simpatiziraju vjeru) kao da je "znanost" sinonim za "razum".

Unatoč tome što se zagovornici scijentizma prikazuju racionalnima, scijentizam ima ozbiljnih problema: ili pobija sam sebe ili je trivijalan. Razmislimo o prvoj opciji dileme; tvrdnja da je scijentizam istinit sama po sebi nije znanstvena tvrdnja, to nije nešto što možemo utvrditi znanstvenim metodama. Čak i tvrdnja da je znanost racionalni oblik istraživanja(a kamo jedini racionalni oblik istraživanja) nije nešto što možemo znanstveno ustvrditi. Znanstvena istraživanja se oslanjaju na razne filozofske pretpostavke; da postoji objektivan svijet izvan umova znanstvenika, da svijetom upravljaju regularne zakonitosti, da ljudski um može otkriti i pravilno opisati te zakonitosti i tako dalje. S obzirom da znanost pretpostavlja te stvari, ne može ih opravdati bez cirkularnih tvrdnji. Ako znanost ne može ustvrditi da je pouzdan oblik istraživanja, onda će teško ustvrditi da je jedini pouzdani oblik istraživanja. Obje tvrdnje zahtijevaju da se "pogleda izvan" znanosti i pronađe vanznanstveno stajalište kako znanost prenosi točnu sliku realnosti – i u slučaju scijentizma, da samo znanost ima to svojstvo.

Racionalno istraživanje filozofskih pretpostavki za znanost je tradicionalno smatrano područjem filozofije. Te pretpostavke nisu jedino što filozofija ispituje, postavlja se i pitanje kako interpretirati ono što znam znanost govori o svijetu. Primjerice, sastoji li se svijet od tvari ili događaja? Što znači da je nešto "uzrok"? Postoji li samo jedna vrsta? (Aristotel je smatrao da ih postoji najmanje četiri.) Koja je priroda univerzalija iz znanstvenih zakona – koncepti poput kvarka, elektrona, atoma i tako dalje – i općenito u jeziku? Postoje li neovisno od svojih uzroka? Znanstveni pronalasci mogu pripomoći kod takvih metafizičkih pitanja, ali nikada ne mogu u potpunosti odgovoriti na njih. Ipak, kako znanost ovisi o filozofiji i prilikom opravdanja pretpostavki i prilikom interpretacije rezultata, čini se da je lažnost scijentizma nedvojbeno pokazana. Kao što je konzervativni filozof John Kekes(sekularist poput Derbyshirea i MacDonalda) zaključio; "Dakle filozofije je, a ne znanost, bolji kandidat za samu paradigmu racionalnosti."

Sada dolazimo do druge opcije u dilemi o scijentizmu. Njegovi zagovornici mogu inzistirati na tome da; ako filozofija ima takav status onda je ona tek dio znanosti, jer(nastavljaju oni bez osvrtanja) svako racionalno istraživanje je znanstveno istraživanje. Problem je što tada scijentizam postoje potpuno trivijalan(beznačajan), jer proizvoljno redefinira "znanost" tako da uključuje sve što bi moglo dokazivati da je pogrešan. Još gore, usklađuje scijentizam sa razmišljanjima koja bi trebala biti neuskladiva sa njime. Primjerice, pravac misli koji potječe od Aristotela i kojeg je sofisticirano razvio Toma Akvinski drži da kada shvatimo što znači da je jedna stvar uzrok druge, neizbježno dolazimo do Neuzrokovanog Uzroka(eng.Uncaused Cause) izvan vremena i prostora koji kontinuirano sadrži regularne uzroke koje istražuje znanost, a bez njega u principu ne bi mogli postojati čak niti na trenutak.

Ako "scijenitzam" definiramo tako široko da uključuje(barem u principu) filozofsku teologiju ove vrste, onda takvo razmišljanje postaje potpuno isprazno jer cijeli smisao scijentizma – ili barem tako izgleda na temlju retorike najglasnijih zagovornika – je u tome da pruža oružje kojim područja istraživanja poput teologije možemo odbaciti kao inherentno neznanstvena i iracionalna. (Očito je Neuzorkovani Uzrok kao argument Božje egzistencije kontroverzan, ali imao je i dalje ima istaknute branitelje sve do današnjeg dana. Za čitatelje koje zanima, detaljno objašnjavam i branim taj argument- i pokazujem kako ga Dawkins i društvo jako loše razumiju – u svojim knjigama The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism i Aquinas.)

Konzervativci bi, više nego itko drugi, trebali biti oprezni zbog pretenzija scijentizma, Procrusteanska (eng. Procrustean) ideologija čije su pretenzije pronicljivo prepoznate od strane F.A. Hayeka, jednog od najvećih heroja suvremenih konzervativaca(uključujući, možda posebice, sekularnih konzervativaca – Hayek je bio agnostik bez vjerskog temelja). U svom eseju "Scientism and the Study of Society" (tiskanog u The Counter-Revolution of Science) i njegovoj knjzi The Sensory Order, Hayek pokazuje kako je nastojanje da opišemo svu ljudsku prirodu u terminima prirodne znanost(u principu) nemoguća misija.

Razlog za to leži u onome što Hayek naziva "objektivizam" koji je inherentan scijentizmu. Moderna znanost je uvelike nastala iz praktičnih, političkih interesa – kako bi ljudi postali "gospodari i vlasnici prirode"(prema Descartesu), i kako bi unaprijedili "čovjekovu korisnost i snagu" kroz "mehaničke vještine" odnosno tehnologiju(riječima Francisa Bacona). Taj cilj možemo ostvariti samo naglašavanjem onih aspekata prirodnog svijeta koji su prikladni za strogom predviđanju i kontroli, što znači da nam je potrebna kvantitativna metodologija tako da je matematika postala jezik u kojem je napisana "knjiga prirode". Ipak, naše obično, svakodnevno iskustvo svijeta je potpuno kvalitativno – doživljavamo boje, zvukove, toplinu i hladnoću, smisao i značenje.

Kako bi mogli pomiriti tu zdravorazumsku "očitu sliku" svijeta sa kvantitativnom "znanstvenom slikom"(prema slavnoj razlici filozofa Wilfrida Sellarsa)? Odgovor je da ih ne možemo pomiriti. Dakle, zdravorazumsku, kvalitativnu "očitu sliku" možemo smatrati tek "prikazom", dok nova kvantitativna "znanstvena slika" sama prikazuje "stvarnost". Prvi prikaz bi mogli redefinirati kao "subjektivni" – boja, zvuk, toplina, hladnoća, značenje, smisao i slično, onako kako ih zdrav razum doživljava, postoje samo u našem umu. "Objektivna" stvarnost, koju otkriva znanost i opisuje matematički jezik, smatrano je kako sadrži svijet bezbojnih, bezvučnih, besmislenih čestica u pokretu. Odnosno, ako želimo boju, temperaturi, zvuk i slično smatrati postojećim objektivnim stvarnosti onda ih je potrebno redefinirati – toplina i hladnoća kao molekularna gibanja, boje u smislu reflektiranja fotona na određenim valnim duljinama, zvukove kao valove i tako dalje. Ono što zdrav razum misli pod "toplina", "hladnoća", "crveno", "zeleno", "glasno", itd. - način na koje stvari izgledaju, zvuče i tako dalje u svjesnom iskustvu – su tek obične projekcije uma. Dakle nove metode osiguravaju da prirodni svijet kojeg znanstveno istražujemo bude mjerljiv, predvidljiv i pod kontrolom – upravo redefinirajući "znanost" tako da ništa što ne odgovara metodi ne možemo smatrati "fizikalnim", "materijalnim" ili "prirodnim". Sve neposlušne pojava bi jednostavno "pomeli pod tepih" uma, protumačili ih kao dio mentalnih leća kroz koje percipiramo vanjsku stvarnost, a ne kao dio vanjske stvarnosti.

Prema Hayeku, sama priroda objektivizma onemogućuje da ga dosljedno primijenimo na ljudski um. S obzirom da je um "subjektivna" stvarnost takozvanog "priviđanja" – tepih pod koji smo pomeli sve što ne odgovara "objektivističkim" metodama - onda ga je čak i u teoriji nemoguće asimilirati kroz kvantifikacijske modele materijalnog svijeta, svijeta kojeg opisuju fizikalna znanost. Sama priroda znanstvenog razumijevanja, barem prema onome kako je moderni ljudi definiraju, podrazumijeva, ono što Hayek naziva, "praktični dualizam" uma i materije – dualizam kojeg je objektivistička metoda sama sebi nametnula, čak i ako želimo poreći(kao što je napravio Hayek) da zbog toga odražava ikakav stvarni metafizički rascjep između mentalnog i materijalnog svijeta.

Svaki pokušaj redefiniranja uma kroz "objektivističke" termine, opisujući njegove elemente u terminima kvantitativnih strukturnih odnosa – pristup kojeg je Hayek skicirao u The Sensory Order - dovodi opet do istog problema na višoj razini jer svaki aspekt uma kojeg ne možemo ugurati u objektivističku definiciju smatramo kao drugorazrednu stvarnost običnog "priviđanja"(i na više razine ako primjenimo metodu na stvarnost druge razine). Scijentistički pokušaji da se primjene objektivističke metode na ljudski um dovode do začaranog povrata, metodološkog "lovljenja vlastitog repa" do beskonačnosti. Rezultat može pružati određene spoznaje(misli Hayek), ali ne može se nadati da će pružati kompletno razumijevanje.

Ironija samog bavljenja znanošću, što uključuje formuliranje hipoteza, vaganje dokaza, osmišljanje tehničkih koncepata i rječnika, konstrukcija slijeda argumentiranja i tako dalje – sve navedeno su mentalne aktivnosti zasićeni značanjem i svrhom – ne mogu opisati "subjekivnu", "očitu sliku" scijentističke podjele nego samo "objektivnu", "znanstvenu sliku". Ljudske misli i djelovanje, uključujući i misli te djela znanstvenika, su po svojoj prirodi iredbucibilne na beznačajna, besmislena kretanja čestica i sličnog. Ponekad zagovornici scijentizma shvaćaju to, ali zaključuju iz toga ne da je scijentizam pogrešan, nego da su same ljudske misli i djela fikcija. Prema toj radikalnoj poziciji – poznatoj kao "eliminacijski materijalizam" jer podrazumijeva eliminaciju samog koncepta uma umjesto da pokušava svesti um na materiju – za ljudska bića vrijedi samo ono što možemo opisati tehničkim jezikom fizike, kemije, neuroznanosti i sličnog. Ne postoji nešto poput "mišljenja", "vjerovanja", "želje", "značenja" itd; postoji samo aktiviranje neurona, lučenje hormona, trzanje mišića i drugi fiziološki događaji. Iako ta pozicija nije raširena čak niti među materijalistima, postoje oni koji priznaju da se radi o neizbježnoj posljedici dosljednog scijentizma, zbog toga i prihvaćaju tu poziciju. No, kao što je i Hayek predvidio, sam pokušaj da ustvrdimo takav stav nužno, ali nedosljedno, koristi koncepte poput – "znanosti", "racionalnosti", "dokaza", "istine" i tako dalje – koji prepostavljaju upravo ono što takav stav negira(stvarnost značenja i uma).(Više o nedosljednosti eliminacijskog naturalizma sam pisao ovdje i ovdje.)

Ali zašto bi itko bio privučen tako bizarnom i smetenom razmišljanju? I čime bi trebali zamijeniti scijentizam koji dovodi do takvog razmišljanja? Na to pitanje ću odgovoriti u drugom dijelu.


Autor je filozof Edward Feser(blog, web), izvorni članak ovdje.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove