Stranice

ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Velike laži u politici – naše ili njihove ?

Činjenica da su mnogi uspješni političari takvi besramni lažljivci nije samo samo njihova krivnja, nego je i naša. Kada ljudi žele nemoguće, samo ih lažljivci mogu zadovoljiti, i to za kratko vrijeme. Trenutni neredi u Europi pokazuju što se dogodi kada nakon dužeg vremena istina sustigne i političare i narod.

Najveća laž skrbničkih država sa obje strane Atlantika je ideja kako vlada može ljudima priuštiti stvari koje žele, ali si ne mogu priuštiti. S obzirom da vlada sve resurse dobiva od ljudi, ako si ljudi ne mogu nešto priuštiti onda ne može ni vlada.

Naravno, postoji i trajna zabluda kako vlada može jednostavno oporezivati "bogate" i taj novac iskoristiti da plate stvari koje si većina ljudi ne može priuštiti. Nevjerojatna je implicitna pretpostavka da su "bogati" potpune budale koje neće učiniti ništa kako bi spriječili da im vlada oporezuje novac. Povijest pokazuje drugačije.

Nakon što su u SAD-u 1916. godine uveli zakon sa dodatnim oporezivanjem, broj ljudi koji su zarađivali više od 300,000 dolara je pao sa više od tisuću na manje od tristo do 1921. godine.

Jesu li bogati postali siromašni? Nisu. Ulagali su velike količine novca u vrijednosne papire oslobođene poreza, iznos kojeg su uložili bio je veći od saveznog proračuna, i gotovo jednak polovici nacionalnog duga.

To nije jedinstvena pojava za SAD ili to razdoblje. Nakon što je Britanska vlada povećala porez bogatijima 2010. godine, shvatili su da je količina prikupljenog poreza bila manja nego prije. Druge države su imale slično iskustvo. Izgleda da bogati ipak nisu budale.

U današnjoj globaliziranoj ekonomiji, bogati mogu jednostavno uložiti svoj novac u države gdje su niže porezne stope.

Dakle, ako ne možete računati na "bogate" da plate sve, na što se možete osloniti? Laži.

Političaru nije ništa lakše od obećavanja državnih davanja koja se ne mogu isporučiti. ~Mirovine(Social Security) su savršene za to. Njihovo obećanje se odnosi na novac koji će biti isplaćen nakon puno godina – kada će netko drugi biti na vlasti, pa će on tada razmišljati što reći i učiniti kada nestane novca i započnu neredi.

Postoji više načina kako odgoditi dan obračuna. Vlada može odbiti platiti račune za neke stvari. Jedan od očitih primjera je smanjivanje sredstva u zdravstvu(Medicare), posljedice toga će se vidjeti na duži rok – ali izbori će opet brzo doći. To će biti još jedan rastući problem koji će biti ostavljen onome tko dođe tada na vlast.

Sve više papirologije za liječnika u skrbničkoj državi u kojoj vlada upravlja zdravstvom, i smanjivanje plaće tim liječnicima, kako bi odgodili dan bankrota, znači da će takve profesije vjerojatno privlačiti manje pametnih ljudi koji će se baviti drugim stvarima – bolje plaćenima i manje napornim. No, i to je jedan dugoročan problem – a izbori su pred vratima.

Na kraju, svi ti dugoročni problemi će sustići prekrasno osmišljene laži koje pokreću skrbničku državu, ali između današnjice i toga kraja bit će još puno izbora – a oni koji su dobri u političkim lažima mogu osvojiti mnoge od tih izbora.

Kako se približava dan obračuna, postoji niz načina kako naizgled prevladati krizu. Ako vladi ponestane novca onda može tiskati još novca. Zbog toga država neće biti bogatija, ali na tihi način će se dio vrijednosti postojećeg novca kojeg su ljudi uštedjeli preliti u vladu čiji novotiskani novac ima istu vrijednost kao i onaj ljudi koji su za njega naporno radili i štedjeli.

Tiskanje još novca znači inflaciju – a inflacija je tiha laž pomoću koje vlada može ispuniti svoja obećanja, ali sa novcem koji vrijedi puno manje nego u trenutku kada su to obećali.

Nije čudno da glasači sa nerealnim očekivanjia izabiru političare koji lažu kako oni mogu ostvariti njihove nade?

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak.