Veliki broj ideja koje su sjajno
zvučale - i koje su isprobane kao vladini programi – je
katastrofalno propao. Malo ljudi se zamara proučavanjem povijesti
tako da se često iste ideje i programi pokušavaju ponovno
isprobati, bilo u nekoj drugoj državi ili u istoj državi u nekom
drugom razdoblju – i sa istim katastrofalnim rezultatima.
Jedna od tih ideja koju nikakvi dokazi
ne mogu uništiti je ideja kako mudri i dalekovidni ljudi moraju
preuzeti kontrolu i isplanirati ekonomsku i socijalnu politiku kako
bi došlo do racionalnog i pravednog poretka, umjesto do kaosa koji
bi bio rezultat kada bi prepustili stvarima da se razvijaju same od
sebe. Ideja zvuči tako logičnom i uvjerljivom da se zahtijevanja
dokaza čini kao sitničarenje.
U raznim oblicima, ta ideja seže barem
do Francuske Revolucije u 18. stoljeću. Kao što je J.A. Schumpeter
zapisao za to razdoblje, "posljedica je trebala biti opća
dobrobit", ali umjesto toga, "došlo je do bijede, sramote
i na kraju svega toga - krvi."
Isto možemo reći i za Boljševičku
Revoluciju i druge revolucije u 20. stoljeću.
Ideja kako mudriji i obrazovaniji
moraju preuzeti kontrolu nad manje mudrima i manje obrazovanima
preuzela je i blaže oblike – također sa lošim rezultatima.
Jedan od primjera kojeg možemo
najlakše dokumentirati je centralno planiranje ekonomije; isprobano
je u zemljama diljem svijeta tijekom više razdoblja 20-tog stoljeća,
među ljudima različitih rasa i kultura, i pod vladama koje su bile
u rasponu od demokracija do diktatora.
Ljudi koji su vodili agencije za
centralno planiranje su obično imali viši stupanj obrazovanja nego
opća populacija, a vjerojatno i viši kvocijent inteligencije.
Centralni planeri su također imali
puno više statistika i činjenica na raspolaganju nego što ih je
imala prosječna osoba. Osim toga, obično se radilo o stručnjacima
koji su se specijalizirali za ekonomiju i statistiku, a vanjski
konzultanti su bili stalno na raspolaganju. Konačno, centralni
planeri su imali iza sebe i moć vlade kako bi mogli provoditi
planove koje su stvarali.
Ne čudi nas da su se konzervativci,
poput premijerke Margaret Thatcher u Britaniji i predsjednika Ronalda
Reagana u SAD-u, protivili takvom pristupu. Nevjerojatna je činjenica
da su u nekim zemljama nakon više desetljeća iskustva sa centralnim
planiranjem, ili nakon nekoliko generacija u drugim zemljama, čak i
komunisti i socijalisti počeli odbacivati takav pristup.
Nakon što su zamijenili sustav
centralnog planiranja sa više oslanjanja na tržišta, ekonomski
rast tih država se gotovo uvijek povećao, često dramatično. U
najvećim i najnovijim primjerima – Kine i Indije – milijuni
ljudi su porasli iznad stopa siromaštva za te zemlje(nakon što su
oslobodili svoju ekonomiju od zagušljivih državnih kontrola).
Kina u kojoj je glad u više navrata
opustošila zemlju, sada ima problem sa pretilošću – to nije samo
po sebi dobra stvar, ali veliki napredak u odnosu na glad.
Implikacije takvog razvoja se ne tiču
samo ekonomije. Razmislite o tome: Kako je uopće moguće da
premještanje odluka iz ruku elita sa više obrazovanja,
inteligencije, podataka i moći; u ruke običnih ljudi može dovesti
do boljih rezultata?
Jedna implikacija je kako nitko nije
dovoljno pametan da provede socijalni inženjering, bilo u ekonomiji
ili u nekom drugom području gdje rezultate možda nije uvijek tako
lagano kvantizirati. Mi učimo ne iz naše početne briljantnosti,
nego kroz pokušaje i promašaje te prilagođavanja na događaje oko
nas.
Znanost je pokazala kako ljudski mozak
dostiže maksimalni potencijal u ranoj odrasloj dobi. Zašto je onda
tako rijetko da su mladi ljudi u mogućnosti obaviti posao kojeg
ljudi sa više godina iskustva obavljaju?
Zato što iskustvo nadjačava
briljantnost.
Elite možda imaju više
briljantnosti, ali oni koji donose odluke za društvo kao cjelinu ne
mogu nikako imati istu količinu iskustva kao milijuni ljudi za koje
odlučuju. Možda zbog obrazovanja i intelekta elite imaju
obuhvatnije pretpostavke, ali to ih samo čini još opasnijim za
slobodu, kao i za dobrobit, naroda kao cjeline.
Autor je Thomas Sowell, izvorni članak ovdje.
Ponovit ću i citat;
U svojoj želji da budu mudriji i plemenitiji od ostalih, Izabrani su pogrešno shvatili dvije stvari. Pretpostavili su (1) da imaju više znanja od prosječnog člana Zaostalih i (2) da je to relevantna usporedba. Međutim, prava usporedba nije između znanja kojeg ima prosječan član obrazovane elite u odnosu na prosječnog člana javnosti, nego između ukupnog izravnog znanja sakupljenog kroz društvene procese(tržišno natjecanje, društveno sito, itd.) koji uključuju milijune ljudi i pasivnog znanja teorije kojeg posjeduje mala elitna skupina"
T. Sowell