Stranice

▼

nedjelja, 29. srpnja 2012.

Intelektualci kao Kastratori Smisla: Intervju sa Réneom Girardom

Unatoč tome što mu je 84 godina, René Girard je i dalje definitivno radikalni mislilac. Autor velikih suvremenih djela poput Violence and the Sacred i The Scapegoat, nedavno izabran među četrdesetoricu "besmrtnika" Francuske Akademije, uz Claudea Levi-Straussa [2007. god.] najveći je živući antropolog. U ovome razgovoru Girard se osvrće na ono što smatra "velikim antropološkim pitanjem našeg vremena".

Sam započinje sa pitanjem:

"Može li biti realne antropologije koja prethodi dekonstrukciji? Drugim riječima, je li dopušteno i još uvijek moguće potvrditi univerzalnu istinu o čovječanstvu? Strukturalistička i postmoderna suvremena antropologija negira taj pristup istini. Trenutna škola misli je 'kastracija smisla', ali takav način raspravljanja o čovječanstvu je opasan."

Girard komentira "skandal" religije koji postoji u epohi neo-sekularizacije:

"Od prosvjetiteljstva nadalje, religiju smatraju čistom besmislicom. Auguste Comte je imao preciznu teoriju o izvoru istine, a njegov intelektualizam iz 18. stoljeća podsjeća na današnju pomodnu situaciju. Comte je rekao da postoje tri faze: religijska, koja je najdjetinjastija; filozofska; i u konačnici, znanstvena, ova posljednja je najbliža istini. Danas, u javnom diskursu, cilj je definirati 'ne-istinitost' religije, neovisno o tome koliko je ona neophodna za opstanak ljudske vrste. Nitko ne pita koja je funkcija religije; same se priča o vjeri (u smislu "Imam vjere", ili nemam). Koja ja posljedica? Za revolucionarnu teoriju Charlesa Darwina su se nekoć nadali kako će pokazati beskorisnost petnaest-tisućljetne institucije poput religije. Danas to pokušavaju demonstirati putem istraživanja genetskog kaosa kojeg predstavlja neo-darvinizam. Ukoliko slušate znanstvenike poput Dawkinsa – ekstremno nasilnog mislioca – vidjet ćete religiju kao nešto zlo."

Ali religija ima funkciju koja nadilazi vjeru. Girard sažimlje istinitost monoteističkog dara sa jednom frazom (a zatim razrađuje):

"'Zabrana ljudske žrtve.' Moderni svijet je odlučio da je zabrana besmislica. Religiju sada smatraju običajem dobrog divljaka, primitivnim stanjem neznanja. Religija je, međutim, nužna za suzbijanje nasilja. Čovjek je jedinstvena vrsta na ovome svijetu: jedini prijeti svojem opstanku s nasiljem. Životinje u seksualnoj ljubomori ne ubijaju jedni druge. Ljudska bića to rade. Životinje ne poznaju osvetu, ne poznaju destrukciju žrtve, što je fenomen koji vezujemo sa mimetičkom naravi mnoštva."

Nažalost, danas postoji samo jedna definicija nasilja, nasilje čistom agresijom:

"To je zato što sebe želimo učiniti nevinim. Međutim, ljudsko nasilje je rezultat želja i imitiranja. Postmodernizam nije u mogućnosti govoriti o nasilju. Nasilje se stavlja po strani, a njegovo podrijetlo jednostavno ignoriramo, a s njime i najvažnija istina: kako je stvarnost u nekoj mjeri spoznatljiva.."

René Girard potječe iz francuskog radikalizma:

"Napunio sam svoju glavu sa lakrdijaškim, glupim, jednostavnim osrednjostima avangarde. Dobro znam kako postmodernističko negiranje stvarnosti može dovesti do nevjerice u moralna pitanja o čovjeku. Avangarda, nekoć vezana uz područje umjetnosti, danas je vezana uz znanstveno područje, koje misli o podrijetlu čovjeku. U određenom smislu, znanost je postala nova mitologija: čovjek je stvorio život. Zbog toga sa velikim olakšanjem prihvaćam objašnjenje Josepha Ratzigera o "biološkom redukcionizmu" – novoj vrsti dekonstrukcije, biološkom mitu. I sam pribjegavam razlici koju je dao taj bivši kardinal, između znanosti i scijentizma."

Jedina velika razlika između čovjeka i drugih životinjskih vrsta je religijska dimenzija:

"To je suština ljudskog postojanja. Radi se podrijetlu zabrane žrtvovanja i zabrane nasilja. Gdje se religija raspala, tamo dolazi do početka procesa razgradnje. Mikro-eugenika je naš novi oblik ljudske žrtve. Više ne štitimo život od nasilja. Umjesto toga nasiljem razbijamo život. Nastojimo prisvojiti za sebe misterij života kako bi od tog imali koristi. No u tome nećemo uspijeti. Eugenika je kulminacija škole misli koja je pokrenuta prije dva stoljeća i koja predstavlja najveću opasnost ljudskoj vrsti. Čovjek je vrsta koja može uvijek uništiti sama sebe. Zbog tog razloga, religija je stvorena."

Danas postoji tri područja – nuklearno oružje, terorizam, i genetske manipulacije – koja čovjeku predstavljaju posebnu opasnost:

"Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće klasičnog nihilizma. Dvadesetiprvo stoljeće će biti stoljeće primamljivog nihilizma. C.S. Lewis je bio u pravu kada je govorio o ukidanju čovjeka. Michel Foucault dodao je kako ukidanje čovjeka postalo filozofski koncept. Danas, više ne možemo govoriti o 'čovjeku'. Kada je Friedrich Nietzsche najavio smrt Boga, zapravo je najavio smrt čovjeka. Eugenika je negiranje ljudske racionalnosti. Ukoliko smatrate da je čovjek proizvod puke slučajnosti i da je sirov materijal za laboratorij, kovan objekt kojim se može manipulirati, onda ćete doći do točke kada možete bilo što učiniti čovjeku. To završava sa dekonstrukcijom fundamentalne racionalnosti koja pripada ljudskom biću. Ali čovjeka ne možemo smatrati takvim, a da on i dalje ostane čovjek."

Prema Girardu, osim religije, danas gubimo iz vida funkciju još jedne antropološke institucije -braka:

“Predkršćanska institucija, koju je kršćanstvo ojačalo, braka je neophodna organizacija života, vezana uz čovjekovu potragu za besmrtnošću. Stvarajući obitelj, čovjek kao da traži imitaciju vječnog života. Postojala su mjesta i civilizacije u kojima je homoseksualnost bila tolerirana; ali nijedno prošlo društvo nije je ikada postavila na istu pravu razinu kao obitelj. U braku, uvijek imamo muškarca i ženu; odnosno, suprotnosti."

Metafizička dosada Europe

Girard je suglasan kako je Europa uronjena u ono što Brague naziva "metafizičkom dosadom":

"Njegovo objašnjenje je divno,i čini mi se kako superiornost kršćanske poruke svakim danom postaje sve vidljivija. Kada ga najviše napadaju, kršćanstvo sja većom istinom. Budući da je negacija mitologije, kršćanstvo blista osobito u trenutku u kojem je naš svijet još jednom ispunjen žrtvenim mitologijama. Uvijek sam shvaćao 'skandal' kršćanske objave na radikalan način. U kršćanstvu, umjesto da stvari gledamo iz pozicije gomile, mi stvari promatramo iz situacije nevine žrtve. Tako kršćanstvo donosi potpuni preokret arhaičnog scenarija. I to dovodi do iscrpljivanja nasilja.

Girard govori o našoj opsesiji sa seksualnosti:

“U Evanđeljima ne postoji ništa seksualno, i tu činjenicu su potpuno izromantizirali suvremeni gnostici. Gnostici, kao uvijek, isključuju kategorije osoba, i pretvaraju ih u neprijatelje. Kršćanstvo je upravo suprotnost mitologije i Gnosticizma. Danas napreduje oblik neo-poganstva. Najveća pogreška postmoderne filozofije je misao kako mogu slobodno pretvoriti čovjeka u mehanizam za užitak. Iz te potrage za užitkom dolazi de-humanizacija, koja počinje sa lažnom željom da se produže životni užici žrtvovanjem najvećih dobara."

Postmoderna filozofija je, kaže, utemeljena na pogrešnoj pretpostavci kako je povijest završila:

“Odavde, nastaje kultura ostataka koji su preživjeli brodolom sadašnjice. Odavde, nastaje čak i mržnja prema živoj kulturi koja afirmira univerzalne istine. Danas je rašireno vjerovanje kako je seksualnost rješenje svega; ali umjesto toga, radi se o izvoru problema. Neprestano nas zavodi sugestivna ideologija privlačnosti. Ipak, dekonstrukcija ne razmišlja o seksualnosti u srži ljudske gluposti. Dakle naša ludost leži u našim nastojanjima da od seksualnosti učinimo banalnu, neozbiljnu stvar. Nadam se da kršćani neće slijediti ovaj smjer dekonstrukcije. Jer nasilje i seksualnost su nerazdvojni, zato seksualnost sadrži i najljepše i najmračnije elemente koje nosimo u sebi."

Girard kaže kako smo usred razvoda između čovječanstva i sintakse; radi se o razvodu između stvarnosti i jezika:

"Gubimo svaki kontakt između jezika i regija bića. Danas vjerujemo samo u jezik. Volimo bajke više nego u bilo kojem drugom razdoblju. Ali kršćanstvo je lingvistička istina, logos, Toma Akvinski je uvelike proširio tu lingvističku racionalnost. Veliki uspjeh anglo-američkog kršćanstva (a time i SAD-a) nije nepovezan sa izvanrednim engleskim prijevodima Biblije. Ipak, danas u katolicizmu nema previše racionalnosti, nego previše sociologije. Crkva je prečesto ugrožena laskavošću vremena i modernošću. U određenom smislu, ti problemi su započeli sa Drugim Vatikanskim Koncilom; ali oni također započinju i ranije sa gubitkom eshatološkog kršćanstva koji mu je prethodio. Crkva se nije dovoljno bavila sa tom predkoncilskom transformacijom. Kako možemo opravdati potpunu eliminaciju eshatologije, čak i iz liturgije?"

Nihilizam i Apokalipsa

Girard ponavlja kako čovječanstvo nikada nije bilo u takvoj opasnosti kao što je danas:

“Ovo je velika lekcija formule Karola Wojtyle: 'Kultura Smrti.' Radi se o najljepšoj lingvističkoj formulaciji. I dobro se slaže sa drugom velikom formulom, Josepha Ratzingera: 'Diktatura Relativizma.' Ovaj nihilizam našeg vremena također nazivaju dekonstrukcijom, ili jednostavno 'teorijom'. Ali ako nihilizam transformiramo jednostavno u respektabilnu filozofsku 'teoriju' onda sve postaje neozbiljno, sve postaje igra riječi, sve je šala. Dakle možemo početi sa dekonstrukcijom jezika, ali onda ćemo završiti sa laboratorijskom dekonstrukcijom ljudskog bića.

Uz gubitak poštovanja za ljudski život, dekonstrukcija tijela je druga ideja koju Girard ispituje:

"To dolazi od istih ljudi koji, s jedne strane, žele produžiti život u beskonačnost, a opet, s druge strane, kažu da je svijet prenapučen."

Književni kritičar George Steiner piše kako je čak i ateizam metafizičan, Girard komentira:

"Sigurno, Steier je uvijek imao čudesne ideje. G.K. Chesterton rekao je kako moderni svijet pun kršćanskih ideja koje su poludjele. Čak i prosvjetiteljstvo je tako bilo produkt kršćanstva. Uzmite nekog poput Voltairea, primjer lošeg prosvjetiteljstva koji je doprinio de-kristijanizaciji Francuske. Ipak, Voltaire je uvijek branio žrtve, i samim time je bio veliki kršćanin, bez da je to i znao. Zbog toga kažem kako je loša interpretacija kršćanske doktrine još gora kada dolazi izvan te tradicije.

Kršćanstvo nam i dalje nastavlja predlagati fascinantna i uvjerljiva objašnjenja za ljudska zla. Ali gubimo tu apokaliptičku dimenziju kršćanstva, prema kojoj ljudi postaju svjesni kako nijedno društvo ne može preživjeti bez religije. Kršćanski romantizam je zaboravio kako je kršćanska religija imala, kao najistaknutije postignuće, umanjenje žrtvenog nasilja. Danas je kršćanska religija realističnija od optimizma znanosti, znanosti koja stvara čovjeka kako bi ga ubila. Tako apokalipsa nije gnjev od Boga, nego gnjev čovjeka samog na sebe. Apokalipsa nije iza nas nego stoji pred nama. Sadašnji kršćanski fundamentalisti vjeruju u apokalipsu u pogrešnom smislu; vjeruju kako će Bog kazniti čovjeka, ne da će čovjek kazniti samog sebe. Danas moramo imati u vidu apokalipsu kako ne bi zaboravili da je nasilje autohtono čovjeku."

Islamu nedostaje nešto važno: Križ

Ratzigerov govor u Regeensburgu je, prema Girardu, bio odlučan:

"Ratzingerov izazov relativizmu je ljekovit, ne samo za katolike, nego i za sekulariste. Ratzingera smatram znakom nade za Europu. Papa je vrlo sličan, ali također i dosta različit od Ivana Pavla II. Wojtylu niste mogli zaustaviti: uvijek je želio sudjelovati i da ga se čuje. Benedikt XVI više želi pomiriti ljude; radi se o velikom učitelju promišljanja i skromnosti. Kršćanska religija, najveća revolucija u ljudskoj povijesti, jedina je koja nas podsjeća na pravilnu uporabu razuma. Radi se o izazovu sa kojim dolazi i koncept krivnje. Dugo vremena, Europa je odlučila da Njemačka mora biti žrtveni jarac za Drugi Svjetski rat; bilo je nemoguće napasti komunizam ili nacizam. Jednom kada su proglasili smrt Boga, zajedno sa krajem mogućnosti da riječ 'prosvjetljenje' ima ikakvo religijsko značenje, morao se uzdići 'anti-Bog', protu-božanstvo: komunizam. Slažem se sa Ernest Nolteovom tezom o srodnosti između nacizma i komunizma. Svaki totalitarni sustav započinje sa suzbijanjem vjerske slobode. Danas se to anti-životno protu-božanstvo otkriva u scijentizmu."

Girard potvrđuje kako je to veličanje čovjeka kao protu-božanstva značenje fraze Henria de Lubaca, koju često krivo koriste (kao da se radi o idealu): "Ateistički Humanizam":

"Imao sam čast biti mu prijatelj. Kada su ga otpužili da nije kršćanin, de Lubac je odgovorio kako je sve što je zapisao opravdano i da tu nema ništa heretičkog.Velika demografska kriza na Zapadu je jedna od brojnih znakova paralize do koje je doveo 'ateistički humanizam'. Ideologija našeg vremena je neprijateljska prema životu kao takvom. Suvremena kultura tvrdi kako sva mitologija, bilo stara ili nova, afirmira život; a s druge strane, tvrdi kako religija negira život. No istina je upravo suprotna. Novi Dionizijizam suvremene kulture ima nasilno i smrtonosno lice. Među prvima koji su to razumijeli bio je Thomas Mann. Ipak, danas dominira oblik egzistencijalne mučnine, naslijeđene iz romantičke sumornosti."

Girard kaže kako smo toliko etnocentični da mislimo kako samo drugi mogu biti u pravu kada tvrdi da je njihova religija superiorna:

"Islam održava vezu sa smrću koja me uvjerava kako je ta religija apsolutno nemoćna odgovoriti na drevne mitove. Islamska mistična veza sa smrću čini smrt još misterioznijom. Islam je religija žrtve. Međutim, kršćanin ne umire kako bi bio prestrašen. Moramo se sjetiti Kristovih riječi Pavlu: 'Zašto me progoniš?' U kršćanstvu, koje uništava svu mitologiju, postoji stalna dijalektika između žrtve i progonitelja; U Islamu, to ne postoji. Islam uklanja problematičnu žrtvu. U tom smislu, uvijek je postojao sukob između kršćanstva i Islama. U Islamu, najvažnija stvar nedostaje: križ. Kao u kršćanstvu, Islam rehabilitira nedužnu žrtvu, ali to čini na militantan način. Nasuprot toga, Križ prekida drevne i nasilne mitove. Križ je simbol inverzije nasilja, otpora linču. Danas se Križ protivi Dionizijanskom žrtvovanju novih mitova. Kršćanstvo, za razliku od Islama, zabranjuje žrtvu."

René Girard je uvijek odlučio da neće davati lagane i pomirljive izjave:

"Čak i ovdje u Americi, često su me isključivali. Danas nimalo ne marim o tome što će drugi misliti o meni. Ne smijemo se predati primamljivostima; imamo puno toga za naučiti iz prošlosti. Često čitam priču o Josipu iz Starog Zavijeta zato što je to najljepši primjer kršćanstva. Oženio sam se 1951. godine; imam 9 nećaka i troje djece. Moja žena je protestantkinja i nikada se nije obratila na katoličanstvo."

Tu se nasmijao.

"Jedan sin mi je poduzetnik; kćer mi je slikarica; a drugi sin je odvjetnik. Što se tiče Amerike, volim njen veliki paradoks: u sebi sadrži najučinkovitiju zaštiti od svojih najgorih aspekata – zaštitu koju Europa ignorira. Ovdje u Americi, prepoznajem pravu nezavisnost. Okružen sam životom."

O svom vlastitom statusu intelektualca, kao jedan od takozvanih "kastratora smisla":

"Najmanje što mogu učiniti je misliti kako je vrijeme za šutnju, ali šutnju ispunjenu značenjem."
PS

Vjerojatno Vam odgovori neće biti potpuno jasni ukoliko niste upoznati sa Girardovim radom; ovaj članak donosi kratak pregled, ili ovaj na hrvatskome; Fundamentalna antropologija i teorija kulture Renea Girarda. Postoji još puno linkova na kojima možete saznati više o njemu, primjerice blog Paying attention to the sky ima više postova posvećenih njemu, ili nedavni članak sa Brussels Journal(The Apocalypse of Modernity). Na hrvatski je prevedena njegova knjiga Promatrah Sotonu kako poput munje pade.

Kao što možete naslutiti iz intervjua, postoje različite kritike na njegov rad. Jedna kritika se tiče njegove interpretacije Biblijskih tekstova, ali kao što i sam naglašava nije teolog nego daje antropološka objašnjenja.  (Samo kratko vezano uz intervju; kada govori o zabrani žrtve i nasilja to naravno ne znači da u zapadnoj povijesti nasilje nije postojalo, nego da ga prepoznajemo kao devijaciju od kršćanske misije).

Jedna kratka snimka (~4min, kvalitetna=zahtjevna) u kojoj Rene predstavlja sebe i svoj rad;

Možete pronaći i video snimke;
Naravno, postoji još snimki koje možete pronaći na internetu (neke i na francuskome)...

u