Nedavno je umro poznati mafijaš Calabrese; pročitao sam knjigu njegova sina te sam ostao impresioniran njegovim "odavanjem" oca; obiteljska lojalnost je vrijednost, ali postoje više lojalnosti. Sin je rekao novinarima kako je smrt oca, zbog nasilne povijesti, posebno emotivna.
Vjerujem da je umro na Božić s razlogom," rekao je. "Nadam se da je pronašao mir. Nadam se da odozgo gleda na nas... Više ne pati, ljudi na ulici više ne pate."
Uz svo dužno poštovanje prema sinu, ovo je jednostavno moralno otupljeno. Izrečeno podrazumijeva kako naš život ovdje dolje nema nikakvog utjecaja na konačni ishod. Nema razlike živimo li životom brutalnog ubojice ili životom Edith Stein i Simone Weil. Ali onda nema pravde, a ovaj život je apsurdniji nego što bi bio kada Boga ili života poslije smrti uopće ne bi niti bilo. Stvarnost moralnog svjetonazora ne može imati potrebni božanski temelj ukoliko Bog nije jamac pravde.
Prikladno je spomenuti razgovor Drurya i Wittgensteina;
DRURY: Čitao sam Origena prije. Origen je podučavao kako će na kraju vremena doći do konačne restitucije svih stvari. Kako će čak i Sotona i pali anđeli biti vraćeni u svoju bivšu slavu. Takvo shvaćanje mi se činilo privlačnim – ali odmah je osuđeno kao heretično.WITTGENSTEIN: Naravno da je odbačeno. Zbog toga bi sve ostalo postalo besmislica. Ako ono što radimo ovdje nema nikakvog utjecaja na kraju, onda nestaje svaka ozbiljnost života. Tvoje religiozne ideje su mi se uvijek činile više grčkim nego biblijskim. Dok su moje misli sto posto hebrejske. (Recollections of Wittgenstein, ed. Rhees, Oxford 1984, p. 161.)
Ono što mi se sviđa kod Wittegensteina je činjenica da je bio posebno ozbiljan čovjek.
Izvorni članak: If Everyone Goes Straight to Heaven... (Bill Vallicella)