Imago Dei

Faciamus hominem ad imaginem et similitudinem nostram...
Et creavit Deus hominem ad imaginem suam...

[Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka...]

Prije sam znao igrati šah sa Joem. Iako je cijeli život bio radni čovjek, imao je intelektualnu crtu i volio je čitati, ali poput mnogih starih ljudi, mislio da je zna puno o stvarima koje nije poznavao, pritom nije bio nimalo stidljiv sa širenjem svog "znanja". Jednog dana smo pričali o religiji i ideji kako je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Stari Joe je imao dugogodišnji animozitet prema Kršćanstvu svoje mladosti, animozitet koji je vjerojatno povezan sa njegovom podjednako dugotrajnom mržnjom prema davno preminulom ocu.

Sjetivši se neke propovijedi o "slici i prilici", stari Joe se podrugljivo nasmijao, "Dakle bog ima probavni trakt!?". U Joevu umu radio se o trijumfalnom upitu koje ima snagu opovrgavanja. Njegovo "razmišljanje" je;

         1. Čovjek je stvoren na Božju sliku

         2. Čovjek je fizičko biće sa probavnim traktom, itd.

    Što znači

        3. Bog je fizičko biće sa probavnim traktom, itd.

Ali to je kao da tvrdite:

        1. Ovaj kip je napravljen na Lincolnovu sliku

        2. Ovaj kip je od mramora

    Što znači

        3. Lincoln je od mramora.

Joevoa pogreška, koju često susrećemo, je uzeti duhovnu izjavu i primijeniti je materijalistički. Poanta nije da je Bog tjelesan zato što je čovjek tjelesan, nego da je čovjek duhovno biće kao što je to Bog, potencijalnost nije aktualnost. Ideja nije da je Bog veliki čovjek, poslovični "onaj čovjek gore", nego da je čovjek mali bog, proto-bog, vremenski i privremeni niski bog koji ima otvorenu mogućnost Višeg Života sa Bogom, mogućnost čija aktualizacija zahtijeva i napor stvorenja i božansku milost.

U Feuerbachianskim terminima; poanta imago dei nije da je Bog antropomorfska projekcija kojom čovjek uzima svoje najbolje atribute i pridodaje ih imaginarnom biću van sebe, nego da je čovjek teomorfna projekcija kojom Bog dijeli neke od svojih atributa sa stvarnim bićima van sebe, iako ovisnim o njemu.

Što je od toga točno? Projecira li čovjek Boga, ili Bog projecira čovjeka? Primijetite prvo asimetriju. Ako je Bog antropomorfna projekcija, onda Bog ne postoji. Bilo bi apsurdno reći kako Bog postoji kao antropomorfna projekcija jer je ugrađeno u samu prirodu Boga da je on iz sebe; odnosno, nesposoban za bilo kakvu vrstu ontologijske ovisnosti. Ali ako je čovjek teomorfna projekcija, onda čovjek postoji u stupnju većem nego što bi postojao kada ne bi bilo Boga. Jer ako je čovjek Božje stvorenje, i to stvoreno na Božju sliku i priliku, onda čovjek ima mogućnost Višeg Života, vječnog života.

Paradoks je da kada ateistički čovjek pokušava stajati na svoje dvije noge, proglasivši se neovisnim od Boga, postaje u tom trenutku ništa, prolazni bljesak u kozmosu; ali kada čovjek prihvati svoj stvoreni status kao imago Dei, time prihvativši svoju radikalnu ovisnost, u tom trenutku postaje više od zrna kozmičke prašine predviđene za uništenje. Stoga je Sartre naopako razmišljao o tome da je čovjek ništa ako postoji Bog; čovjek je nešto samo ako Bog postoji.

Je li "slika i prilika" suvišna fraza, ili postoji razlika? Nedvojbeno postoji. Biti stvoren na Božju sliku znači da vam je dana potencijalnost dijeljenja božanskog života, potencijalnost koja će (ili neće) biti aktualizirana, i koja je podjednako podijeljena među svim ljudskim bićima, bez njihova pristanka. Prilika rezultira iz čovjekove slobode aktualizacije potencijalnost. Slika Božja je nametnuta čovjeku, ali prilika nije, potrebna je slobodna suradnja stvorenja.[...]

Potrebno je primijetiti kako nema ništa očitog u Feuerbachianskom prijedlogu, iako naša kultura favorizira očitost prvog, potrebno je primijetiti kako je i suprotni prijedlog, prema kojem je čovjek teomorfna projekcija, podjednako razuman.

Izvorni post Imago Dei.