Sophie Scruton je počela zadavati
probleme svom mužu u području pijenja. Pozvao sam se na
profesionalnu odgovornost, svoju dužnost kao Cellarariusa
socijalističkog establišmenta, potrebu da ohrabrujem kreposnu
potrošnju – prava količina u pravoj prilici prave kvalitete i
pri pravom razmišljanju – potrebu da zauzmem principijelan
stav protiv Islama; ali od toga nema koristi. Zgrabi bocu koja stoji
pokraj mog tanjura te ju postavi na suprotni kraj stola. Je li to
pravedno, pitam je. Od kada ti zagovaraš pravednost, njen je
protuudarac. Tek kada priznam poraz, napuni čašu, podsjećajući me
na opasnosti ovisnosti.
Zbog toga se svakog dana podsjetim na
taj koncept, od kojeg su tisuće zdravstvenih fašista napravile
svoje karijere. Postoji li stvarno nešto poput ovisnosti? Je li moje
habitualno pijenje primjer ovisnosti? I ako ovisnost postoji, tko je
odgovoran za njeno sprečavanje?
Samo posljednje pitanje ima odgovor. U
modi je kriviti one koji imaju profit od alkohola, duhana,
bezalkoholnih bića i hamburgera koje smo navikli konzumirati. Radi
se o jednoj od onih nepravdi protiv kojih se srce starog
konzervativca buni. Samo ste vi odgovorni za ono što dobrovoljno
konzumirate, progoniti ponuđača znači preokrenuti moralnost
cijelog pitanja, poput američkih porota koje odlučuju o velikim
odštetama protiv nevinih kompanija, samo zato što je optuženik
bogat, a tužitelj siromašan.
Postoji li nešto što možemo nazvati
ovisnošću? Ponekad vitalni dijelovi metabolizma postanu ovisni o
drogi. To se događa sa alkoholičarima i narkomanima, i zato
osjećaju bolne simptome kada se smanjuje udio droge.
Ali moja želja za jednom ili dvije
čaše uz večeru je drugačija. Nije oblik ovisnosti. Pokazuje
slabost volje, sebičnost, neodgovornost. Trebalo bi me kazniti zbog
toga, i koliko joj blaga narav dopušta, Sophie to i čini. Ali mogu
prestati bez ikakvog učinka opasnog za život i bez ikakvih pravih
problema. Ne treba mi čaša za kojom žeđam na kraju svakog dana, a
svaka šteta koju prouzrokuje je moja vlastita krivnja.
Ukoliko se čvrsto ne držimo ovih
jednostavnih istina naš cijeli moral se okrene naopačke. Opisivanje
pijenja, u habitualnom obliku, kao ovisnosti, može se primijeniti i
za televiziju, pornografiju i surfanje internetom. Ali sve su to
poroci kojih smo se slobodni odreći.
Zadovoljno ću prihvatiti da me
okrivite zbog mog pijenja, jer i ja želim okriviti one koji vise za
televizorom. Želim reći kako je njihova krivnja što su postali
ometeni, solipsistički i otupljeni. Zauvijek ću se odreći svog
pijenja ako svi ostali ugase svoje televizore. Znači da nema straha
za moju naviku.
***
Izvorni članak je Don't lose your bottle, autor filozof Roger Scruton. S obzirom da je spomenuo Islam, u
nastavku opis jedne od razlika, prema Scrutonu, između zapadne i islamske
civilizacije; (Scruton-izing the West za kratki pregled razlika).
Sve me to dovodi do ...[sedme] konačne i kritične točke razdvajanja između Zapadnih i islamskih zajednica [alkohola]. Živimo u društvu stranaca koji se brzo udružuju i toleriraju međusobne razlike. ... Neprestano kreativnom u oblikovanju udruženja i institucija koje omogućuju ljudima da žive sa svim svojim razlikama bez da se narušava mir; bez potrebe za intimnošću, bratstvom ili plemenskim odanostima... Što omogućuje da živimo tako? Postoji jednostavan odgovor – piće. Ono što Kuran obećava u raju, ali zabranjuje ovdje, nužno je mazivo zapadnog stroja. ... Naravno, islamska društva imaju svoje načine stvaranja prolaznih udruženja; pušenje nargile, kavane i tradicionalne kupelji... Ali ovi oblici udruživanja su oblici povlačenja od javnih poslova u mirno okružje. Piće ima suprotni učinak: Spaja strance zajedno u stanju kontrolirane agresije, sposobne i spremne za svaki posao koja može nastati kao rezultat trenutnog razgovora.
Jedan stariji post; Izgubljeno umijeće katoličkog opijanja