Brak – zavjet ili ugovor?

Naravno da je bitno što drugi misle, a nama je bilo potrebno njihovo prihvaćanje. Mali, tajni događaj u matičnom uredu, žurno proveden kao kakva nedopuštena afera, ne bi poslužio našim potrebama. Upravo suprotno, činilo bi se kao priznanje kako nas naše godine toliko dijele da činimo strašnu pogrešku. Potrebno je uključiti druge u naš poduhvat, kako bi se povezali, ne samo privatno, nego i javno. Ceremonije otkupljuju. Podižu privatni poduhvat prema javnoj potvrdi.

Moderna društva pretvaraju brak u vrstu ugovora. Vidljivo je to iz prljavih razvoda tajkuna i pop zvijezdi, a izričito se navodi u uvjetima "predbračnog ugovora" kojim atraktivna žena prodaje svoje tijelo po napuhanoj cijeni, a muškarac osigurava svoju preostalu imovinu od njenog daljnjeg uzurpiranja. Prema takvom sporazumu, brak postaje priprema za razvod, ugovor između dvoje ljudi o kratkotrajnom međusobnom iskorištavanju.

Iznenađujuće, upravo je veliki Immanuel Kant pripremio svijet na ovakvo razmišljanje, opisao je brak, tmurnim jezikom, kao "ugovor o uzajamnom korištenju seksualnih organa." Ali Kant se nikada nije ženio, a njegovu herezu je uskoro ispravio Hegel - koji se ženio. Prema Hegelu, brak je "stvarna povezanost". Počinje kao ugovor, ali radi se ugovoru koji nadilazi ugovor, poništavajući razdvojenost stranaka.

Hegelovo razmišljanje se može jednostavnije objasniti. Brak je okružen moralnim, pravnim i religioznim zabranima upravo zato što se ne radi o ugovoru nego zavjetu. Ugovori imaju uvjete i prestaju vrijediti kada se ti uvjeti ispune ili kada stranke odluče da ih se odriču. Vezuju nas uz zemaljski svijet, i ovise o prolaznim ljudskim apetitima. Zavjeti nemaju uvijete, i ne možete ih opravdano prekršiti. Oni su "zauvijek"; zavjetovajući se, stavljate se van vremena i promjena, u stanje duhovnog zajedništva, koje se može provesti u djelo ovdje i sada, ali također je smješteno iznad i izvan svijeta propadajućih stvari. Naša sposobnost zavjetovanja je dio velikog čuda ljudske slobode; i kada se prestajemo zavjetovati, osiromašujemo naše živote lišavajući ih trajnih predanosti.

[...]

Svojim bračnim zavjetima, Sophie i ja smo pokušali učiniti istu stvar [djeca pokušavaju biti dopadljiva i živjeti u jedinoj sigurnosti koju naš život pruža]. Bili smo svjesni hirovitosti ljudske životinje; znali smo da će bračni život biti ispunjen iskušenjima i frustracijama; ali smo također znali kako navedene stvari nisu jedina stvarnost. Postajemo u cijelosti humani kada nam je cilj postati više od čovjeka; upravo živeći u svjetlu ideala živimo sa svojim nesavršenostima. To je pravi razlog zašto se zavjet nikada ne može reducirati na ugovor: zavjet je obećanje prema idealnom svjetlu u vama; ugovor se potpisuje od strane vaše (samo-zainteresirane) sjene.

Autor ovog (dijela) eseja je filozof Scruton. Puno je pisao o braku, npr. Sacrilege and Sacrament, ali u ovom eseju opisuje vlastito iskustvo što mi se učinilo zanimljivije.

***

Inače, naišao sam na predavanje filozofa Johna Haldena pod nazivom Love, sex and marriage in liberal societies (Prošlo je nešto vremena od mog gledanja; mislim da u prvih dvadeset minuta nije toliko zanimljivo, ali kasnije analizira društveni inženjering, odnos države i obitelji, ideje poput one da bi roditelji trebali imati licence za djecu, demografske promijene u europi i posljedice, i ostale zanimljive stvari koje se događaju u filozofiji i svijetu.) Održano je i Questions and Answers following 'Love, sex and marriage in liberal societies .

***

Sjetio sam se i svog starijeg posta III. Božje podzemlje - Prikriveni vjernici među crvenima, u kojem Poglajen, prikriveni svećenik koji se borio u crvenoj armiji, opisuje iskustva kada su rusi došli u zapadnije države o kojima su znali samo ono što im je državna propaganda rekla, u nastavku dio posta;

Nisu sve Ruskinje jedanako radovale otkriću boljeg i ljepšeg života od onog na kakvog su ih naviknuli. Neke od njih nisu mogle podnijeti prizor obreda kršćanskog vjenčanja.

U poljskoj su crkve bile otvorene, a ruska je politika vjerske tolerancije bila u punom zamahu. Naši su ruski vojnici uvelike bili zadivljeni prekrasnim obredima u poljskim crkvama. Kad god se održavalo kakvo vjenčanje, crveni vojnici, muškarci i žene, bi se okupili u crkvi i širom otvorenih očiju promatrali ono što je dotad za njih bila samo stvar potpisivanja papira u mračnom uredu sovjetskog matičara. Žene vojnici su stajale zatečene ovom novovm svečanom ceremonijom koju su činile upaljene svijeće, stari zborski napjevi, kruna od cvijeća na mladenkinoj glavi i njezina bijela haljina. Prvi put su vidjeli sakramentalno sklapanje braka.

Jednom je takvom vjenčanju sa mnom prisustvovala Nataša, mlada časnica Crvene armije. Ona je bila vrlo inteligentna djevojka s lijepim visokim čelom iznad tamnih gustih obrava koje su krasile lica pojedinih ruskih žena. Pažljivo je promatrala svaki detalj obreda. Svećenik je davao svoj završni blagoslov paru koji je klečao, procesija je krenula prema izlazu, a ona mi se okrenula i rekla "Dođite." Slijedio sam je.

Pred crkvom se Nataša kretala među gomilom seljaka koji su ljubili mladenku čestitajući joj. Seoski fotograf je namjestio mladi par u ukočenu pozu u kakvoj se obično slikaju mladenci. Nataša je i to promatrala.

Zatim je došla do mladenke i upitala iznenađenu mladu ženu: "Možeš li mi dati jednu fotografiju svojeg vjenčanja? Bila bih jako zahvalna."

"Rado, Rado", odgovori mladenka.

Te je večeri Nataša poslala jednog svog vojnika u mladenkinu kuću. On je primio još neobrađenu fotografiju s vjenčanja otisnutu na razglednici. Nataša je na poleđini napisala adresu svoje majke koaj je živjela u središnjoj Rusiji. Zatim je drhtavim rukom napisala sljedeću poruku koju sam kasnije prepisao:

"Draga mama!

Ovako ovdje izgleda vjenčanje. U crkvi, pred svećenikom i zauvijek, a ne kao u našoj zemlji poput pasa koji se vide i odmah sparuju.

Ne mogu više to podnijeti.
Zbogom, draga mama!"

Teška sam srca prepisao ovu poruku jer je razglednica nađena sljedećeg jutra na stolu pokraj njezina mrtvog tijela. Revolver joj je ispao iz ruke nakon što je pucala u svoje srce.

Takve su tragedije bile neizbježne. Kada bi mladi komunisit vidjeli život izvan Rusije, uviđali bi da je laž sve ono što su i učili u školi i što je govorila ruska promiđba.