Obično se smatra kako politička korektnost nastaje kao proizvod Frankfurtske škole u međuratnom razdoblju. William Lind piše da je započela kada je Institut za Društvena Istraživanja na Frankfurtskom Sveučilištu, utemeljen 1923. godine, započeo prenosite marksističke tehnike sa ekonomskih na kulturna i društvena pitanja, pridodavši elemente Freuda. Jedan od osnivača George Lukacs, rekao je kako je svrha odgovoriti na pitanje: "tko će nas spasiti od Zapadne civilizacije?" Dolaskom nacista, mnogi od vodećh ljudi su otišli u SAD, a njihovo razmišljanje je brzo postalo utjecajno u američkoj akademiji, koja je već duže vrijeme glavni zagovornik političke korektnosti.
Politička korektnost se razvija nakon razočaranja među zapadnim komunistima u Sovjetski Savez. S obzirom da više nisu mogli ekonomskim argumentima vjerodostojno napadati Zapadnjački kapitalizam, odlučili su svoje napade protiv Zapada usmjeriti na njegovu kulturu. Pravi porast utjecaja političke korektnosti je došao sa kontrakulturom 1960-ih, kada je raširena liberalna želja za uklanjanjem konzervativnih pravila u društvu pružila plodno tlo za PK ideologiju. Coleman opisuje PK kao kombinaciju ljevice i liberala, ali uz dodatak kako je izrazita ideologija političke korektnosti trijumfirala nad laissez-faire, buntovnim liberalizmom. Pretvaranje tolerancije u netoleranciju je potaklo Fredericka Forsytha da opiše političku korektnost kao "novi fašizam":
Prezirem političku korektnost; zato što je laž. Laž je zato što se predstavlja kao jedna stvar, a zapravo je suprotnost. Počela je kao filozofija koja traži više tolerancije, i nijedna osoba tome ne može prigovoriti.
Tolerancija – prema drugim ljudima, manjinama, drugačijeg izgleda, navika i stavova – je ono što razlikuje barbarski i civilizirani svijet; ali PK se promijenila. Razvila se u novu i netolerantnu zadrtost, upravo ono protiv čega oni misle da se bore. PK danas ne tolerira one koji se protive njenoj uniformnosti, one koji se ne slažu sa njenim pravovjerjem. Podsjeća na Orwellovu 1984., ili bivšu Istočnu Njemačku,; postala je novi fašizam.
U osamnaestom stoljeću Jean-Jacques Rousseau, svojim romantiziranjem "plemenitog divljaka", popularizirao je ocrnjivanje Zapadne civilizacije. Književni kritičar Ellis tvrdi kako politički korektni, nekritički hvaljeći sve što nije Zapad, samo dokazuju koliko su zapravo zapadnjaci:
Politička korektnost je potpuno Zapadnjački fenomen. Zapadno društvo je od najranijih vremena bilo sklono napadajima propitivanja i sumnjanja u sebe. Oni koji zauzimaju takav stav mogu zamišljati kako imaju anti-zapadnjački stav, ali sve je to dio istog obrasca samoprevare.
Postmoderna filozofija, koja naglašava kulturni relativizam i ignorira objektivnu stvarnost, je također potpomogla procvat političke korektnosti.