U raspravama o klasičnom teizmu poneki
ljudi uvijek pitaju možemo li vjerodostojno smatrati da udaljeni i
apstraktni Bog klasičnog teizma može uopće imati interesa u
ljudskim bićima, odnosno možemo li ga vjerodostojno identificirati
s Bogom kršćanstva, koji definitivno ima takav interes. Teistički
personalist tvrdi kako je to nespojivo, i zbog toga odbacuje klasični
teizam. Istaknuti ću neke probleme s tim razmišljanjem.
1. Kao što je Akvinski
rekao, argument autoriteta je najslabiji od argumenata kada je
autoritet ljudsko biće, a najjači je od argumenata kada je
autoritet božanski. Uzmite u obzir da su veliki klasični teisti
– mislioci poput Atanazija, Augustina, Anselma i Akvinskog (da se
držimo samo slova A) – također bili među najvećim
kršćanskim teolozima, i nisu vidjeli nikakvih problema u
izjednačavanju Boga klasičnog teizma sa Bogom Biblije, pozivali su
se na biblijske odlomke, kao i na filozofiju, da bi obranili klasični
teizam. Također uzmite u obzir da se neke od ključnih elemenata
poimanja Boga klasičnog teista – poput Božje jednostavnosti,
nepromjenjivosti i vječnosti – također smatra de fide doktrinama Katoličke Crkve, potvrđene na četvrtom Lateranskom
koncilu i prvom Vatikanskom koncilu. Za katolike, to je dovoljno kako
bi pokazali da je klasični teizam podržan božanskim autoritetom, a
nekatolici; ukoliko smatraju da je kršćanska tradicija bitna onda
moraju vidjeti neku težinu u kršćanskim ocima, uglednim teolozima
i crkvenim koncilima kroz mnoga stoljeća.
2. Nema koristi od isticanja
kako su određeni biblijski odlomci naizgled u konfliktu sa poimanjem
Boga u klasičnom teizmu; jer nitko, čak niti teistički
personalisti, ne vjeruje kako svaki biblijski opis Boga treba
shvatiti doslovno. Primjerice, nitko ne misli da Bog doslovno ima
kapke (Ps 11), ili nosnice (Ez 18,18), ili da diše (Job 4,9). Ne
može se raditi o doslovnim opisima s obzirom da organi i aktivnosti
u pitanju pretpostavljaju imanje materijalnog tijela, kojeg Bog ne
može imati s obzirom da je On stvoritelj materijalnog svijeta. Dakle
ako teistički personalist želi tvrditi kako trebamo doslovno
tumačiti određeni odlomak koji se čini nekompatibilan sa klasičnim
teizmom, mora nam objasniti zašto bi to uzeli doslovno, a to nije
lagan zadatak jer primijetite kako je razlog zašto ne čitamo
doslovno odlomke o kapcima, nosnicama itd. zato što bi takvo
tumačenje bilo u konfliktu sa drugim stvarima koje znamo o Bogu iz
Biblije, poput toga da je On stvoritelj materijalnog svijeta. Ali
ovaj isti kriterij dosljednosti predstavlja problem za neke druge
stvari koje teistički personalist tvrdi. Primjerice, neki teistički
personalisti smatraju kako je Bog (suprotno onome što klasični
teist smatra) u stanju mijenjati se, na temelju biblijskim odlomaka
koji doslovno protumačeni impliciraju kako Bog ponekad mijenja svoje
naume. Ali drugi biblijski odlomci (npr. Mal 3,6 i Jak 1:17) tvrde
kako se Bog ne mijenja. Kako to pomiriti? Klasični teist odgovara da
već znamo, slijedeći implikacije činjenice da je Bog prvi uzrok
svih stvari i da On mora bit jednostavan i stoga nepromjenjiv, kako taj odlomak moramo protumačiti metaforički.
3. Naravno, sada teistički
personalist može odlučiti promijeniti svoje poimanje Boga kao
stvoritelja umjesto da prihvati klasični teizam. Primjerice, može
priznati da je klasični teist u pravu kada kaže ukoliko Bog ima
apsolutnu metafizičku ultimativnost koju mu pripisuje klasični teizam,
onda mora biti jednostavan, nepromjenjiv i vječan, što znači da
biblijske odlomke poput onih koji, čini se, impliciraju kako Bog
mijenja svoj um, ne možemo shvatiti doslovno. Ali teistički
personalist može onda odgovoriti odbijanjem ideje da je Bog
apsolutno metafizički ultimativan na način koji klasični teist tvrdi
da je, tako da može očuvati doslovno tumačenje odlomka. Ali
postoje dva problema s time. Prvo, upitno je da se to može pomiriti
sa onima što se tradicionalno shvaća kao kršćansko pravovjerje –
iako to naravno ne bi nužno smetalo teologe procesa i druge teološke
revizioniste. Drugo, to ne bi pokazalo da su argumenti klasičnog
teista pogrešni. Klasični teist obično tvrdi kako možemo pokazati
kroz filozofske argumenta da Bog klasičnog teizma postoji. Ako je to
točno, i ako također prihvatimo biblijski opis Boga, iz toga
slijedi da je jedini pravi način njihovog tumačenja mora bit
dosljedan klasičnom teizmu. Naravno, kao što sam rekao, upravo su
to učinili veliki kršćanski teolozi i koncili. Kršćanski
klasični teist tvrdi kako je ovaj pristup jedini način da pomirite
ono što znamo o Bogu iz razuma i iz objave. Dakle kritičar
klasičnog teizma mora pokazati kako su argumenti za klasični teizam
pogrešni, i da je zato moguće doslovno tumačenje odlomaka u pitanju.
4. U svakom slučaju
pogrešno je misliti kako je teistički personalizam osjetljiv na Kršćanske i biblijske
zabrinutosti za razliku od klasičnog teizma koji je motiviran čisto
filozofskim nastojanjima (i to "grčkim" ili "poganskim"). Uzmite u obzir središnju teističku personalističku
tezu da je Bog osoba poput nas, samo bez naših tijela i drugih
ograničenja. Kao što je Brian Davies istaknuo u The Reality of
God and the Problem of Evil jedna od najbitnijih stvari koje
treba primijetiti kod ove tvrdnje jeste njena stranost onome
što se povijesno smatralo kršćanskim pravovjerjem.
"Formula "Bog je osoba" je (s obzirom na povijest teističkog mišljenja i pisanja) relativno nedavna. Vjerujem da se prvi put javlja 1644. u engleskome jeziku u izvješću jednog suđenja za herezu. Njegova "hereza" je bila tvrdnja da je Bog osoba. (Branio je unitarijansko vjerovanje o Bogu).
Drugim riječima, "Bog je osoba" je zamišljeno kao odbacivanje pravovjerne kršćanske tvrdnje da je Bog tri osobe u jednoj susptanci (doktrina Trojstva). Teško možete misliti da je to tradicionalni kršćanski odgovor na pitanje "Što je Bog?". Prema doktrini Trojstva, Bog sigurno nije tri osobe u jednoj osobi. I kada pravovjerni zastupnik doktrine govori o Ocu, Sinu i Duhu kao "osobama", sigurno ne misli da "osoba" znači ono što znači za [Richarda] Swinburnea i one koji se slažu sa njime. Oni primjerice, ne misle o osobama Trojstva kao različitim centrima svijesti, ili kao trima pripadnicima vrste.(p. 59-60)"
Davies nastavlja naglašavanjem kako
unutar konteksta teologije trojstva, "osoba" prevodi
latinski persona, koja je namijenjena prevođenju grčkog
teološkog termina prospon i hypostasis – koje oboje
imaju precizno teološko značenje, a nijedno od njih nije osmišljeno
kako bi prenijelo ideju "osobe" u smislu u kojem su ljudska
bića osobe. Čak i odvojeno od pitanja pravovjerja, ideja kako je
Bog tri Osobe u jednoj supstanci, znači da Bog ne može biti "osoba"
u smislu u kojem smo mi, jer da bi bilo dvije ili više ljudske osobe
upravo znači da postoji dvije ili više supstanci. (Ovo je točno
neovisno o teoriji personalnog identiteta koju prihvaćate, čak i ako prihvaćate
Lockeanski opis "kontinuiteta svijesti". Jer čak i ako
dvije struje svijesti, time i dvije lockeanske osobe, postoje u istom
tijelu, qua osobe bile bi samo zavisno povezane sa tim
tijelom, time nisu "u" toj materijalnoj supstanci u
smislu u kojem su tri božanske Osobe "u" jednoj božanskoj
supstanci.)
Ukratko, za klasičnog teista,
teistički personalizam je loša filozofija i loša teologija.
5. Kao što sam naglasio u
prijašnjim postovima, to ne znači da je Bog neosoban, jer prema
klasičnom teizmu u Bogu je nešto analognu onome što zovemo
intelektom i voljom kod nas, i drugi atributi koji pretpostavljaju
intelekt i volju (poput pravde, milosti i ljubavi – gdje se
"ljubav" ne shvaća kao strast, nego kao spremnost za dobro
drugoga). To me dovodi to posljednje točke, odnosno, da čak i
odvojeno od biblijske objave, i samo na filozofskim temeljima, imamo
razloga zaključiti kako Bog klasičnog teizma ima poseban interes u
čovjeku.
Uzmite u obzir da nam, prema barem nekim
klasičnim teistima, filozofski argumenti sami mogu pokazati ne
samo da postoji Bog, nego i da ljudska bića imaju nematerijalnu i
besmrtnu dušu. Za tomista, argumenti pokazuju da je duša povezana
sa tijelom kao što je forma povezana materijom, tako da iako duša
preživi smrt tijela, ljudska osoba ne preživi, i može se vratiti u
život samo ako se duša i tijelo ponovno ujedine; da duša ne može
nastati materijalnim procesima koji su dovoljni za stvaranje nižiš
životinja nego ju mora posebno stvoriti Bog za svako novo ljudsko
biće; i da je naš naravni cilj Bog sam, tako da ne možemo biti
sretni odvojeni od Njega. Daljnje činjenice poput onih da će
stvarno doći do uskrsnuća mrtvih, kao i detalji kršćanskog opisa
spasenja, ne možemo znati osim kroz božansku objavi. Ali ono što
(mnogi) klasični teisti smatraju spoznatljivim kroz sam razum, i
odvojeno od posebno kršćanske teologije, je već dovoljno da
pokažemo kako Bog ima specijalni interes u čovjeku – takav da On
posebno stvara svaku pojedinačnu ljudsku dušu sa naravnom namjenom
koja uključuje vječno poznavanje Njega, na način koji zahtijeva
daljnju božansku intervenciju u obliku uskrnuća ukoliko će biti
ispunjeno. Nije onda iznenađujuće kako su Bog
filozofa i Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev isti.
Autor je filozof Feser, izvorni post God, man, and classical theism