Stranice

petak, 30. kolovoza 2013.

Naturalizam i psihologiziranje

Kada bi samo naturalizam bio nedvojbeno i nepobitno točan! Više ne bi bilo bremena: nema Boga, nema duše, nema opstanka nakon smrti, osiguran je izlaz iz ovoga života, nema straha da će vam netko suditi za vaše postupke. Mogli bi se dobro provoditi u dobroj savjesti, baš poput Hefnera. (Ili možete krenuti u ubilačku fazu kao Sadam ili Staljin.) Ne bi bilo onog zabrinjavajućeg osjećaja da vas vaše nepromišljeno popuštanje svojoj volji i užicima može isključiti iz većeg dobra i višeg života. Ako je ovo sve što postoji onda bi se mogli lagodno prepustiti te poput Nietzscheova Posljednja Čovjeka imati "svoje male užitke po danu i male užitke po noći."

Ako bi znali da smo samo kompleksni fizikalni sustav, mogli bi si prosvirati mozak, potpuno osigurani da je to kraj.  

Neki ateisti psihologiziraju teiste: "Vjerujete zbog potrebe za utješnom iluzijom, iluzijima koje ugađaju vaš sitni ego obećavajući njegovo prolongiranje." Ali stvar se može i okrenuti: "Vi ateisti vjerujete ono što vjerujete kako bi bili mirni u ovom životu bez ikakvih zahtjeva u svom životu osim onih koje vi sami sebi nametnete." One koji psihologiziraju može se također psihologizirati – što znači da ne treba previše očekivati iz te procedure.

Pretpostavljam li možda pogrešno kako je naturalist moralna lijenčina, koja ne odgovara na nikakve moralne zahtjeve? Slijedi li onda da naturalist ne može biti idealist, ne može živjeti i žrtvovati se za visoke i izbora vrijedne ideale? Pa, on može pokušati biti idealist, mnogi naturalisti jesu idealisti, i činjenica je da su mnogi naturalisti moralno pristojni ljudi, zapravo moralno bolji od nekih antinaturalista – ali kakvo opravdanje mogu takvi naturalisti imati za svoje održavanje ideala, i svoje vrijednosti kojih se drže? Od kuda ti ideali dolaze, koji im je ontološki temelj, ako je sve što je "atomi u praznini"? I zašto bi se trebali držati tih ideala? Od kuda dolazi ta dužnost? Ako su ideali puka projekcija, bilo individualna ili kolektivna, onda nemaju nikakvu ontološku podlogu koji bi bili dužni shvatiti ozbiljno.

Istina može biti ovakva; Ljudi koji se drže naturalističkog stava te negiraju bilo koju svrhu van svrhe koju mi individualno i kolektivno projeciramo, a ipak doživljavaju svoje živote kao smislene i svrhovite, možda jednostavno ne usvajaju praktične posljedice svoje vlastite teorije. Može biti da nisu egzistencijalno usvojili ili pravilno internalizirali svoju teoriju. Njihova teorija je u suprotnosti njihovoj praksi, ali s obzirom da oni ili ne shvaćaju potpuno vlastitu teoriju ili je ne pokušavaju živjeti, nikada nisu svjesni te kontradikcije.

Autor je filozof Vallicella, izvorna verzija Would Naturalism Make Life Easier?