Razmotrimo sljedeći prigovor
Katoličkoj vjeri:
"Katoličanstvo uključuje veliki broj detaljnih i bitnih doktrina koje, čini se, nisu izvedive iz Božje Objave kakva je dovršena do razdoblja smrti Apostola. (Iako sama Katolička Crkve tvrdi kako je objava završena približno u to vrijeme.)"
Sjetimo se primjerice doktrine kako je
Marija bila slobodna od istočnog grijeha od trenutka svog začeća.
Radi se o doktrini za koju se čini kako ukazuje na puno više toga
od onih informacija koje znamo iz Svetog Pisma i onoga što znamo iz
različitih izvora o vjeri Crkve prvog stoljeća. Prigovor zapravo
iskazuje nevjericu da bi takva doktrina mogla biti izvedena iz objave
kakva je završena otprilike u vrijeme smrti Apostola.
No, uzmimo u obzir slijedeće;
1. Dvadeset jednostavnih aksioma euklidske geometrije generira beskonačno detaljnih, bitnih i
samostalnih teorema. Teoremi su takvi da ne postoji prima facie način na koji bi mogli vidjeti da oni slijedi iz aksioma. Ponekad su
potrebna stoljeća i stoljeća kako bi čovječanstvo otkrilo da su
izvedivi. Prema tome, ne bi trebala iznenađivati činjenica
da možemo izvesti iz skupa propozicija S nove bitne
propozicije za koje se čini kako govore puno više od S.
Posebno to vrijedi kada S nije lista od dvadeset aksioma nego
uključuje 27,570 stihova Starog Zavjeta, i oko 7956 stihova Novog
Zavjeta, kao i Apostolsko propovijedanje za kojeg katolici misle kako
je postalo ukorijenjeno u tradiciji Crkve, posebno u njenoj
liturgiji.
2. Nadalje, za razliku od razvoja
geometrije koji je koliko znamo tipično postignut nepotpomognutim
ljudskim intelektom, razvoj Katoličke doktrine je, tvrdi se,
postignut ljudskim intelektom potpomognutim Duhom Svetim.
3. Osim toga, Sveto Pismo i Tradicija
Crkve ne sadrži samo određene doktrinalne aksiome iz kojih možemo
izvesti daljnje propozicije, nego sadrži načine rezoniranja ili
pravila izvođenja koja utjelovljuju razumijevanje načina na koji
Bog djeluje u svijetu. Među njima istaknuta je tipologija. U Novom
Zavjetu i crkvenoj liturgiji, učimo kako Bog djeluje kroz paralele.
Izraelski narod prolazi morem; Kršćani prolaze kroz krštenje. Adam
griješi i od njegova grijeha dolazi smrt; Krist pobjeđuje grijeh i
kroz njegovo pobjeđivanje grijeha dolazi život. Novi Zavjet (Lk
24,27) kaže nam da Stari Zavjet govori o Kristu. Stoga mogu
postojati bitni načini rezoniranja sadržani u Svetom Pismu,
liturgiji i teološkim praksama; načini rezoniranja koji uključuju
i tipološko rezoniranje. Takvi načini rasuđivanja su,
pojednostavljeno rečeno, više od običnih formalnih pravila logike.
Temelje se na razumijevanju Boga kao onoga koji djeluje na određene
načine (možda sa određenim motivima), stvara određenu vrstu
duboko isprepletene povijesti.
Iz toga može doći do novih uvida.
Krist na bitan način odgovara Adamu; a Marija u Crkvinom
razumijevanju odgovara na važan način Evi. [...] Razrada dubljeg
razumijevanje tipologije, i njeno povezivanje sa mnogim drugim
aspektima Kršćanske doktrine, biti će zahtjevan zadatak tako da će
Crkvi možda biti potrebna stoljeća kako bi razriješila određeno
shvaćanje, primjerice da shvati kako paralela između novog
stvaranja u Kristu i starog stvaranja u Adamu ne znači samo da je
Krist novi Adam bez istočnog grijeha, nego i Marija nova
Eva također;[...]
Zaključak: Ne treba iznenaditi ako iz velikog broja aksioma, što uključuje i pravila izvođenja, možemo izvesti mnoge doktrine koje same za sebe mogu djelovati iznenađujuće.
Autor teksta je matematičar i filozof Alexander Pruss, preuzeto s njegova bloga (što znači da se radi o tek usputnom razmišljanju o nekoj temi, ali svejedno dovoljno informativno), izvorni post The deposit of faith.