"Fuzionizam" je pokušaj
spajanja libertarijanizma i konzervatizma u ujedinjenu političku
filozofiju i program. Rasprave o fuzionizmu se u pravilu fokusiraju
na pitanje praktične izvedivosti – nešto što je stvar političkih
analiza, anketa, interesnih političkih skupina te spin doktora; No
pitanje je predstavlja li fuzionizam uopće koherentnu filozofsku
poziciju?
Mnogi misle da je očiti odgovor ne.
Libertarijanci žele maksimizirati individualnu slobodu, uključujući
slobodu da činite stvari koje se tradicionalno smatra nemoralnim –
uzimanje droga, gledanje pornografije, upuštanje u vanbračne
odnose, itd. Konzervativci žele podržati tradicionalni moral. Nisu
li zbog toga u neizbježnom sukobu? Standardni odgovor fuzionista je
da ne treba postojati konflikt ukoliko libertarijanci inzistiraju
samo na tome da postoji zakonsko pravo na činjenje takvih stvari.
Ukoliko dopuštaju da bi unatoč tome takvo ponašanje moglo biti
moralno pogrešno, konzervativac može u principu prihvatiti program
libertarijanca. Zapravo, prema fuzionistu, konzervativac bi ga trebao
prihvatiti; jer vrlina je vrlina samo ukoliko je slobodno izabrana.
Fuzionizam, prirodni zakon i
individualna prava
Ali
takva obrana fuzionizma je površna.
(I to govorim [Feser] kao netko tko ju je prije podržavao.)
Kao prvo, neki utjecajni argumenti za libertarijanizam ne impliciraju
samo da bi opisane vrste ponašanja trebale biti legalne, iako su
možda nemoralne. Primjerice, libertarijanci koji svoju poziciju
temelje na zajedničkom ugovoru (eng. contractarianism),
smatraju da možemo biti moralno obvezni slijediti samo ona pravila
oko kojih se slažu sve racionalne zainteresirane osobe. Ali sve
takve osobe se ne slažu s pravilima protiv korištenja droge,
pornografije, vanbračnih odnosa, itd. Prema takvom stavu, navedene
stvari se ne mogu smatrati nemoralnim, a još manje nezakonitim.
Stoga se neki (iako ne nužno svi) libertarijanci koje motivira takva
vrsta moralne teorije ne zadovoljavaju tek legaliziranjem navedenih
ponašanje; oni žele društvo u kojem će se tradicionalni moralni
prigovor na takva ponašanja, iako zakonski tolerirati, smatrati
podjednako vrijednim kao i argumenti za kreacionizam ili rasnu
segregaciju. Očito, konzervativci ne mogu prihvatiti takav program
koji bi njihove stavove ograničio u kulturnom getu.
Naravno, drugi libertarijanci bi
temeljili svoj stav na doktrini individualnih prava koja proizlaze iz
prirodnog zakona, a ne ljudskog ugovora. Tu se čini da postoji veći
sklad libertarijanskih i konzervativnih interesa, jer prirodni zakon
je izrazito konzervativan pojam. Ali takav privid je pogrešan. Prema
klasičnoj vrsti teorije prirodnog zakona koju opisuju mislioci poput
Tome Akvinskog – na koju se često poziva pri podršci
tradicionalnom moralu – prava su utemeljena u moralnim
dužnostima. Ono na što imam pravo je ono što sam obvezan učiniti
prema prirodnom zakonu, ili ono što je nužan preduvjet kako bih
ispunio svoje obveze. To je razlog zašto prava i postoje – jamstvo
su naše mogućnosti da ispunimo prirodni zakon i napredujemo kao
vrsta bića koja jesmo. Stoga ne može postojati pravo da činimo
pogrešno; sama ideja je nekoherentna. Ipak, upravo to libertarijanci
tvrde – reći će primjerice da osoba ima moralno pravo ubrizgati
si heroin u vene iako bi bilo nemoralno da to pravo iskoristi. Prema
stavu klasičnog prirodnog zakona, takvo razmišljanje je konfuzno.
Mogu postojati razlozi zašto bi vlast tolerirala određene nemoralne
aktivnosti – mislioci klasičnog prirodnog zakona ne odobravaju
nužno paternalizam, zapravo su često oprezni prema takvim akcijama
– ali prava per se ne mogu imati ništa s time.
Zašto onda neki libertarijanci tvrde
da prirodni zakon podržava njihov stav? Neki nesumnjivo
pretpostavljanju da, s obzirom da je John Locke bio i teoretičar
prirodnog prava i utjecaj na libertarijance poput Roberta Nozicka,
prirodni zakon mora podržavati libertarijanizam. Ali sam Locke nije
bio "libertarijanac" onako kako se taj termin općenito
shvaća, a njegova verzija prirodnog zakona, iako različita od one
koja ima podrijetlo u Akvinskom, teško vodi u libertarijanskom
smjeru. Za Lockea, naša prava su utemeljena na Božjem
posjedovanju (nas). Strogo uzevši, reći da svako ljudsko biće ima
pravo na svoj život, slobodu i vlasništvo je samo skraćenica za
reći kako imamo dužnost ne ubiti, porobiti, ili krasti od drugih
zato što bi takvo ponašanje značilo oštetiti ono što pripada
Bogu. Ali isto tako, nemamo pravo činiti ono što je štetno za
nas same, jer bi i to značilo oštetiti Božje vlasništvo – stoga
je Locke eksplicitno negirao da imamo ikakva prava na samoubojstvo.
Dakle nijedan libertarijanac ne može uvjerljivo izložiti na
Lockeanskim temeljima legaliziranje droga, potpomognutog samoubojstva
ili bilo koju drugu takvu praksu.
Drugi libertarijanci bi se pozvali na
koncept "prirodnog zakona" koji se ne referencira niti na
Boga (kao što je to činio Locke) niti na nepromjenjivu metafizičku
ljudsku esenciju (kao što to čine sljedbenici Akvinskog). Umjesto
toga, oni bi smatrali da postoje određene empirijske činjenice o
ljudskom stanju koje trebamo imati na umu pri našem moralnom i
političkom odlučivanju, "prirodni zakoni" o ljudskoj
biologiji, psihologiji, i društvenoj organizaciji analogno sa
zakonima prirode koje otkrivaju fizikalne znanosti. Ali takva
poprilično banalna tvrdnja nema posebne povezanosti sa teorijom
prirodnog zakona kako je se povijesno shvaća.
Zbog toga se fuzionist ne može pozivati na harmoniju
libertarijanizma i konzervatizma zato što se oboje oslanja na
teorije "prirodnog zakona"; sličnost teorija u ovom
slučaju je isključivo verbalna.
Također treba napomenuti da
fuzionistička mantra "vrline treba slobodno izabrati",
iako sigurno ima element istine, teško da predstavlja potpunu
moralnu psihologiju; a sigurno neće, sama za sebe, predstavljati
argument za fuzionizam. Kao što su tradicionalni moralisti uvijek
smatrali, iako se neke vrline najbolje stječu u bori protiv
vlastitih impulsa, neke druge je gotovo nemoguće steći ukoliko su
impulsi protiv kojih se moramo boriti dovoljno snažni. Impulsi
doista postaju snažni kada je društveno okruženje ispunjeno takvim
iskušenjima. Čednost – vrlina ograničavanja vlastitih
seksualnih apetita kako bi se upotrijebili u njihovoj prikladnoj
sferi (što za tradicionalne moraliste znači brak) – je
najočitiji primjer. Manje su šanse da će netko tko je stalno
izložen seksualnim slikama i sličnome razviti senzibilitet o seksu
koji pogoduje želji za razvijanjem čednosti, a i manje je izgledno
da će imati snagu volje da razvije tu vrlinu (iako to želi), nego
netko čije je okruženje relativno slobodno od takvih prikaza. Stoga
konzervativce brine seksualizirani karakter suvremene popularne
kulture, posebno kulture mladih. Malo je vjerojatno da će mnogi
slobodno odabrati vrlinu kada kultura oko njih negira da se uopće
radi o vrlini, i kada ismijava one koji se usude izraziti svoje
neslaganje.[...]
Hayekova misao
Poimanja prirodnog zakona i invidualnih
prava se zbog navedenoga čine kao pogrešan temelj za izgradnju
fuzionističke političke filozofije; libertarijanci i konzervativci
se jednostavno radikalno ne slažu oko temelja i sadržaja prava i
prirodnog zakona. Također se razlikuju oko toga što predstavlja
društvo u kojem se promovira slobodan izbor vrlina. Ali postoji još
jedan, bolji temelj za fuzionista, odnosno socijalna i politička
filozofija mislioca kojeg poštuju i konzervativci i libertarijanci -
F. A. Hayeka.
Hayek je odbacivao i naziv
"konzervativca" i naziv "libertarijanca"; radije
se nazivao "Burkeanskim Vigovcem" . Ali
Burke je otac modernog konzervatizma, a vigovci su bili klasični
liberali koji su preteča suvremenih libertarijanaca. Dakle iako
postoje određene verzije konzervatizma i libertarijanizma koje Hayek
ne bi prihvatio, njegov vlastiti opis ukazuju na predanost određenom
fuzionizmu.
Hayek je bio istaknuti zagovornik slobodnog tržišta; a u središte svojeg
kasnijeg rada postavio je Burkeansku obranu tradicije kao
repozitorija društvene i moralne mudrosti. Takva kombinacija nije
slučajna jer su te dvije teme duboko isprepletene u njegovu radu.
Temelj Hayekove misli je naglasak na ozbiljnim ograničenjima
ljudskog znanja, posebno kada se radi o ljudskim društvenim
institucijama i drugim kompleksnim fenomenima.
Za Hayeka, čak i ono znanje koje imamo je raspršeno i rascjepkano,
izravno je dostupno samo raspršenim pojedincima, a ne društvu u
cjelini, vladinim predstavnicima, ili samoprozvanim
društveno-znanstvenim stručnjacima; puno tog znanja je utjelovljeno
u praksama, navikama i "know
howu" kojeg je nemoguće
prenijeti u eksplicitno propozicijskom obliku.
Implikacije u području ekonomije su da je centralno planiranje
socijalističke vrste nemoguće jer nijedan (samoprozvani) planer ne
može imati znanje koje je potrebno za obavljanje tog posla. Samo
cijene generirane u kapitalističkoj ekonomiji mogu utjeloviti
raspršenu i neprikupljivu informaciju potrebno za racionalnu
ekonomsku aktivnost, a pojedinci koji odgovaraju na signale cijena na
tržištu osigurava najučinkotiviju praktički moguću alokaciju
resursa. Ali postoje i moralne i socijalne implikacije. Prema
Hayeku, tradicija ima ulogu sličnu onoj sustavu cijena, utjelovljuje
nedovršene moralne uvide milijuna pojedinaca raspršenih kroz
bezbroj generacija: osjetljiva je na puno više informacija nego što
je dostupno bilo kojem pojedinačnom reformatoru ili revolucionaru.
Radikalni moralni inovator, koji pogrešno pretpostavlja da može od
početka dizajnirati nove institucije superiorne postojećim pati od
oholosti analogne onoj svojstvenoj socijalizmu.
Očito sve navedeno zahtijeva širi
opis, ali dovoljno je jasno kako Hayekova misao ima nesumnjivo
fuzionistički ton. Kombinacije slobodnog tržišta i moralnog
tradicionalizma u Hayekovu sustavu nije neprirodna; obje komponente
organski proizlaze iz iste teorije znanja. Dakle česta kritika kako
je fuzionizam samo umjetna izmišljotina zbog političke
svrsishodnosti, bez suvislog filozofskog opravdanja, je neutemeljena.
Samo postojanje Hayekove filozofije dokazuje suprotno.
Iako postoji jasan smisao u kojem Hayekova pozicija ima i "libertarijanske" i "konzervativne"
elemente, postoji stvarno pitanje može li ona biti dovoljno ili
libertarijanska ili konzervativna za većinu stvarnih libertarijanaca
i konzervativaca. Ako ne može, onda će Hayekova vrsta fuzionizma
biti privlačna samo malom krugu Hayekianskih intelektualaca – što
nije dovoljno velika skupina da održi trajni suvisli politički
savez.
Zašto tu dolazi do problema?
Razmislite prvo o potencijalnim problemima za libertarijance. Kao što
sam već pisao, Hayekov tradicionalizam odveo ga je u kasnijim
godinama na sve eksplicitnije zagovaranje "strožeg
pridržavanja pravila o seksualnom moralu," postavljanja
"granica" na "toleranciju" onih
koji odstupaju od standarda morala zajednice, i pridržavanja
"mističnih i religioznih uvjerenja", posebno
"glavnih monoteističkih", kao sredstva podupiranja
tradicionalnih moralnih normi. Naravno, on nije rekao da bi se
trebala iskoristiti pravna sredstva za ispunjavanje tih ciljeva. No
istovremeno, ne postoji ništa u njegovu sustavu misli što
podrazumijeva dekriminalizaciju takozvanih "zločina u kojima
nema žrtve" poput korištenja droga i prostitucije.
Laissez faire stav prema pitanjima osobnog morala nije bio dio
Hayekove agende, kao ni u slučaju Lockea ili Adama Smitha. Zapravo,
Hayek je eksplicitno odbacivao laissez faire čak i u
ekonomskom području. Pozvao je na socijalnu sigurnosnu mrežu za one
koji se nisu u stanju sami uzdržavati u tržišnoj ekonomiji, i nije
imao prigovora na regulaciju poslovanja unutar određenih granica.
Ako je Hayek i bio libertarijanac, njegov libertarijanizam teško
možemo nazvati radikalnim.
Kao što spomenuto ukazuje, razlika
Hayeka i suvremenih libertarijanaca nije ograničena samo na pitanje
svakodnevne politike, postoji razlika u etosu. Tržišni utopizam,
izričito individualistički životni stil i slavljenje konzumerizma
kojeg pronalazimo kod određenog segmenta libertarijanskog pokreta
nema svoj odjek u Hayeku. Vjerovao je da su (i da će uvijek biti)
ljudska bića sazdana da vape za dubljim smislom značenja,
solidarnošću, i zajedničkim ciljem nego što to suvremena
trgovačka društva dopuštaju. Zbog toga je smatrao, poput Marxa,
kako kapitalizam stvara otuđenost. Ipak, za razliku od Marxa,
smatrao je da unatoč tome jednostavno nemamo alternativu kapitalizmu
ukoliko želimo generirati dovoljno bogatstva da održimo razinu
populacije karakterističnu za suvremeni svijet. Takvo razmišljanje
je daleko od optimistične nade mnogih libertarijanaca da će visoka
tehnologija, sve veći konzumeristički izbor i moralna autonomija
biti dovoljne da bi maksimizirali ljudsku sreću.
Mnogi konzervativci će također kod
Hayeka pronaći puno toga sa čime se neće složiti. Iako nije
smatrao kako je individualizam modernog društva nepobitan blagoslov,
ipak je smatrao da se s time moramo nositi; takvo pomirenje će se
teško uskladiti s organskim i komunalnim poimanjem društva kakvog
zagovaraju tradicionalni konzervativci. Razvedeni od takvog poimanja,
Hayekovi pokušaji ojačavanja tradicionalnog morala čine se, iz
konzervativne perspektive, uzaludnim.
Osim toga, iako je Hayek branio
tradicionalna religiozna uvjerenja na temelju društvene korisnosti,
osobno je bio agnostik. Ne radi se o sporednom biografskom podatku,
kao što smo spomenuli, Hayekov cijeli sustav se oslanja na općem
agnosticizmu: uvjerenju da jednostavno imamo premalo znanja o
stvarima da bi bili u stanju učiniti nešto veliko po pitanju koja
se tiču morala i društvenih institucija, nešto više od prtljanja
po onome što nam je tradicija ostavila. To se slaže u njegovoj
misli sa subjektivičkim pogledom na prirodu vrijednosti. Iako je
Hayek smatrao da tradicija favorizira određene vrijednosti nad
drugim, nije smatrao da to reflektira neki objektivni i nepromjenjivi
metafizički poredak. Jednostavno su tako stvari ispale s obzirom na
kontigentne činjenice biološke i kulturne evolucije. Prema Hayeku,
nema kozmičke svrhe u ljudskim poslovima. Kao što je napisao u The
Fatal Conceit, "život nema smisla osim samog sebe."
Teško je vidjeti kako bi se netko mogao suprostaviti svemu tome
ukoliko prihvati Hayekov moralni, filozofski i religiozni
agnosticizam.
Ali naravno, mnogi značajni
konzervativci bi se tome suprostavili, upravo zato što tvrde da
možemo imati puno više metafizičkog, moralnog i religioznog znanja
nego što to Hayek misli. Iz perspektive onoga što sam nazvao
"realistički konzervatizam" – stava (kojeg primjerice
zastupa klasična teorija prirodnog zakona) da se tradicionalni moral
oslanja na skup objektivnih metafizičkih istina spoznatljivih kroz
razum – Hayekov epistemološki pesimizam je jednostavno
filozofski neopravdan. Libertarijanci životnog stila implicitno
vjeruju istu stvar, utoliko što su poprilično samouvjereni da znaju
dovoljno o dugotrajnim socijalnim institucijama da bi ih mogli
radikalno mijenjati bez ikakvih opasnosti, kao što to ilustrira
njihova obrana "istospolnog braka". [..]
Za mnoge libertarijance, Hayek može
ispasti kao netko tko ubija užitak; a za mnoge konzervativce, kao
nihilist.[...]
A ipak, Hayeka poštuju i
libertarijanci i konzervativci, i to s dobrim razlogom. Njegova
kritika socijalizma kao ekonomskog i političkog sustava je krajnje
razarajuća. Njegova obrana slobodnog tržišta je originalna,
prodorna i uvjerljiva kao nijedna druga dana. Među političkim
misliocima dvadesetog stoljeća, rijetko tko mu se može
suprostaviti, i nitko nadmašiti, u dubini i širini njegove vizije.
Imao je mudre i zanimljive stvari za reći, ne samo u ekonomskim i
političkim pitanjima, nego i u području prava, filozofije,
kognitivne znanosti i povijesti ideja.
Što god na kraju presudili o njegovoj
filozofiji, Hayeka treba shvatiti ozbiljno. Oni koji žele biti
fuzionisti posebno imaju razlog razmatrati njegovu misao, i zapitati
se koliko toga su spremni prihvatiti. Trajan brak između
libertarijanaca i konzervativaca utemeljen na tome se čini malo
vjerojatan. Ali moguće je da nije moguć niti na bilo kojem drugom
temelju.
Napisano prema Hayek and Fusionism, autor je filozof Feser. Inače urednik The Cambridge Companion to Hayek, i autor knjiga On Nozick i Locke. Feser je objavio više članaka u kojima se bavi Hayekom, za šire objašnjenje Hayekova odnosa prema tradiciji vidi članak Hayek on tradition (pdf).
PS
Već sam objavio
jedan Feserov post o fuzionizmu: Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva ?, par puta sam već na blogu
spominjao Hayeka, nedavno u postu Zlostavljanje razuma – Hayek.