U nastavku
prenosim Anscombin esej On Transubstantiation. S obzirom na temu, ne
bi trebali čitati određene rečenice van konteksta jer bi mogli
pogrešno zaključiti da Anscombe želi reći nešto što zapravo ne
želi. Iako počinje kao uputa kako objasniti djeci "
transupstancijaciju", pretpostavljam da djeca nisu jedina koja
mogu profitirati od čitanja eseja. (Nisam posebno isticao niti jedan
dio teksta, a uređivanje određenih dijelova je moje.)
I
Najlakše je
objasniti što je transupstancijacija tako što kažete: mala djeca
bi trebala biti poučena o njoj što je ranije moguće. Naravno, ne
koristeći riječ "transupstancijacija", jer to nije riječ
za malu djecu. Možete je podučavati, i najbolje ju je podučavati
na misi kod posvećenja, malo dijete bi trebalo zadržati pozornost
na ono što se događa. Mislim na dijete koje počinje govoriti,
dijete koje razumije dovoljno jezika da mu možete, ili da ono vama
može, ispričati o stvarima koje su se dogodile i pratiti
jednostavnu priču. Takvo dijete možete podučiti tako što ćete mu
šaptati: "Vidi! Vidi što
svećenik radi ... Izgovara Isusove riječi koje mijenjaju kruh u
Isusovo tijelo. Sada ga podiže. Vidi! Sada pogni glavu i reci
'Gospodine
moj i Bože moj'." , a
zatim "Vidi, sada je uzeo
kalež. Izgovara riječi koje mijenjaju vino u Isusovu krv. Vidi
kalež. Sada pogni glavu i reci 'Vjerujemo
i klanjamo se tvojoj predragocjenoj krvi, o Kriste Bože.'"
[Usklik
Etiopljanja kod posvete vina.] To
ne mora ometati ljude sa strane.
Ako osoba koja
vodi malo dijete na misu svaki put to napravi (bez da ga na druge
načine podučava), dijete će naučiti puno toga. Nakon toga, ili
ponekad (primjerice ako pita), možete mu reći koje su riječi koje
svećenik izgovara i kako ih je Isus rekao na Posljednjoj Večeri.
Kako se prinio svojem
Ocu, tijelo koje će biti razapeto i
krv koja će biti prolivena. To je pokazao sljedeći dan, kada su ga
razapeli, njegova smrt je bila prinos, žrtva. Možete ispričati
starijem djetetu kako su svećenici od početka nudili žrtve Bogu (i
drugim, pogrešnim bogovima također), dovodili su životinje,
najbolje koje su imali, i prinosili ih na oltar: da su se na taj
način štovali bogovi, žrtvovanje je glavni znak da se nešto štuje
kao bog. Isus je bio svećenik koji je nudio sebe, i ono što je
učinio na Posljednjoj Večeri, pokazalo je da će se to dogoditi
sljedeći dan na križu. Možete ispričati djetetu kako je rekao
Apostolima da čine ono što je učinio na Posljednjoj Večeri, i
zaredio ih za svećenike; i zato njegove riječi kada ih izgovara
svećenik imaju istu snagu kao što su imale na Posljednjoj Večeri.
Štovanje koje
naučimo iskazivati pri posvećenju nosi sa sobom implicitno
vjerovanje u božanstvo i uskrsnuće Gospodinovo. I ako vjerujemo u
njegovo božanstvo i njegovo uskrsnuće onda moramo štovati ono što
je sada na oltaru.
Ovom vrstom
poduke malo dijete nauči puno toga o vjeri. I nauči to na najbolji
mogući način; kao dio akcije, kao nešto što se događa ispred
njega; kao nešto što ujedinjuje i povezuje vjerovanja, jasnije i
življe nego kada nauči kasnije, možda u učionici, o tim
vjerovanjima.
I ne spomenuvši
eksplicitno Gospodinovo uskrsnuće, ta misao je implicitna. Dio
Katoličke svijesti, i našeg načina govora o Gospodinu, ili
Gospodinu, nije misliti kako on tek postaje, što bi značilo
povremeno, na našim oltarima. Ne, mi govorimo o uskrslom čovjeku
uvijek kao živom čovjeku na nebesima, i govorimo kako su kruh i
vino promijenjeni u njega. I zato što je živ, a ne mrtav, njegovo
tijelo nije odvojeno od njegove krvi, i svatko tko primi jedno od
toga, prima ga u cijelosti. Dakle učeći
to, djeca uče iznova da je on živ.
Pišem o
podučavanju male djece, i zato što je to važno po sebi i zato što
je to najjasniji način objašnjavanja što "
transupstancijacija" znači. Ta riječ je osmišljena (prvo na
grčkom, a onda prijevodom na latinskom) kako bi naglasila upravo
ovo: postoji promjena onoga što je tamo, potpuno u nešto drugo.
Pretvorba jedne fizičke stvarnosti u drugu koja već postoji. Dakle
ne radi se o tome da nastaje nova supstanca od stare, kao kada imamo
kemijske promijene materije u retorti iz jedne vrste supstance u
drugu. Niti je to poput probave kojom se ono što jedete pretvara u
vas. Navedeni slučajevi predstavljaju promjenu materije, koja može
poprimiti različite oblike. Kada kažemo "transupstancijacija"
onda kažemo upravo ono što učimo dijete, da Kristove riječi,
božanskom moći danom svećeniku koji ih koristi u toj prilici,
mijenjaju kruh tako da više nije tamo (niti tvar od koje je kruh
napravljen) nego je tamo Kristovo tijelo. Malo dijete može to
shvatiti i to je implicitno u činu štovanja koje slijedi učenje.
Poznavala sam dijete, oko tri godine koje je tek počelo govoriti,
ali je podučeno kako sam opisala; dijete je bilo u stražnjem dijelu
crkve dok se majka otišla pričestiti. "Je
li on u tebi?" dijete je pitalo
majku kada se vratila. "Da",
odgovorila je, i na njezino iznenađenje dijete se prostrlo pred
njom. Mogu tome posvjedočiti jer sam tada bila prisutna. Jednom sam
ispričala tu priču teologu koji nažalost pokušava promijeniti i
razvodniti našu vjeru, on je zažalio zbog toga: želio je reći, i
nadao se da će Vatikanski Koncil reći, nešto što bi pokazalo da
je djetetova ideja pogrešna. Pretpostavila sam tada da je nesretnik
gubio svoju vjeru, i nažalost doista je tako na kraju i ispalo.
"Ali to
je nemoguće, kontradiktorno: ne može se vjerovati! Radi se samo o
metafori!" Pa, doista se ne
može shvatiti kako je moguće. Ali ako tvrdite da je nemoguće, onda
trebate istaknuti jasnu kontradikciju; a ako vjerujete u
transupstancijaciju onda smatrate da se na svaku navodnu
kontradikciju može odgovoriti. Primjerice, netko kaže: kako čovjek
koji je otprilike metar osamdeset može cijeli stati u tako mali
prostor? Pa, doista ne podudarnošću njegovih dimenzija sa prostorom
dimenzija preostalog kruha: nazovimo to "dimenzivni"
način bivanja na mjestu. "Ali
to je jedini način da tijelo bude na nekom mjestu!"
Kako to znate? Mi vjerujemo da je nešto
istinito za Ono što je tamo, što je u kontradikciji s time da je
dimenzivno
tamo. I sigurno je da podjela i odvajanje svih mjesta gdje Ono je, ne
znači podjelu i odvajanje Onoga od samoga sebe. Dakle kada
razmišljamo dimenzivno,
tisuću takvih različitih mjesta se može usporediti sa tisuću
komadića ogledala od kojih svako reflektira cijelo tijelo, tijelo
puno veće od bilo kojeg komadića i koje samo u sebi nije dimenzivno
razmješteno. Kada se sjetimo Onoga što je kruh postao, mjesto koje
gledamo je postalo (iako ne dimenzivno)
mjesto gdje Ono jest: mjesto u raju.
Ipak, bilo bi
pogrešno misliti da se stvar može shvatiti, razriješiti, objasniti
kao mogućnost u kojoj nema ništa misteriozno. Drugim riječima, ne
može se shvatit na način koji možda zahtijevaju oni koji je
napadaju na temelju očitih poteškoća. Možda je pogreška starih
objašnjenja u terminima razlikovanja između supstance stvari (koja
bi trebala biti neutvrdiva) i njenih akcidenta, da se takvo
objašnjenje ponekad nudilo kao nešto zbog čega bi sve trebalo biti
shvatljivo. Veće znanje bi doista uklonilo takav dojam. U filozofiji
skolastičkog Aristotelijanizma, u kojoj su te razlike određene,
transupstancijacija je podjednako teška i "nemoguća" kao
što se čini i u bilo kojem običnom promišljanju. I ispravno je da
tako bude. Kada nešto nazivamo misterijem onda mislimo da ne možemo
razriješiti poteškoće njegova razumijevanja i zaključno
demonstrirati da je savršeno ostvarivo. Unatoč tome, mi ne
vjerujemo da kontradikcije i apsurdnosti mogu biti istinite, ili da
išta logično dokazivo od stvari koje se znaju može biti pogrešno.
Stoga vjerujemo da postoje odgovori na navodne dokaze apsurdnosti,
iako možda nismo dovoljno pametni da ih pronađemo.
II
Zašto to činimo
– zašto slavimo Euharistiju? Zato što nam je Gospodin tako rekao.
To je dovoljan razlog. Ali možemo razmišljati o tome kao njegovu
načinu da bude prisutan s nama u svojoj fizikalnoj* stvarnosti do
kraja ovog vremena; dok ne dođe ponovno kako bi bio dimenzivno i
vidljivo prisutan na zemlji. Možemo također promišljati o
činjenici da nas je želio hraniti sa samim sobom. [*
Napomena; teolozi nisu navikli reći kako je naš Gospodin "fizički"
prisutan u Euharistiji. Mislim da je to zato što za njih "fizički"
znači "prirodno", riječ dolazi iz grčke za prirodu – a
naravno da naš Gospodin nije prisutan na prirodni način! Ali za
suvremenog čovjeka poricati da je fizički prisutan znači poricati
doktrinu Katoličke Crkve – jer značenja riječi se mijenjaju.
Papa Pavao VI nam kaže u Enciklici Mysterium Fidei da je "Bog
prisutan u cjelini i potpuno, tjelesno prisutan, u svojoj fizičkoj
stvarnosti".]
Za mene je to
najveća misterija od svih vezanih uz Euharistijsku žrtvu, veća
misterija od same transupstancijacije, iako mora biti esencijalni dio
značenja transupstancijacije. Kako bi pokušali steći neko
razumijevanje, upitajmo se prvo što je naš Gospodin radio na
Posljednjoj Večeri. Ako zamolite ortodoksnog židova da se pomoli
prije jela pri vašem stolu, uzet će
komad kruha u svoje ruke, pomolit će se, razlomiti kruh i podijeliti
svima prisutnima po
komadić. Dakle naš Gospodin se tada molio, i to u posebnoj prigodi.
Slavio je Pashu; ova večera je bila prvi, izrazito svečan, obrok
dana u kojima židovi slave prolazak anđela Gospodnjeg nad Egiptom
uoči bijega iz Egipatskog ropstva. Zatim su morali žrtvovati janje,
u skupinama dovoljno velikim da ga pojedu, pomazali
su dovratke njegovom krvlju; anđeo
Gospodnji je prošao preko njihovih kuća, uništavajući prvorođence
svih drugih kuća. Židovi su jeli žrtvovano, tom prilikom im je
naređeno da sve pojedu i da ništa ne ostave; bili su spremni za
polazak na svoj put, spremni na napuštanje Egipta. Ovaj obrok u
pripravi za putovanje iz ropstva je otada ovjekovječen u večeri –
Seder
kako ga današnji židovi nazivaju – koju su slavili naš Gospodin
i njegovi učenici. Ali toj molitvi naš Gospodin dodaje riječi "Ovo
je moje tijelo" i nakon ostatka
slavljenja, uzima kalež vina i reče ovo
je "moja
krv koja će se za vas proliti."
Vidjeli smo kako je to pokazalo da je njegova nadolazeća smrt bila
žrtva kojoj je on bio svećenik. (Njegova smrt je bila dobrovoljna;
nitko mu nije mogao oduzeti život da on tako nije odlučio.) Njegov
čin nam pokazuje da je za nas on sam zamijenio vazmeno
janje, koje je izvorno bilo i žrtva i
objed za pripravu putovanja (bijega) iz ropstva; a također je
pružalo znak razlikovanja Židova (u bijegu) i onih koji ih žele
zadržati.
Postoje dvije
vrste žrtvovanja; holokaust, ili "žrtva paljenica" u
kojem se cijela žrtvovana žrtva uništava prilikom žrtvovanja, i
druga vrsta u kojem ljudi jedu ono što je žrtvovano.
Krist se učinio
drugom vrstom; prva zapovijed u njegovu blagoslovu je bila jedite;
kasnije proizlazi da prinosi žrtveni dar
i da zamjenjuje pashalno janje, uzima
njegovo mjesto. Katolici vjeruju da ne možemo jesti i piti ono što
nam je naredio bez da imamo isti kruh i isti kalež od
kojeg jedemo i pijemo; i da to možemo
činiti samo reproduciranjem njegova vlastita prinosa.. Zbog toga
poistovjećujemo prinos
Posljednje Večere sa žrtvom na križu, i pri svakoj misi.
Dakle njegovo
tijelo i krv su nam dani za hranu, a to je sigurno veliki misterij.
Jasno je da je simbol: mi nismo fizički hranjeni Kristovim tijelom i
krvlju kao što su Židovi bili hranjeni pashalnim janjetom.
Mi kršćani smo
toliko navikli na ideju svete pričesti da smo skloni ne primijetiti
kolika je ta ideja tajanstvena. Postoji, sada zastarjeli, spor između
Katolika i Protestanata jedemo li ono što simbolizira, ili ono što
stvarno jest, tijelo našeg spasitelja kada jedemo kruh posvećen u
Euharistiji; pijemo li njegovu kriv samo simbolički ili stvarno.
Zbog tog spora, činilo se kao da je samo katoličko vjerovanje
ekstravagantno – protestanti imaju savršeno razuman postupak
simboličkog jedenja Kristova tijela i pijenja njegove krvi!
Zapanjujuća neobičnost činjenja takve stvari pa makar simbolički
izmakle je pažnji u sporu oko transupstancijacije. Naglasimo
sada o čemu se radi.
Ta zašto bi itko
želio jesti nečije tijelo ili piti njegovu krv? "Pit
ću tvoju krv" bi mogao biti
zavjet protiv neprijatelja. Doista, u rječniku Starog Zavjeta,
jedenje tijela i pijenje krvi je ideja koja izražava upravo takvo
smrtonosno neprijateljstvo. Ili primitivni narodi koji su htjeli
jesti tijelo hrabrog neprijatelja kako bi stekli njegovu vrlinu.
Netko zbunjen kršćanskom Euharistijom, bilo pod katoličkim ili
protestantskim poimanjem, mogao bi se pitati je li to namjera; ali
bio bi daleko od istine. Jesu li kršćani onda poput divljih
plemena, koji u posebnim okolnostima mogu jesti životinje koje su
tabu u ostalim vremenima? Ne, to nije slučaj.
Sigurno je jasno
da je razlog zašto Kršćani imaju ovu žrtvu poslušnost naredbi
Spasitelja. Rekao je svojim učenicima da to čine na njegov spomen
(sc. Ocu), i rekao je da su jeli i pili njegovo tijelo i njegovu krv.
Oni mogu tvrditi da ne razumiju stvar, da ne znaju ništa više od
toga da im je on rekao da to čine, i da je rekao kako je to sredstvo
za vječni život. Mislim; to nije nužno prirodna ili shvatljiva
gesta koju mogu razumjeti. Kako bi to vidjeli, zamislite da postoji
ceremonija pod nazivom "ljubljenje nogu spasitelja" ili
"vezivanje uz njega". To bi bile shvatljive geste, mogli bi
razumjeti misao koju izražavaju. Ali jesti ga?
Zasigurno je ovo
jedenje i pijenje po sebi simbolično. Mislim, bilo
to samo po sebi doslovno ili čisto
simboličko jedenje njegova tijela i pijenje njegove krvi, koje je
pak simbol nečega drugog. Dakle ako samo simbolički (a ne stvarno)
jedemo njegovo tijelo, naša radnja je simbol simbola. Ako doslovno
jedemo njegovo tijelo naša akcija je izravni simbol. Razlog zašto
je taj čin u svakom slučaju čudan i tajanstven je ovaj; to nije
prirodan ili jednostavno shvatljiv simbol. Kako, i što, simbolizira
– to je duboko tajanstveno.
U modernim
vremenima neki teolozi su pokušali objasniti transupstancijaciju kao
trans-signifikaciju. "Supstanca" neke stvari je značenje
koje ima u ljudskom životu. To je sigurno točno za neke stvari,
poput novca, a oni su željeli reći da je to točno i za kruh i
vino: da to nisu kemijske supstance, nego označavaju hranu i piće.
Pa, što se tiče prve stvari (da nisu jedine supstance) to je točno;
ali kruh i vino koje je prikladno za uporabu u Euharistiji je
definirano prirodnim vrstama od kojih su napravljeni, žitom i
grožđem. Što se tiče ostalog,
što je rečeno može biti istinito – ali čudna stvar, koja čini
se nije zamijećena, je da ono što se trans-significira u
Euharistiji nije kruh i vino, nego tijelo i krv našeg Gospodina,
koji su trans-significirani u hranu i piće. I to je misterij.
Kada je Isus
rekao, "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao",
njegove riječi su bile metafora za istu stvar. Metafora je to poput
"Ja sam ću biti hrana života o kojemu govorim."
Izjava je nejasna, poput njegove "Ja sam put", "Ja
sam istina" i "Ja sam život" ili "Ja sam
vrata". Ne "Moj put je put", ili "Pokazat
ću vam istinu", nego "Ja sam put, istina".
Slično tome, nije "Imam hranu za vas" nego "Ja
sam kruh". Zapovjeđena radnja jedenja njegova tijela stvara
istu vrstu metafore kao riječi – bilo da uzmemo opis radnje
doslovno ili simbolički. Jer čak i ako riječi "Ja sam kruh
(tj. hrana) koji je s neba sišao" treba uzeti doslovno, još
uvijek ono što govore, i što je naše doslovno razumijevanje,
simbolizira nešto drugo.
Najjasnija od
njegovih metafora je ona trsa. Možemo reći bez metafora što to
znači – da je život o kojem govori njegov vlastiti; kao što je
život loza zapravo život trsa. Dakle
to je učenje kojeg učenici nisu tek učenici (naučeni) nego dijele
božanski život, samu božansku narav.
Ali još jednom, tu razumijevanje prestaje. Osim da ako je to tako,
imamo nagovještaj zašto on ne kaže samo da nam pokazuje put,
istinu, život, i da može ispuniti ono što je potrebno za taj život
(kao što učitelj može ponuditi studije koje će nahraniti
učenike), nego da on jest put, istina, život. Ali nitko ne može
znati što znači za nas da živimo životom Boga samoga. Zato kažem
da je ono što je simbolizirano simbolom, jedenjem tog tijela i
pijenjem te krvi (bilo da se to radi doslovno ili pak samo
simbolički) duboko misteriozno. Nije čudno da su rani kršćani
bili optuživani zbog nekih čudnih orgija u svojoj Euharistiji, a
odgovarali su samo negiranjem da se bilo kakva
grozota događala.
"Daje nam
svoje tijelo", zapisao je
Augustin, "da bismo postali
njegovo tijelo." To
nas dovodi do toga kako sakrament simbolizira i utječe (na)
jedinstvo ljudi koji se zajedno okupe da bi slavili Euharistiju i
primili pričest. "Mistično tijelo Kristovo" kako nazivamo
Crkvu, je
tijelo u slici ili metafori. Jedinstvo čovječanstva se već
spominje kao metafora kojom se smatra da smo rođeni "udovi
Adama". Nazivati to jednim tijelom, kao da svi ljudi tvore
jednog velikog čovjeka, je naravno slika ili metafora; jedinstvo
života koje se naglašava u metafori samo po sebi nije metafora, jer
smo svi mi, sve rase ljudi, jedno porijeklo i jedna krv. Kaže se da
smo krštenjem cijepljeni u tijelo novog Adama, i tu još jednom
imamo metaforu da smo članovi – što znači udovi i drugi tjelesni
dijelovi – tijela jednog čovjeka. Još jednom, jedinstvo života
koje se koristi nije metafora. U ovome životu Krist je nazvao sebe
hranom. Radi se o hrani božanskog života koji je obećan i započet
u nama: popudbina našeg
trajnog bijega iz Egipta odnosno ropstva grijeha; žrtveni prinos
kojim smo pomireni; znak našeg međusobnog jedinstva u njemu. Radi
se o otajstvu
vjere koji je isti i za priproste
i za učene; Jer oni vjeruju isto, a ono
što razumiju priprosti nije bolje shvaćeno kod učenih: njihova
služba je razgrnuti prepreke koje ljudski um često stavlja na put.
PS
Hvala Tomi Blizancu koji je pripomogao pri prijevodu. (Postoji još par pojmova
koji možda nisu u duhu tradicije hrvatskih prijevoda, ali nadam se
da je dovoljno jasno na što se odnose – za ozbiljnije korištenje
eseja posavjetujte se sa izvornom verzijom.)
Što se tiče
uvodnog odlomka, u kojem se spominje odgovaranje za vrijeme
pretvorbe, mislim da je prevladavajuće mišljenje kako bi ona
trebala biti popraćena šutnjom. (Vjerojatno bih trebao nešto
striktnije napomenuti, ali ostavit ću to kompetentnim ljudima.)