Zašto imati djecu?

U nastavku prenosim izdvojene odlomke iz Anscombina eseja "Why Have Children?" (1989.). Kao što naslov upućuje, esej se bavi pitanjem "Zašto imati djecu?". (Uređivanje oblika teksta moje.)

***

Zašto Imati Djecu?

Sam naslov nam govori o vremenu u kojem živimo. Zamislite naslov predavanja za osamdeset godina: "Zašto probavljati hranu?" Ostavit ću čitateljima da zamisle – ili se prisjete – tehnologije koju već imamo; 'znanstvenog napretka' i njegove primjene, uključujući pripadnu aparaturu koja bi nam omogućila da u svakoj kući imamo cjevčice s iglama. Neka zamisle i uspješnu propagandu klevetanja "pukog biološkog" koncepta jedenja, te neprijateljstvo – koja je prevladavalo u Katoličkoj Crkvi stoljećima - prema takvim užicima, a time i prema duhovnoj smislenost i civiliziranoj kvaliteti. Ljudi u naše vrijeme smatraju hranjenje djece na dojci nečime za divljake, tako bi ljudi u budućnosti mogli razmišljati i o probavljanju divne hrane koju jedemo.

Nemojte misliti da je to nezamislivo. Ljudska vrsta je pala vrsta. Ima napadaje ludila, ponekad tek lokalne, ponekad globalne. Zamislimo nešto bliže duhu našeg vremena. Ne bi li vlada mogla izdati petogodišnji plan – nema više djece u slijedećih pet godina, ima nas već dovoljno u ovom trenutku, a ovo je opravdana populacijska mjera?

Shaka Zulu, jedan od najvećih monstruoznih tirana 19. stoljeća, izdao je edikt kojim slavi (ili bi trebali reći "žali"?) smrt svoje majke: "Nema spolnih odnosa godinu dana." Nisam sigurna je li to samo za ljude ili i za domaće životinje. Kazna za neposlušnost je bila smrt, u slučaju da je neposlušnost otkrivena – pretpostavljam prema prirodnim posljedicama.

Odluka promoviranja kontracepcije i pobačaja – tko ju je donio? "Ima nas dosta – osigurajmo da nas ne bi bilo više." Radi se o prihvaćenoj misli među ljudima koji su mentalno oblikovani propagandom; čak i tamo gdje zvuči potpuno suludo – primjerice u Australiji – svjetska propaganda uspijeva; kao i u drugim mjestima, kao feministički pokret.

[Anscombe nastavlja]

Kinezi već neko vrijeme imaju zakon da žena (ili par?) može imati samo jedno dijete. To me šokiralo kao najužasniji dio tiranije kojeg sam ikada čula, iako nisam nikada pokušala napraviti popis. Uvijek se sjetim koliko je nevjerojatno da ga se provodi. Upoznala sam sinologa koji se nedavno vratio iz Kine pa sam ga upitala o tome. Odgovorio je: "Ako živite u Pekingu, okolici, ili u nekom od drugih centara, onda se trude da to provedu, ali ako živite dovoljno daleko, u nekom ruralnom području, onda ne." To je ono što me zanimalo, ili barem potvrdilo moje vjerovanje oko toga što se može provesti.

Indijska vlada je nastojila smanjiti broj začeća. Zloglasna Indira Gandhi imala je još zloglasnijeg sina (srećom poginuo u avionskoj nesreći) koji je išao okolo i sterilizirao ljude. Bilo je puno sterilizatora koji su nudili (priča se) tranzistorske radije muškarcima koji prihvate sterilizaciju; ali mogu sa zadovoljstvom reći kako je nemalo sterilizera linčevano.

No, čini se kako moj prijedlog plana intenzivnog reduciranja ljudske vrste neće funkcionirati – moram istaknuti neke primjera ludila koje je postojalo, reducirati prirodni skepticizam oko toga. Ono što je bilo najučinkovitije bilo je učinkovito među onima koje nazivamo razvijenim nacijama; ali poigrajmo se našom maštom. Svijetom zavlada religija čiji je kardinalni princip kako je ljudska vrsta prevelika sablazan, prestrašna da bi se nastavila: zločin je produživati je.

Svakoga treba sterilizirati. To može biti žrtva s religioznom notom u sebi, poput članova ruske kršćanske sekte koji su se kastrirali. No, je li nerazumno misliti o ljudskoj vrsti kao tako zloj? Sjetite se Asteka koji su rezali srca iz tijela zarobljenih ljudi među narodima koji su im bili podložni, i taložili tijela kao žrtvu pred njihovim strašnim božanstvima. Sjetite se kipova (s više ruku) indijanskih bogova ili božica, s istim brojem načina ubijanja kao i brojem ruka, i remenom od ljudskih lubanja. I sjetiti se nas – ohrabrujemo požudne prakse i samouvjereno ubijamo svako rezultantno potomstvo. Ili su ove stvari dobre, i dokaz da je dekonstrukcija ljudskih bića poželjna, ili su dokaz da je ljudska vrsta tako temeljito zla da bi bilo bolje da je privedemo kraju.

Dakle možete uvidjeti da ako postavim općenito pitanje "Zašto imati djecu?"; odgovor da će vrsta odumrijeti osim ako ljudi nemaju djecu, je odgovor koji pretpostavlja da bi odumiranje bila loša i žalosna stvar – a to je nešto sa čime se svi ne slažu.

Starosjedioci Tazmanije su, barem se tako priča, istrijebljeni – bijeli doseljenici ih nisu željeli tamo. Čula sam i kako su u jednom trenutku bijelci išli u liniji povezani konopcem po cijelom otoku kako bi osigurali da nitko nije pobjegao. Također se priča kako je ostatak prevezen na neki drugi nenaseljeni otok gdje su ostavljeni da žive kako znaju. Bili su predepresivni da bi se razmnožavali pa su odumrijeli. Jesu li te priče istinite, ne znam. Istinita ili ne, to nam se čini kao tužna priča. Ali kako možemo biti sigurni da se isto to neće dogoditi ljudskoj vrsti? Možda je i neandertalac tako odumro. Nekoliko nacija Europe i Sjeverne Amerike je, čini se, na tom putu.

Argumenti o nastavku ljudske vrste će se morati suočiti s izražavanjem neprijateljstva, ili tek obične ravnodušnosti, prema njima.

Kako bi trebali odgovoriti na to? Ne znam. Ne znam kako možemo znati – bez proročkih objavi ili slijepe vjere u Božju brigu – suočeni sa svim dokazima, da našoj groznoj vrsti nije bolje ako je prokleta (dokaz Božje pravde) ili potpuno nestala.

U Mudrim Izrekama postoji stih "svi koji mene mrze ljube smrt." To vrijedi i za ljubitelje pobačaja i 'eutanazije'. Je li neandertalac odumro uz pomoć ljubitelja smrti koji su mrzili Boga? Ne znam, naravno; nitko ne zna. Ne znam jesu li bili u nekom bitnom smislu različita vrsta od naše. Zadnje što sam čula, da oni koji misle da znaju, kažu kako je neandertalac bio homo sapiens – tako da njihovo odumiranje možemo usporediti s odumiranjem tazmanijanaca.

Biblija prevodi taj tekst riječima: "svi koji mene mrze ljube smrt." Poznavala sam filozofa koji je rekao "Nadam se, da ću suočen sa svemogućim Bogom, imati pristojnosti reći 'Dobro, proklinji me'" Nije pritom mislio kao Mill koji je rekao "Ako me Bog osudi jer ga nisam zvao dobrim, onda idem kvragu." Moj filozof nije postavljao nikakav uvjet. Zbog same ideje da je Bog svemoguć je bio razbješnjen. Ako je prijevod Biblije točan, čini se kako je on volio smrt – ako je onime što je rekao mislio da mrzi Boga. Prisjećaju se njega, ne mislim da bi brinuo hoće li ljudska vrsta odumrijeti ili neće; barem ne bi pozitivno odgovorio na argument koji pretpostavlja kako bi bila strašna stvar slijediti prakse i pravila života i imati zakone i vjerovanja koji idu u korist odumiranju naše vrste.

Samo sam zamislila takve planove, zajedno s misli da su ljudi dovoljno ludi da ih prihvate. No, da se vratim na svoj naslov: "Zašto imati djecu?" - jer moja razmišljanja za sada su se bavila samo ponašanjima zbog kojih svijet, ili barem dio njega, pita "Stvarno zašto?"

Srećom, čini se kako s takvim stavovima nismo suočeni u naše vrijeme. S druge strane, pitanja "Zašto imati djecu?", "Hoćemo li pokušati imati djecu?" su postala normalna, samo zbog snažne propagande kontracepcije i pobačaja. (Spomenut ću tekstove jaukanja u Engleskoj kada su se sredstva za "planiranje roditeljstva", odnosno kontracepciju i pobačaje, poput ostalih subvencija, smanjila. "Imali smo stvar koja raste, a vi ste to jednostavno prerezali.") Prije bi se to, sada normalno pitanje, javilo samo kod parova koji nisu bili vjenčani ili nisu bili u nikakvoj dugotrajnoj vezi. Za sve ostale pitanje bi se činilo apsurdno. Vjenčate se, živite zajedno ili nešto slično, i ako niste neplodni očekujete da ćete imati djecu, ona će doći. Ali sada je situacija uvelike promijenjena. Bernard Berenson uzeo je tuđu ženu, i ona je zatrudnjela. Inzistirao je da se dijete mora pobaciti. Njegov život se ne smije ometati djecom.

Indijki je jednom neki zapadnjak predbacivao jer ima djecu – Indijska populacija je bila prevelika, a ona je samo povećavala broj. Vlada nije željela da ima toliko djece. Pitala je svog sugovornika: "Hoće li se vlada brinuti o meni kada ostarim?" Imala je razlog da odbije mogućnost koju su joj nudili, da joj osiguraju kako neće imati djecu, ili još jedno dijete. Zbog ove mogućnosti, poznata nam je ideja da se vjenčani par pita "Hoćemo li imati djecu?" (Ili jednostavno par, brak danas nije toliko na cijeni.)

Međutim, postoji stvarna želja da imate djecu, ili barem dijete. Vjenčate se, ne želite odmah obitelj, ali želite dijete jednog dana. Vrijeme dođe i žena je začela. I sada dolazi do prilično nevjerojatne stvari, pobaci jer test pokazuje da bi dijete moglo biti hendikepirano. Čudno je to: ubiti dijete, za svaki slučaj, i pokušati dobiti savršeno – jednog oko kojeg nema nikakvih prijetnji. Razlog za to je, sugerirala mi je filozofska kćer, a meni se čini uvjerljivim: dijete je luksuz, i to skupa stvar, posebna stvar koju možete imati. Dakle baš kao što ne želite kupiti auto za koji ste čuli da bi mogao biti u kvaru, nego kupujete najbolje što možete, tako ne želite niti rizik sa nesavršenim primjerkom, ako vas prije toga mogu upozoriti. Riješit ćete ga se, ukoliko test pokaže da bi mogao biti nesavršen. Nećete reći "Pa, ako su blizanci spojeni zajedno na neki čudan način, Bog mi ih je dao da ih odgojim i on će mi u tome pomoći." To ponekad možete čuti – ali ne često. To sugerira veću uvjerenost od one koju izražavaju Mudre Izreke:"svi koji mene mrze ljube smrt." To prije sugerira "svi koji mene ljube ne ljube smrt."

[Preskočimo dio;]

Posljedni stav [prema pobacivanju djece koja mogu biti hendikepirana, mentalno nerazvijena ili drugačije deformirana] je stav ljudi koji žele dijete – možda čak žele i djecu – ali za što? Ne da bi ih voljeli, osim kao što volite nešto što vam ide u korist. Prije to nije tako često bio izbor, ne za veći broj ljudi. Opisala sam rašireni stav. Zašto imati djecu? Pa, oni nekako dođu, dogode se, zar ne? Kakvo čudno pitanje je to "Zašto imati djecu?". "Zašto željeti djecu?" - to je druga stvar. Možda ste godinama bili u braku i niste nikako mogli začeti te strastveno želite dijete, gledate ljubomorno i tužno na ostale koji su tako sretni. Ali pitanje "Zašto imati djecu?" jednostavno se nikada nije postavljalo osim kod onih koji su bili dovoljno izopačeni da ih ne žele i smišljaju načine kako da spriječe njihove začeće, ili kako da ih unište ako se začmu.

[Pri kraju zapisuje;]

Neki ljudi žele dijete, ali mora biti sin. Saznaju spol djeteta, kako bi ga mogli ubiti ako se radi o djevojčici. Nije baš nova stvar, iako se prije čekalo rođenje. Uznemirujuće je živjeti u svijet u kojem se pitanje "Zašto imati djecu?" predstavlja tako razumljivo – a pitanje "Zašto probavljati hranu?" ne. Svrha mog rada je bila spomenuti tu usporedbu, kako bi pokazali da se radi o čudno izobličenom pitanju. Međutim, nastranost ovog pitanja tjera našu pozornost na ovo: kao što smo prije slušali o "prilici grijeha", trebali bi sada, zbog ovog pitanja, ako već nismo, misliti o djeci kao "prilici ljubavi" – nešto što trebamo prigrliti, ne poput onih drugih "prilika" koje treba izbjegavati – uništavanjem.