Od početka
civilizacije ljudi su razlikovali dobra koja se može slobodno
razmjenjivati i dobra koja su nam prebliska da bi ih kupovali i
prodavali. Duhovna dobra su okaljana ili uništena kada ih pokušate
kupiti, njihova cijena, ako je imaju, mjeri se žrtvovanjem i
odricanjem. Tako je s ljubavlju, srećom i svetim stvarima. Tako je i
s obitelji, zajednicom i kulturom. Radi se o dobrima koja su potpuno
zaštićena od "sila tržišta", vjerujemo da bi bilo
svetogrđe kupovati ih i prodavati.
Neka dobra, poput
hrane i odjeće, imaju instrumentalnu vrijednost; druga dobra, poput
djece i umjetničkih djela, su vrijedna sama po sebi. Ljubav nema
cijenu, ne zato što je cijena viša od one koju možemo platiti,
nego zato što je ne možemo kupiti, samo zaraditi. Naravno, možete
kupiti simulakrum ljubavi, postoje ljudi koji su ostvareni pružatelji
takvih usluga; Ali ljubav koja je kupljena je tek privid. Dobra poput
ljubavi, ljepote, utjehe, i svetih i duhovnih dobara; ona imaju
vrijednost, ali ne cijenu.
Ekonomisti ne vole
duhovna dobra. Takva dobra su povezana s nama ne kao stvari koje se
iskoristi, konzumira i razmjenjuje, nego kao dio onoga što mi jesmo.
Izgubiti njih znači izgubiti sebe. Naravno, ljudi u nevolji su često
prodavali svoju djecu u roblje, oskvrnuli svoje ljubavi i negirali
svoju vjeru; Ali tome ih je prisila nevolja, a ne cijena. U svijetu u
kojem se vjera gubi, a kulturne vrijednosti su nesigurne, ljudi sve
više razmišljaju u ekonomskim terminima. Kada dobra imaju cijenu
onda možete odlučivati između njih; ali to također znači da ih
možemo razmjenjivati za bižuterije tržišta.
To se dogodilo
seksu. Ne možete kupiti ili prodati seksualnu ljubav, ali možete
kupiti i prodati njezine jeftine zamjene. Zajednice su se, kroz
povijest, pokušale zaštiti od toga, prepoznajući da budućnost
društva ovisi o zaštiti seksualne ljubavi od tržišta. Bile su tek
djelomice uspješne u tome; ali zid dostojanstva, iako mjestimice
tanak i lagano potkopan, ostao je čvrst sve donedavno, roditelji su
mogli biti sigurni da njihova djeca neće odrasti onako kako danas
odrastaju, sa stavom da seks treba konzumirati i razmjenjivati poradi
užitka. [...]
Međutim postoji
problem. Bez podrške zajedničke kulture koja je dovoljno jaka da
ujedini ljude protiv vandala, naš osjećaj svetoga je slab i
nepostojan resurs. Naše vrijednosti kapituliraju suočene s
"ekonomskim osjećajem"; i samo najjači javni duh je dokaz
protiv profita. Bitka između vrijednosti i cijene je trajna značajka
ljudskog stanja i ne prepoznaje nikakve barijere, nijedan teritorij
gdje se ne može boriti. Čak su i naše najdublje emocije ugrožene.
Oscar Wilde definirao je sentimentalista kao onoga tko zna cijenu
svega, ali vrijednost ničega – drugim riječima, onaj tko je sklon
dati sve na prodaju, uključujući emocije i vrijednosti. Intrinzične
vrijednosti se može štiti samo u kulturi koja ih podržava –
kulturi u kojoj su ljudi u mogućnosti ignorirati "ekonomski
osjećaj."
Roger
Scruton, Not for Sale
PS
Gornji tekst je uvod eseja u kojem Scruton komentira razliku američke i europske kulture: američka okolina ne priznaje estetska
ograničenja, ali kada se takav mentalitet reklama, brandova i loga
prenesu, primjerice u Rim, onda dolazi do problema; McDonalds je
odlučio otvoriti restoran (zajedno s pripadnim vizualnim identitetom) na jednom od povijesnih mjesta što je izazvalo revolut
lokalnog stanovništva. (vidi post O hrani - Brza prehrana je protestantska?)