Povodom dvadeset i pete godišnjice objavljivanja njegove knjige The Meaning of Conservatism (1980.), Scruton je dao intervju u kojem komentira reakcije na knjigu, mogućnosti i ograničenja slobodnog tržišta te budućnost konzervatizma s obzirom na (tadašnje) političke predstavnike. Knjiga je svojevremeno izazvala oštre reakcije s ljevice tako da Scruton nije bio omiljena osoba u akademiji. Izdvojio sam nekoliko pitanja (intervju u izvornoj verziji možete pročitati ovdje).
***
MG: Što vas je potaklo da napišete knjigu The Meaning of Conservatism?
[...] Istovremeno, brinulo me što
Konzervativna stranka nije imala nikakve principe koje bi
suprotstavila toj vrsti "politike zamjeranja" - osim
slobodnog tržišta. Želio sam podsjetiti ljude da postoji tradicija
konzervativne misli u politici koja je mudrija i dublja od
lijevo-liberalnog pravovjera tog vremena, i da ne možete svesti
konzervatizam na principe slobodnog tržišta, iako su sadržani u
njemu.
[...] Bez knjige, intelektualna ljevica
– čije ideje, emocije i sama egzistencija ovise o protivljenju
– ne bi se imale čemu protiviti; zbog toga je pojava knjige
izazvala velike uzdahe olakšanja među mojim kolegama, imali su što
ponovno mrziti.
***
MG: Koje ste štetne posljedice "ideologije slobodnog tržišta" spomenuli? Postoje li određeni gospodarski sustavi koje bi konzervativci trebali preferirati?
Slobodno tržište nužan je dio bilo
koje stabilne zajednice, a argumente za njegovo pridržavanje kao
nepobitne jezgre ekonomskog života postavio je Ludwig von Mises.
[Friedrich] Hayek je dalje razvio argumente kako bi ponudio obranu
"spontanog poretka" kao sredstva stvaranja i održavanja
društveno potrebnog znanja. Kao što ističe Hayek, postoji više
vrsta spontanog poretka koje svjedoče epistemičkim vrlina koje
smatra vrijednim: poput engleskog zakona, ili morala.
Problem za konzervatizam je pomirivanje
mnogih i često proturječnih zahtijeva koje ti različiti oblici
života nameću. Ideolozi slobodnog tržišta uzimaju jednu instancu
spontanog poretka i uzimaju ju kao preskripciju za sve ostale.
Pozivaju nas da im povjerujemo kako je slobodna razmjena robe model
za sve društvene interakcije; ali mnogi od najvažnijih oblika
života podrazumijevaju povlačenje onoga što cijenimo s tržišta:
seksualni moral je očiti primjer, planiranje gradova drugi.
(Naravno, amerika nije uspjela ni u jednome.)
Iz antropološke perspektive religiju
možete promatrati kao razrađeni (i spontani) način na koji
zajednice štite ono što im je najdragocjenije (tj. sve što se
odnosi na stvaranje i reprodukciju zajednice) od erozije tržišta.
Kulturni konzervativac, kakav sam ja, podržava taj poduhvat. Opisat
ću to terminima koji slijede Burkea i Chestertona: slobodno tržište
pruža optimalno rješenja konkurencije za oskudne resurse; ali kada
ih primijenimo na dobra u kojima preminuli i nerođeni imaju svoj
interes (primjerice, seks) onda se gubi ono što treba očuvati.
***
MG: Važna tema u vašoj knjizi je ideja da pojam društvenog ugovora, "nedavna i sada naizgled neukrotiva politička ideja", ne može popratiti politički život kako ga mi doživljavamo. Možete li reći nešto o suprotnoj ideji "transcendentne veza" za koju kažete da dovoditi do naših društvenih obveza?
Samo sam želio naglasiti da su
najvažnije obveze koje vode naše živote kao socijalnih i
političkih bića – uključujući obitelj, domovinu i državu –
neugovorne i prethode sposobnosti racionalnog izbora. Govoreći o
njima kao "transcendentnim" želim naglasiti da nadilaze
ikakvu sposobnost da ih racionaliziramo ugovornim ili dogovornim
pojmovima. Imaju aposlutni i nepromjenjivi karakter kojeg moramo
prepoznati ako želimo razumjeti naše socijalno i političko stanje.
Odbijanje ljevičara da to prepoznaju proizlazi iz njihove
nesposobnosti da prihvate vanjski autoritet u bilo kojem obliku, i iz
njihova duboka vjerovanje kako je svaka moć uzurpacija, osim ako je
oni sami ne dodjeljuju.
***
MG: Omogućuje li vaš naglasak na autoritet tvrdnju, koju često čujemo od liberala, da je konzervatizam represivan i diktatorski?
Opisati obvezu kao transcendentnu u mom
smislu ne znači obdariti je nekom vrstom opresivne sile. Upravo
suprotno, to znači prepoznati spontanu dispoziciju ljudi da
prepoznaju obveze koje nikada nisu ugovorili. Postoje druge riječi
koje se mogu koristiti u ovom kontekstu: zahvalnost, pobožnost,
poslušnost – sve su to vrline, i sve one su prirodno usmjere prema
stvari koju volimo.
Ono što želim razjasniti u svojem
radu je da, dok je lijevo-liberalan pogled na politiku utemeljen na
antagonizmu prema postojećim stvarima i zamjeranju moći u rukama
drugih, konzervatizam je utemeljen na ljubavi u postojeće stvari,
uključujući nesavršenstvo, i spremnost prihvaćanja autoriteta,
pod uvjetom da nije posve nelegitiman. Stoga ne postoji ništa
represivno u konzervativnom stavu prema autoritetu. [...]
***
MG: [...] Postoje li slobode ili druga dobra koja ne bi mogla postojati bez benignih oblika lokalnih autoriteta kakve spominjete?
Primjer voditelja lova je dobar jer
pokazuje i spontanost autoriteta i spremnost ljudi da ga prihvate
kada vide zamršenu povezanost s njihovim vlastitim dobrostanjem i
blagostanjem njihovih zajednica. Da to izrazim u terminima teorije
igara: autoritet je spontano rješenje za problem koordinacije, možda
jedino rješenje koje je moguće. U svim pitanjima kada bi rasprave,
glasovanje i pregovaranje odužilo odluku van trenutka u kojem ju je
potrebno donijeti, artifekt autoriteta je racionalno rješenje
problema kolektivnog izbora. Očiti je primjer vojska, ali princip se
prožima kroz društvo. [...]
***
MG: Često vas opisuju kao "paleokonzervativca", termin kojeg je Russell Kirk izbjegavao. Prihvaćate li takvu oznaku?
[...] Ali pretpostavljam da sam više
paleo nego neo-konzervativan, s obzirom da vjerujem kako je
konzervativna pozicija ukorijenjena u kulturi, a ne ekonomskim
faktorima, i da potraga za ostvarivanjem jedinog cilja u
konkurentskom tržištu predstavlja opasnost za društveni poredak
baš kao i pokušaji ostvarivanja jedinog cilja jednakosti.
***
MG: Vrsta konzervatizma kojeg zagovarate nije lagano izraziti sloganima, a argumenti za njega se čine teže savladivima od onih koji se nude za popularnije vrste. Postoji li nada da će vaša vrsta konzervatizma steći poklonike?
Naravno da je nije lako predstaviti
sloganima. No, to je nedostatak slogana, a ne mog konzervatizma. Ne
možete predstaviti niti Hayekovu teoriju zakona, Kantovu teoriju
republikanske vlade, ili Hegelovu teoriju civilnog društva u
slogane; ali su unatoč tome istinite. Filozofija nije ništa ukoliko
nije usmjerena istini. (Zato Derrida i Deleue nisu filozofi.)
Pohvalno je težiti uvjeravanju, i iz
toga razloga je nužno političkim misliocima naučiti pisati. Marx
je nažalost riješio taj problem, ali isto je učinio i Burke. Dobro
pisanje utječe na umove književne elite, a ideje iz umova te elite
će se u konačnici izfiltrirati na niže razine, do te razine na
kojoj će neki spretni, ali neupućeni novinar pronaći slogan koji
odgovara, na njegovoj razini mentalnog života, tim dalekim i
nejasnim pojmovima. Djelomice je na to Platon mislio kada je
zagovarao plemenitu laže. Ne "plemenitu" nego elegantnu;
ne "laž" nego novinarstvo.
***
MG: Hvala Vam na ovom razgovoru, imate li neku poruku za naše čitatelje?
Mislim da bi konzervativci trebali
proučavati ideje i argumente koji prevladavaju na ljevici. Uvijek
ima nešto za naučiti iz tih argumenata, ako ništa drugo onda što
trenutno zamjeraju. Kada se odmaknete od tih bezradosnih stvari,
zahvaljivati ćete Bogu što ste konzervativac.