Čitatelj je pitao Thonya s bloga RM o Katoličkoj Crkvi koja je prema popularnoj priči aktivno potiskivala različite pravce znanstvenog istraživanja; Thony je zatražio još detalja jer nije upoznat s nijednim slučajem gdje je Crkva uspjela suzbiti znanstveni pravac istraživanja. Na to je čitatelj istaknuo da aktivno suzbijanje i uspješno suzbijanja nisu ista stvar, te je za primjer aktivnog suzbijanja dao stavljanje Keplera na Librorum Prohibitorum, poznat kao Index. Thony objašnjava;
_____
Cijelo pitanje Indexa i uključivanja
znanstvenih knjiga, posebno knjiga o heliocentrizmu, je kompleksno i
emocionalno, a obično se njime bavi na izrazito površan način kada
se raspravlja o znanosti i religiji. Iako ne mogu ni pokušati dati
potpun odgovor u jednom blogpostu, pokušat ću se barem dotaknuti
mnogih faktora uključenih u priču.
Prva stvar koju treba uzeti u obzir je
pitanje cenzure knjiga općenito u 16. i 17. stoljeću, nešto što
se gotovo uvijek ignorira u raspravama o Indexu. Katolička Crkva
nije nipošto jedini autoritet koji je pokušavao kontrolirati
tiskanje i distribuciju knjiga, zapravo većinu 16. i 17. stoljeće
gotovo sve političke vlasti, a treba zapamtiti da je Vatikan tada
bio velika politička sila, a ne samo vjerska, pokušavale su imati
kontrolu kroz sustav licenci i zabrana. Tiskana riječ se smatrala
opasnom, a vlade diljem europe su je očajno pokušavale
kontrolirati. Dok nisam počeo pisati ovaj post nisam shvatio koliko
je situacija tih dana s novim medijom, tiskanom knjigom, slična
našoj trenutnoj situaciji sa političarima svih boja koji pokušavaju
pronaći način kontrole i cenzure interneta. Neću dublje ulaziti u
usporedbu, ali mislim da će informirani čitatelji sami shvatiti o
čemu pričam. Ti pokušaje kontrole obično su bili kroz dozvole,
svatko tko je želio tiskati i objaviti knjigu, pamflet ili što god,
prvo je morao dobit dozvolu u obliku licence od vlasti. Sve što se
tiskalo bez licence je automatski zabranjeno. Svemu što se smatralo
potencijalno opasno iz bilo kojeg razloga se uskraćivala dozvola. To
bi značilo da bi u savršenom svijetu vlasti imale potpunu kontrolu
nad svime što je ikada tiskano. Kao što ćemo uskoro vidjeti, to je
bilo daleko od istine.
U akademskoj raspravi o zakonima,
zakoni se dijele, prema rezultatima zakonodavstva, na dobre i loše.
Ta podjela baš nema veze s etičkim ili moralnim sadržajem nekog
zakona, iako se i to spominje, nego s tehničkim pravnim aspektima
zakona o kojemu se priča. Središnja točka takve diskusije je
provedivost; zakon kojeg je teško ili gotovo nemoguće provesti je
po definiciji loš zakon. Što se tiče provedivosti, zakon osmišljen
da se osigura kontrola nad tiskanom riječi u ranom modernom periodu
je bio loš zakon. Oni koji su željeli objaviti buntovni materijal,
ili nešto drugo što bi se takvim smatralo, nisu se uopće niti
prijavljivali za dozvolu nego su se okrenuli podzemnom tisku i
ilegalnoj objavi. Naravno ljudi kakvi već jesu, privučeni su
zabranjenim tako da su plodovi podzemnog tiska uživali masovnu
popularnost što je značilo da je cijeli pokušaj cenzure bio
smijurija. Ako bi stvari postale preopasne za vlasnika podzemne
tiskare jednostavno bi se preselio u drugu državu gdje njegove
proizvode nisu smatrali buntovnim. Često bi vlada aktivno
ohrabrivala buntovni tisak u suparničkoj državi iz političkih
razloga. Puritanski agitatori u Engleskoj početkom 17. stoljeća u
razdoblju prije Engleske Revolucije (ili građanskog rata) preselili
su svoje tiskare u novostvorenu Ujedinjenu Provinciju Nizozemske
gdje je kalvinistička vlada simpatizirala njihove ciljeve. Pokušaji
kontrole ili cenzure tiskane riječi su bili farsa i totalno
neučinkoviti, što međutim ne znači da oni koji su uhvaćeni nisu
bili oštro kažnjeni za svoje aktivnosti. Stvari nisu bile ništa
drugačije za knjige ili pamflete stavljene na Index.
Sada kada smo se upoznali s općenitom
situacijom okrenimo se pokušajima Katoličke Crkva da kontrolira
putem cenzure; izvorno pitanje je spominjalo Keplera, moramo
razjasniti što se točno dogodilo 1616. godine i zašto. Prvo, ono
što se dogodilo 1616. godine je zapravo imalo vrlo malo veze sa
znanošću, to se može učiniti kao čudna izjava s obzirom da su na
Indexu završile knjige koje su propagirale heliocentrizam, ali
svejedno to je istina. Ono o čemu se raspravljalo je bila teologija,
a ne znanost, nije se raspravljao niti o sukobu između teologije i
znanosti nego pitanje tko ima pravo određivati teološka pitanja.
Prvo se moramo prisjetiti da su
početkom 17. stoljeća gotovo svi obrazovani ljudi vjerovali u
(doslovnu) istinu Biblije, što ima svojih problema jer je Biblija
često nejasna, zbunjujuća pa čak i kontradiktorna, što znači da
je prvo potrebno odrediti što je Biblijska istina. Katolička Crkva
kao organizacija je tvrdila da ima ekskluzivno pravo tumačenja te je
njena politička moć ležala u tom pravu. Katolička crkva se u tome
ne razlikuje od drugih religijskih organizacija, a ispreplitanje
religije i politike kako bi se postigla kontrola je gotovo
univerzalna. Posao je teologa razriješiti konflikte tumačenja
Biblije i realnosti, a kako se realnost ne mijenja potrebno je
rastumačiti Bibliju tako da ne postoje konflikti. Do početka 17.
stoljeća Crkvini teolozi su postali poprilično vješti u rješavanju
takvih konflikta. Relativno nova heliocentrična hipoteza je
potencijalno predstavljala jedan takav konflikt jer se čini kako
određeni odlomci u Bibliji podržavaju geocentrični svemir što
nije iznenađujuće jer su svi empirijski dokazi dostupni do tog
vremena podržavali geocentrični svemir. Da su dokazi za
heliocentrični model postali bolji, što se kasnije ostvarilo
teleskopskim promatranjima, onda bi gotovo sigurno Crkvini teolozi
pronašli način kako rastumačiti problematične Biblijske odlomke i
razriješili konflikt. Galileu su poručili njegovi utjecajni
prijatelji iz Crkve, uključujući i budućeg papu, da bude strpljiv.
Augustinovi i Tomini zapisi, dva glavna kamena temeljca katoličke
teologije omogućavala su takvu interpretaciju. Toma je zajedno sa
svojim učiteljem Albertom Velikim razriješio konflikte s
Aristotelovim spisima. Međutim, dvoje ljudi je forsiralo to pitanje
i dovelo do manje teološke krize u drugom desetljeću 17. stoljeća,
Galileo Galilei i Paolo Antonio Foscarini, karmelićanski fratar.
Njihova krivnja u očima Crkve nije bila ta što su propagirali
heliocentrizam - što i jesu radili - nego što su govorili
Crkvi kako da tumači Bibliju, a to definitivno nije bila poželjna
stvar.
Već sam objasnio da se Crkvina moć
temeljila na ekskluzivnom pravu tumačenja Biblije, tako da bi
Galileovo i Foscarino podučavanje na koji način bi trebali tumačiti
Bibliju bilo dovoljno problematično u bilo koje vrijeme, ali
potrebno se sjetiti da je svijet tada bio usred protureformacije i
uoči tridesetogodišnjeg rata. Jedna od središnjih tvrdnji
Reformacije je bila da svaki čovjek može čitati i tumačiti
Bibliju za sebe, bez autoriteta Crkve, tvrdnja koja je potkopavala
poziciju Katoličke Crkve. Prema tome, svatko tko je pokušavao reći
Crkvi kako da tumači Bibliju upustio se u vrlo opasno područje,
posebno jer je Crkva također bila glavna politička snaga u Italiji.
Stvari su krenule neizbježnim smjerom, Galileo i Foscarini su
upozoreni, a knjige koje su tvrdile da je heliocentrična hipoteza
točna su stavljene na Index, uključujući Keplerove.
No, tu se javljaju dva pitanja, što je
točno Crkva zabranila i zašto je smatrala da je to potrebno? Crkva
je zabranila heliocentričnu teoriju odnosno tvrdnju da je svemir u
stvarnosti heliocentričan tako da su sve knjige koje to tvrde
stavljene na Index. Razlozi za to nisu tako jednostavni kako se čini.
Potencijalni konflikt heliocentrizma i nekih odlomaka u Biblijii je
postojao još od kad je Biblija uređena u 4. stoljeću, a Ptolomej
je već raspravio i odbacio heliocentričnu hipotezu u svojem
Syntaxis Mathematiké u 2. stoljeću. Nitko se nije zamarao
potencijalnim konfliktom sve dok ga Galileo i Foscarini nisu
pretvorili u stvarni konflikt predlažući teološko rješenje i tako
stvorili stvarni problem za Crkvu, koja je imala tri moguća
rješenja. Prvo, mogli su učiniti ono što bi se modernom umu
učinilo najlogičnije i jednostavno protumačili Bibliju tako da ne
postoji konflikt, ali to se tada činilo nemogućim. Da su to učinili
priznali bi da su Galileo i Foscarini bili u pravu i da obični
matematičari mogu tumačiti Bibliju. Naravno, mogli su ignorirati
cijelu stvar i činit ništa što je također bila nemoguća
situacija za Crkvu jer bi se činilo da nije u stanju razriješiti
konflikt odnosno ispravno protumačiti Bibliju. Jedini mogući
zaključak je da je Biblija bila u pravu, da je heliocentrična
teorija pogrešna što znači da je se ne može propagirati, a svaka
knjiga koja to čini je zabranjena. Svojim brzopletim i
nepromišljenim akcijama Galileo je natjerao Crkvu da zabrani
heliocentričnu teoriju.
Oni koji pažljivo čitaju su možda
primijetili da sam koristio dva različita termina; heliocentrična
teorija i heliocentrična hipoteza. Ne radi se o aljkavosti s moje
strane, niti stilskom pokušaju da ne ponavljam izraze. To nisam
činio nimalo slučajno jer se radi o dva bitno različita pojma.
Heliocentrična hipoteza kaže da heliocentričnost nudi mogući
model objašnjavanja promatranog kretanja planeta; ona ništa ne
govori istinitosti tog modela. Heliocentrična teorija poručuje da
je svemir u stvarnosti heliocentričan. Crkva je zabranila 1616.
godine heliocentričnu teoriju, ali ne i hipotezu. Astronomi su bili
potpuno slobodno raspravljati i istraživati mogućnost
heliocentrizma, ali sve dok nisu proizveli stvarni dokaz da je
svemir doista heliocentričan nisu imali dopuštenje da tvrde kako je
svemir u stvarnosti heliocentričan. Dakle Crkva nije niti ovdje
pokušavala aktivno potisnuti smjer znanstvene aktivnosti. Potrebno
je napomenuti da je iz epistemološke pozicije Crkva bila u pravu
negirati točnost heliocentrične teorije [s obzirom na sve
informacije] tog vremena, ali
to ne opravdava primitivan pokušaj da je zabrani.
Mogao bi netko tvrditi da je Crkva
stvorila tu očitu rupu zbog neznanja ili pogreške, ali povijesni
dokazi jasno pokazuju da to nije bio slučaj. Prvo, ozloglašeni
Roberto Bellermino je zapisao u tzv. Foscarini pismu
da ukoliko se heliocentrična hipoteza dokaže kao točna onda bi
Crkva trebala re-interpretirati Bibliju, što pokazuje da je bio
potpuno svjestan različke između hipoteze i teorije. Drugo,
suprotno popularnom mišljenju, glavni heliocentrični tekst,
Kopernikova De revolutionibus, nije stavljena na Index nego je
samo referirana na Index dok se ne ispravi. To je značilo da se svi
odlomci koji tvrde stvarnost heliocentrizma trebaju ukloniti. To je i
učinjeno te je De revolutionibus, s iznenađujuće malo
promjena ponovno objavljena za opću potrošnju 1622. godine.
Dakle koje su posljedice Crkvinih
zabrana knjiga koje su se bavile heliocentričnom teorijom; sve u
svemu vrlo male. Crkva se uspjela osramotiti za sljedećih 400
godina, a astronomi su mogli činiti što su i činili prije nego što
se Galileo okušao u teologiji. Kepler je isprva bio zabrinut zbog
posljedica što je njegova knjiga stavljena na Index, ali njegovi
prijatelji su mu istakli da je zbog toga još privlačnija,
zabranjeno voće. Sve knjige iz astronomija sa Indexa su zapravo bile
dostupne učenjacima, a zabrana je samo značila da nisu bile na
otvorenim policama nego ih je trebalo posebno naručiti. Izvan
Italije gotovo svi učenjaci su jednostavno ignorirali zabranu, a
katolički astronomi nisu se ni potrudili ispraviti svoje kopije De
revolutionibusa. Jedna značajna iznimka je bio René Descartes koji
se iz poštovanja prema svojim isusovačkim učiteljima suzdržava od
objave svojih knjiga o heliocentričnosti. Ta činjenca je dosta
ironična jer dok se Descartes suzdržavao, isusovački astronom
Johann Adam Schall von Bell je podučavao kopernikansku astronomiju u
Kini. Vjerojatno glavni izvor iz kojeg su učenjaci učili o
kopernikanskoj teoriji sredinom 17. stoljeća je bio udžbenik
Pierrea Gassendia profesora astronomije i matematike na sveučilištu
u Parizu koji je poput Descartesa bio proizvod isusovačkog
obrazovnog sustava. Gassendieva knjiga je naravno podučavala
heliocentrizam kao hipotezu. Unutar Italije stvari su bile nešto
kritičnije, i talijanski astronomi su bili nešto oprezniji. Njihove
knjige o helicentričnosti su je predstavljali kao hipotezu i
uključivale su informaciju da je Crkva presudila da nije točna.
Dvoje vodećih isusovačkih astronoma Athanasius Kircher i Giovanni
Riccioli su oboje prijavljeni Inkviziciji jer su se previše
približili heliocentričnoj teoriji ali su oboje oslobođeni sumnje.
Na kraju je Crkvi trebalo dosta vremena
da se izvuče iz situacije u koju su je usmjerili Galileo i
Foscarini, ali posljedice stavljanja heliocentričnih knjiga na Index
za razvoj astronomije su bile zanemarive, a neki čak tvrdi da je
Bellarminova izjava da bi dokaz heliocentričnosti prisilio Crkvu da
re-interpretira Bibliju zapravo potakle katoličke, i posebno
isusovačke, astronome da pronađu nužni dokaz.
Završit ću osobnom izjavom koja bi
trebala biti potpuno suvišna, ali postoje neki ljudi na internetu
koji misle da kada raspravljate o heliocentričnosti i Indexu, a ne
derete se Crkva loša, Crkva zla, pritom se udarajući o prsa poput
King Konga onda to znači da se slažete ili čak podržavate Crkvinu
cenzuru. Da se zna, žestoko se protivim svim oblicima cenzure
neovisno tko ih vrši.
Autor članka je Thony Christie, izvorna vezija An interesting question.
(Kao i uvijek, komentari su podjednako zanimljivi kao
i sami postovi.)
PS
Koristan pregled situacije, iako mi se
čini da je par komentara o Crkvi i Bibliji pogrešno, ili bar
nedorečeno. Thony je nedavno objavio još jedan povezani post - Galileo, the Church and Heliocentricity: A Rough Guide.
Već sam objavio postove slične
tematike, npr. vidi Živimo u geocentričnom svijetu!, ili općenito
kategoriju Galileo, odnosno povijest znanosti. Objavio sam i nekoliko postova koji su prijevodi s Renaissance Mathematicus. (Zanimljivo je, kao
što O'Neill primjećuje, da danas ljudi hvale i slave grke i
rimljane kao učene, za razliku od zatucanih srednjovjekovnih
učenjaka, a svi su o heliocentrizmu na temelju istih informacija dolazili do istih
zaključaka. Naravno, uz razliku da su srednjovjekovni učenjaci
stvorili podlogu za nova znanja i nove pronalaske.)