[..] Bruno je ogledni primjerak za Draper-Whiteovu tezu – ideju da su znanost i religija uvijek bile u ratu, ideju koja je toliko omiljena kod novoateističkog pokreta unatoč činjenici da su je povjesničari odbacili prije jednog stoljeća. Pokušajte se upustiti u inteligentnu raspravu o stvarnom i kompleksnijem odnosu između religije i onoga što će se kasnije razviti u modernu znanost (u srednjem vijeku i ranom modernom razdoblju) i obično će se pojaviti Bruno kao "dokaz" da je Crkva bila neumoljivi i neuki neprijatelj rane znanosti. Na kraju krajeva, zašto bi ga inače spalili jer se usudio reći kako zemlja nije u središtu svemira i da su zvijezde druga sunca sa planetima? Za oni koji preferiraju jednostavne slogane i karikature, a ne naporan posao stvarnog analiziranja i razumijevanja povijesti, Bruno je jednostavan odgovor na zamršeno pitanje. Nijanse i kompleksnost su prve žrtve u kulturnom ratu.
S obzirom na to, kada sam [O'Neill]
prvi put vidio pregled isječka obnovljene verzije Saganova Cosmosa,
ovog puta predstavljen od strane Saganova štićenika Neila deGrasse
Tysona, i primijetio animirani prikaz nekoga tko je ugrožen od
inkvizicije i spaljen na lomači, znao sam da će oživljeni Cosmos
prezentirati pobrkanu povijest. Pretpostavljam da se radi o
slijeđenju Saganovih stopa s obzirom da je i on u originalnoj seriji
predstavio zbrkanu verziju priče o Hipatiji iz Aleksandrije koja je
učvrstila lažnu ideju nje kao mučenice za znanost – o tome sam već pisao.
U središtu prve epizode nove serije -
Cosmos: A Spacetime Odyssey, našla se jedanaesterominutna
verzija mita o Bruni. Često tvrdim da je pojednostavljena moralna
bajka koju ljudi brkaju s povijesnim odnosom Crkve i rane znanosti
"karikatura i crtić" - zbog svoje prepojednostavljenosti,
dvodimenzionalnosti i reduciranosti na crno-bijele karikature. U ovom
slučaju stvarno se i radi o crtičkoj verziji – animiranoj
sekvenci, a glas Bruni je posudio izvršni producent Seth MacFarlane,
iz Family Guya, što je čini se razlog zašto Bruno ima
talijanski naglasak kakav se može čuti u reklamama za pizzu ili
umak.
Klišeji nisu završili smiješni
naglaskom. U neobično iskrivljenoj verziji priče koju nudi serija,
Bruno je prikazan kao ozbiljan mladi fratar iz Napulja koji je bio
istinski tražitelj istine. Ali DeGrasse Tyson nas uvjerava kako se
on "usudio čitati knjige zabranjene od Crkve". Zatim nam
prikazuju scenu u kojoj Bruno čita kopiju Lukrecijeve O prirodi
stvari koju drži skrivenu pod daskama u svojoj ćeliji. Prvi
problem je što Lukrecijev rad nije bio zabranjen od Crkve tako da ga
nitko nije morao skrivati u podu. Poggio Bracciolini je objavio
printano izdanje knjige stoljeće prije nego što je Bruno rođen, i
nije bila zabranjena. Ideja da je Crkva zabranila i/ili pokušala
uništiti Lukrecijev rad je mit kojeg je Christopher Hitchens volio
ponavljati, a mit je nedavno nanovo zaživio zbog Greenblattova
pseudopovijesnog djela The Swerve.
Tysonov crtić nastavlja prikazujući
Brunu čiji se um otvara za ideju beskonačnog svemira zahvaljujući
Lukrecijevoj knjizi, ali onda ga iz samostana izbacuje rulja
negativaca Disneyeva tipa – crkvenih tipova, koji se iznenada
pojavljuju kao Monty Pythonova Španjolska Inkvizicija. To dakako
predstavlja puno bolju prispodobu od istine – Lukrecijev rad nije
bio "zabranjen od Crkve", a Bruno je zapravo pobjegao, nisu
ga izbacili jer je čitao zločeste knjige.
Taj pojednostavljeni crtić bi se iskomplicirao da su napomenuli gdje je Bruno dobio svoje ideje o prostranom svemiru u kojem Zemlja nije u središtu, da su zvijezde druga sunca, da postoji mnoštvo drugih svjetova i da bi neki od tih svjetova mogli biti nastanjeni baš poput našeg. Problem je što Bruno to nije preuzeo od Lukrecija, niti je imao nekakvu viziju, kao što to crtić iz Cosmosa navodi. Bruno je to direktno uzeo od čovjeka kojeg je nazivao "božanski Kuzanski" – prirodnog filozofa iz petnaestog stoljeća i teologa Nikole Kuzanskog.
Da su autori serijala bili stvarno
zainteresirani za stvarnu povijest podrijetla znanstvene misli,
postoji puno ljudi čija priče bi bile puno dostojnije za tu
priliku od Brune – ljudi koji su stvarno i biti proto-znanstvenici.
Autori serijala, Steven Soter i Saganova udovica Ann Druyan, su čini
se znali dovoljno o Bruni da bi znali kako ga ne mogu predstaviti kao
znanstvenika, i Tyson u jednom trenutku spominje da on "nije bio
znanstvenik". Ali delikatno prelaze preko činjenice da je tip
bio, za današnje razmišljanje, kompletni mistični luđak. U obrani
od kritika zbog Brune, Soter primjećuje da je više ranih
znanstvenih figura također proučavalo stvari koje smatramo
neznanstvenim, poput Newtonove opsesije s alkemijom i izračunima
apokalipse. Ali razlika je što su Newton i Kepler slijedili te ideje
baš kao i one utemeljene na stvarnim empirijskim znanostima, dok je
Brunin hermetistički misticizam, sveta geometrija, i uvelike
izmišljena antička egipatska religija sve što i je proučavao –
nikakvom znanošću se nije ni bavio.
Ukoliko su htjeli biti stvarno točno
trebali su barem spomenuti Brunin dug Nikoli Kuzanskom, koji je
opisao ne-konačni svemir bez centra 109 godina prije nego što se
Bruno uopće rodio. U svojoj knjizi De docta ignorantia Kuzanski zapisuje;
"Svemir nema opsega, jer kada bi imao središte i opseg onda bi bilo nekih stvari van svijeta, pretpostavke koje nemaju nikakvu istinu. S obzirom da je, prema tome, nemoguće da svemir bude unutar tjelesnog središta i tjelesnih granica, nije u našoj moći da shvatimo svemir, čije je središte i opseg Bog. I iako svemir ne može biti beskonačan, svejedno ga ne možemo zamišljati kao konačnog jer ne postoje granice unutar kojih bi ga mogli ograničiti."
Taj uvid crtić o Bruni pripisuje samo
Bruni, a zašto nije pripisan "božanskom Kuzanskom"?
Pa, to bi pokvarilo cijelu prispodobu jer daleko od toga da su ga
napali Disneyevi zlikovci smrknutog lica, zatvorili i palili na
lomači, Kuzanski je bio poštovan te je postao kardinal. To baš
nije u skladu s moralnom bajkom o slobodnomislećem geniju kojeg
ugnjetavaju dogmatski teokrati.
Crtić zatim prikazuje hrabrog Brunu
koji predaje na Oxfordu, a prgavi i aristrokratski učenjaci
prigovaraju njegovom prihvaćanju kopernikanstva te u konačnici
bacaju voće na njega te ga otjeraju. Još jednom, stvarnost nije
bila takva. Ne postoje nikakvi dokazi bilo kakvog prigovora
heliocentrizmu, a problem kojeg su oxfordski učenjaci imali s Brunom
je bio taj što je plagirao rad drugog učenjaka. No, još jednom, to
baš i nije u skladu s bajkom o čistom i progonjenom
slobodnomislitelju.
Kroz crtić se promovira ideja da je
progonjen jer je podržavao heliocentrizam i ideju neograničenog
kozmosa u kojem Zemlja nije u središtu. Kao što smo već vidjeli,
ideja nije bila nova, niti je bila kontroverzna. Do 1580. Kopernikova
heliocentrična hipoteza nije također bila posebno nova, iako je
bila kontroverznija – praktički je nijedan astronom nije prihvaćao
jer je prepoznato da ima ozbiljne znanstvene nedostatke. Važno je istaknuti da je u tom razdoblju religijski autoriteti nisu smatrali
heretičnom, iako su neki smatrali da ima potencijalno zabrinjavajuće
implikacije.
Niti Kopernik nije bio prvi
proto-znanstvenik koji je istraživao ideju zemlje koja se kreće.
Srednjovjekovni učenjak Nikolas Oresme je analizirao dokaze koji
podržavaju ideju da se zemlja rotira još 1377. godine i smatrao ju
je barem mogućom. Crkva nije ni trepnula. Kopernikovi izračuni i
njegova teorija su okolo kružili puno prije nego što je njegov opus
posthumno objavljen, i zainteresirao je nekoliko važnih crkvenjaka,
uključujući Papu Klementa VII koji je zadužio Johana Widmanstadta
da održi javna predavanja o teoriji u Vatikanskim vrtovima, papi su
bila fascinantna. Kardinal Schoenburg je zatim poticao Kopernika da
objavi svoj rad, ali on je to odgađao ne zbog nekog straha od
religijskog progona nego zbog potencijalnih reakcija drugih
matematičara i astronoma. Heliocentrizam nije postao religijska
vruća tema sve do početka afere Galileo 1616. godine, desetljeće i
pol nakon Brunine smrti.
Još jednom, autori Cosmosa su izgleda
barem djelomično svjesni svega toga pa su se vratolomijama potrudili
kako bi prispodoba nastavila svojim putem. U crtićkom prikazu
Brunina suđenja dobivamo prvi nagovještaj da se Crkvin problem s
Brunom bavi idejama koje nemaju nikakve veze s beskonačnim svemirom,
višestrukim svjetovima ili bilo kojoj drugoj kozmološkoj
spekulaciji. Disneyevski zlikavac Inkvizitor čita listu optužbi
poput "negiranja Svetog Trojstva i božanstva Isusa Krista"
i nekoliko drugih očito religioznih optužbi. Prikaz daje dojam da
su te optužbe nekako manje važne ili čak izmišljene, a zapravo su
te optužbe stvarni razlozi zašto je Bruno spaljen na lomači.
Koliko god nam to užasno izgledalo, negiranje djevičanstva Marije,
prezentiranje Isusa kao mađioničara i negiranje Transupstancijacije
dovelo bi vas do lomače, iako samo ako bi odbili opetovane prilike
da se toga odreknete.
Ali crtić se želi držati svoje
prispodobe, pa dolaze do finala, gdje žele da povjerujemo kako su
najozbiljnije optužbe bile "tvrdnja da postoje drugi svjetovi".
Međutim, kao što smo to već vidjeli, to uopće nije bio problem.
Nikola Kuzanski zapisuje o drugim svjetovima u knjizi koja je
inspirirala Brunina vjerovanja:
"Život, kakav postoji na Zemlji u obliku ljudi, životinja i biljki, možete pronaći, pretpostavimo u visokom obliku u solarnim i stelarnim regijama. Umjesto da mislimo kako je toliko mnogo zvijezdi i dijelova nebesa nenastanjeno i da je samo naša zemlja napučena – i to bićima koja su možda nižeg tipa – pretpostavit ćemo da u svakoj regiji postoje stanovnici, razlikujući se u prirodi svojim rangom, i svi zahvaljuju svoje podrijetlo Bogu, koji je središte i opseg svih stelarnih regija... O stanovnicima svjetova osim našeg možemo znati malo jer nemamo nikakvih standarda po kojima bi ih ocjenjivali."
Još jednom, sjetite se da Kuzanski
nije spaljen na lomači, bio je poštovan, hvaljen i dobio je
kardinalsku poziciju.
Jedino spominjanje izraza "drugi
svjetovi" u optužnici protiv Brune navodi da je vjerovao u
"mnoštvo svjetova i njihovu vječnost". Drugi dio je bio
problem, a ne slaganje s idejom koju je princ Crkve iskazao stoljeće
ranije.
Crtić završava s Tysonovim
upozorenjem da Bruno nije bio znanstvenik i da njegove ideje nisu
ništa više od "sretnog nagađanja": Neki komentatori
misle da to nekako razrješuje stvar svih iskrivljenja i da sve to
znači da serija prikazuje Brunu samo kao mučenika za slobodnu misao
i lekciju o opasnosti dogmatizma. Ali problem sa crtićem je što se
radi o blesavoj mješavini stvarne povijesti, fantazije i
prepojednostavljenih gluposti kako bi se postigao cilj. Stvarna priča
o Kuzanskom bi zapravo bila puno zanimljivija za ispričati i ne bi u
sebi imala notu mitova o Bruni i konfliktu znanosti i vjere. Ali
cijeli crtić je, čini se, imao svoju agendu, a priča o spaljenom
heretiku je poslužila agendi onako kako priča o štovanom i
nesputanom srednjovjekovnom kardinalu ne bi mogla.
Cilj je ovdje bio poručiti nešto o
slobodnoj misli i dogmatizmu u kontekstu kulturnih ratova u SAD-u oko
kreacionizma. Nekoliko puta je ponovljeno daje Bruno vjerovao u Boga
iako je zapravo više bio panteist nego išta drugo; ali on je
prikazan kao slobodni vjernik otvorena uma koji je potlačen i na
kraju ubijen od sila dogmatske doslovnosti. Bruno iz crtića odgovara
učenjacima koji bacaju voće – "Vaš Bog je premali!"
- i upravo je to poanta cijele prispodobe. Čitava stvar je usmjerena
prema dogmatskim literalistima u američkom kulturnom ratu,
ali istodobno pokušava apelirati na vjernike, s obzirom da su većina
američke publike teisti. Zbog toga su autori raskomadali stvarnu
povijest i pokušali poslati modernu poruku.
To me podsjeća na moj susret s
Bruninim kipom na Campo de'Fiori. Kip je postavljen 1889. godine
uoči ujedinjenja Italije. Spomenik je podigao masonski red kao
politički simbol anti-klerikalizma. Ateisti i slobodni mislitelji
štuju ga do današnjeg dana i sjećaju se Bruninog pogubljenja 17.
veljače svake godine.
Naravno, svatko tko istakne da je Bruno
poprilično smiješna ikona za ateiste, s obzirom na njegove
ekscentrične stavove i magijske prakse je obično ignoriran. I
svakome tko ima drskosti ukazati da je pogubljen zbog čisto
religiozni ideja, a ne nekih spekulacija o više svjetova ili
ne-konačnom svemiru obično poručuju da nekako opravdava njegovu
stravičnu egzekuciju. Kao što sam često isticao, za ljude koji se
nazivaju racionalistima mnogi od mojih kolega ateista su manje no
racionalni. Nažalost, smiješna karikatura Brune koju su osmislili
Neil deGrasse Tyson, Ann Druyan, Steven Soter i Seth MacFarlane
sigurno neće pomoći u tome.
Autor je Tim O' Neill, izvorni post Cartoons and Fables - How Cosmos Got the Story of Bruno Wrong