[...] Nadalje, glavni argumenti za
Božju egzistenciju u tradiciji klasičnog teizma nisu puki
"argumenti najboljeg objašnjenja" ili argumenti
"kumulativnog slučaja", a razlog za to je povezan s onime
što je Bog za klasični teizam. Aristotelijanski pristup za
argumentiranje Božje egzistencije tvrdi da ono što je mješavina
potencijalnost i aktualnosti – a time i manje od potpuno
aktualnog, i u potrebi za aktualizacijom – može principu biti
objašnjeno samo referenciranjem na ono što je već čista
aktualnost, što znači da ne treba i ne može biti aktualizirano od
strane nečega drugog. Neoplatonski pristup tvrdi da što god da je
na neki način kompozitno – a time u potrebi za nekim principom
koji bi objasnio kombinaciju dijelova – se može u principu
objasniti samo referenciranjem na ono što je apsolutno jednostavno,
što znači da ne treba i ne može imati ikakve dijelove kojima treba
kombinacija. Tomistički pristup tvrdi da svaka stvar čija je
esencija različita od njene egzistencije – a time je mogla ne
postojati i zahtijeva nešto što bi joj dalo egzistenciju – se
može u principu objasniti samo referenciranjem na ono što je
egzistencija sama, što znači da nije trebala i nije mogla imati
dodijeljenu egzistenciju.
Ukratko, Bog je upravo ono u čemu sve
ostalo participira radi aktualnosti i postojanja. Reći da ono što
je čista aktualnost ili sam bitak nije jedino moguće objašnjenje
egzistencije drugih stvari nego je "najbolje objašnjenje",
za koje možemo dati "kumulativni slučaj", je donekle
poput izjave za određeni trokut da njegovo instanciranje
trokutnosti-kao-takve nije jedino moguće objašnjenje zašto je to
trokut, nego je "najbolje objašnjenje" za koje možemo
dati "kumulativni slučaj." Time jednostavno fundamentalno
pogrešno shvaćamo prirodu i explanans-a i explanandum-a.
Odnos između određenog trokuta i trokutnosti-kao-takve nije
potencijalan, i nije nešto što znamo via emprijske hipoteze
i vaganja vjerojatnosti. Isto vrijedi i za odnos između svijeta i
Boga – između onoga u čemu participira egzistencija i onoga što
jednostavno je samopostojeće ili neparticipirano biće.
PS
Nadam se da je, unatoč prijevodu,
otprilike jasno o čemu je citat. Radi se o izdvojenom ulomku iz
Feserova posta Nagel and his critics, Part X. U tom postu se bavi Nagelovim teističkim
kritičarima i primjećuje razliku između kritika odnosno komentara
koje daju teistički personalisti i onih koje daju klasični teisti.
Ukoliko ste upoznati s nekim suvremenim popularnim
filozofima i apologetima mogli ste primijetiti takvu razliku, pristup
kojeg imaju teistički personalisti značajno se razlikuje od onog
kojeg imaju klasični teisti.
_____
Inače, kad smo već kod Fesera,
nedavno je objavio recenziju knjige The Enlightenment: And Why ItStill Matters, prenosim zaključak:
[Za autora] Prosvjetiteljstvo znači imati pravi senzibilitet, izgovarati prave slogane, i, možda iznad svega, mrziti prave ljude. Biti Prosvijećen znači zaljubiti se u ideju bivanja Prosvijećenim, nikada ne ušutiti koliko je divno biti Prosvijećen, nikada ne prestati inzistirati koliko su strašni i neprosvijećeni oni koji ne vole Prosvijetiteljstvo. Radi se o isključivanju takvih ljudi iz sve šireg kruga uključivosti, i izbacivanju njihovih ideja s neograničenog menija opcija slobodnih mislioca.