U nastavku prenosim recenziju knjige The Atheist’s Guide to Reality: Enjoying Life without Illusions autora Alexa Rosenberga. Za razliku od mnogih drugih, Rosenberg je u stanju izvesti posljedice zagovaranja scijentizma. Autor recenzije je filozof Edward Feser, i objavljena je u First Things.
Knjiga The Atheist’s Guide to
Reality je osvježavajuće i nemilosrdno dosljedna. Također je
posve nesuvisla, i to upravo zato što je tako dosljedna. Izvodeći
njegove apsurdne posljedice, Alex Rosenberg, ateistički profesor
filozofije sa sveučilišta Duke, je napisao uvjerljivo pobijanje
modernog ateizma. To mu nije bio plan, zapravo, nije planirao učiniti
ništa jer prema njegovu razmišljanju ne postoje planovi, dizajn,
ili smisao bilo kakve vrste. No, moram se(be) prvo objasniti, ili bih
morao kada bi postojao "sebe" jer Rosenberg nas uvjerava da
ni takvo što ne postoji.
Rosenberg baš ne daje argumente za
ateizam jer misli da je istina ateizma očita iz moderne znanosti,
ili barem da je očita svakome tko dijeli njegovu predanost
scijentizmu, razmišljanju da jedino znanost pruža istinsko znanje o
stvarnosti; Njegov projekt se sastoji od pokazivanja kolegama
nevjernicima da su zaključci koji slijede iz scijentizma na kojem
obično temelje svoj ateizam daleko bizarniji nego što su oni sami
toga svjesni.
U argumentiranju da ti zaključci
stvarno slijede iz scijentizma je uvelike uspješan. No, ono što je
propustio učiniti je pružiti bilo koji dobar razlog da mislimo kako
su njegove scijentističke premise istinite ili da apsurdni zaključci
koje izvodi iz tih premisa predstavljaju išta više od uspješnog
reductio ad absurdum argumenta.
Fundamentalni princip Rosenbergova
scijentizma, kojeg kroz knjigu ponavlja poput mantre, je da
"fizikalne činjenice utvrđuju sve činjenice." Sve
što zapravo postoji su samo fermioni i bozoni, i fizikalni zakoni
koji opisuju kako se ponašaju. Ti zakoni ne spominju svrhu, dizajn,
finalne uzroke, ili bilo kakvu teleologiju. Dakle sve stvarno što
postoji su zapravo fermioni i bozoni koji se ponašaju besciljno i
besmisleno na načine kako to opisuje fizika. Kemija, biologija i
neuroznanost nam govore o stvarnosti zato što je ono što govore
potpuno svodljivo na fiziku. Sve što se ne može tako svesti, ne
govori nam ništa o stvarnosti.
I to nas dovodi do Rosenbergovih
zaključaka. Naravno, iz njegova scijentizma slijedi da ne postoji
Bog, da niti svemir kao cjelina, niti ljudski život nemaju nikakvo
značenje, smisao ili svrhu. Također ne postoji slobodna volja,
život poslije smrti, ili bilo koja objektivna razlika između dobrog
i lošeg. Sekularno humanistički moral je iluzoran baš kao i svaki
drugi, a dosljedni ateist mora biti nihilist, iako "ljubazan".
Navedno je poznati ateistički klišej, čak i ako postoje ateisti
koji se neće složiti sa svime.
No, Rosenberg je tek počeo. S obzirom
da je stvarno samo ono što je svodljivo na fiziku, ne postoji
nikakvo značenje, svrha, dizajn, ili plan bilo kakve vrste, čak ni
na razini ljudskog uma. Samo se čini da su naše misli "o"
nekim stvarima; ako nemaju značenje, ne možemo stvarno imati bilo
kakve planove ili svrhe. Doista, ja(stvo) za koje se čini da misli
smislene misli, formira planove, i koje ustraje kroz trajno spajanje
neuronskih krugova mozga, je također iluzija.
S obzirom da povijest, književnost i
druga humanistička područja opisuju taj iluzorni svijet jastava,
značenja i svrha, ne radi se o pravim izvorima znanja. Radi se o
običnoj zabavi, ne pružaju nikakvo razumijevanje ljudskog stanja.
Samo fizika, kemija, biologija, i neuroznanost otkrivaju stvarne
uzroke svog ljudskog ponašanja.
Mnogi filozofi koji su skloni
scijentizmu će odolijevati Rosenbergovim ekstremnijim zaključcima;
ali kao što on ističe, njihovi pokušaji da pomire smislenost naših
misli i druge aspekte ljudskog uma s materijalističkim poimanjem
stvarnosti suočavaju se s velikim poteškoćama. Uvjerljivo
obrazlaže da ukoliko je scijentizam točan, onda ne postoji način
da ne prihvatimo sveobuhvatni eliminacijski materijalizam: stav da
ono što ne možemo reducirati na kategorije fizikalne znanosti
jednostavno ne postoji, i moramo to eliminirati potpuno iz slike
svijeta. Rosenberg dobrovoljno priznaje da se posljedice čine
pre-fantastičnim da bi vjerovali u njih, ali ako prihvaćamo
scijentizam, moramo u njih vjerovati.
Ali zašto bi itko uopće prihvatio
scijentizam? Rosenberg daje samo jedan non sequitur tome u
prilog. Predikativna moć, objašnjavajući domet, i tehnološki
uspjeh fizike, prema njemu, daleko nadmašuju druge navodne izvore
znanja. Iz toga zaključuje, da ono što nam fizika govori da je
stvarno, predstavlja sve što stvarno i jest. Ali to je poput
tvrdnje da s obzirom da metalni detektor ima daleko bolje uspjehe u
traženju novčića od svih drugih metoda, onda metalni detektor
pokazuje da samo novčići i postoje.
Fizika proučava one aspekte svijeta
koji su podložni matematičkom modeliranju koje omogućava
predikcije i tehnološke primjene. Iz toga ne slijedi da ne postoje
drugi aspekti svijeta. Doista, kao što je Bertrand Russell, inače
neprijatelj religije i veliki obožavatelj znanosti, naglašavao,
upravo zbog njenih matematičkim metoda, fizika nam daje samo opis
apstraktnih struktura prirodnog svijeta, i ne govori nam ništa o
unutarnjoj prirodi stvari koje čine tu strukturu. Daleko od toga da
nam daje iscrpnu sliku stvarnosti, fizika je zapravo neshvaljtiva
ukoliko ne postoji više stvarnosti od onoga što nam ona govori.
Zabludjelost Rosenbergove argumentacije
u korist scijentizma nije ništa u usporedbi s nedosljednošću
njenih implikacija. Pojam "iluzije" je ključno oružne,
koje stalno koristi kako bi se obračunao sa svim očitim
protudokazima njegovih tvrdnji. No, u kojem smislu može bilo koja
tvrdnja biti iluzorna, pogrešna, ili netočna s obzirom na
Rosenbergovu sliku stvarnosti? Iluzija, pogreška, zabluda, i slično
su sve normativni pojmovi, pretpostavljaju značenje koje propušta
ispravno predstaviti stvar, ili neku svrhu koju nisu uspjeli
realizirati.
Ipak, opetovano nas Rosenberg
uvjeravao da ne postoje svrhe ili značenja bilo koje vrste. Ali u
tom slučaju, kako je moguće da postoje iluzije i pogreške? U tom
slučaju, kako može postojati istina ili ispravnost, uključujući
istinu i ispravnost koju bi on pripisao samo znanosti? Ti pojmovi su
također normativni jer pretpostavljaju realizaciju svrhe i
preciznost značenje ili reprezentacije.
Sama logika je normativna utoliko što
u svojim zaključcima teži istini, i utoliko što logički odnosi
između vjerovanja i izjava proizlaze iz njihovih značenja. Stoga
ako nema značenja ili svrha, nema niti istine i logike. Prema tome
nema niti znanosti, bare ako bi nam znanost trebala dati nešto
istinito ili racionalno. Rosenbergov scijentizam pretvara sve
izjave; znanstvene baš kao i moralne ili teološke, u beznačajne
crte tinte ili zvukove, ništa ispravnije ili pogrešnije,
racionalnije ili iracionalnije, nego što su to bozoni i fermioni.
Iako Rosenberg zadovoljno nosi oznaku
nihilista, on nas uvjerava da se ne moramo bojati posljedica
nihilizma zato što je iluzija morala, poput mnogih drugih aspekata
zdravog razuma koje on smatra fikcijama, programirana u nama putem
evolucije. Ipak, s obzirom da nemamo slobodnu volju, moramo prema
njemu napustiti taj dio morala koji pretpostavlja moralnu odgovornost
i nagrade i kazne koje idu uz to.
Ostavimo po strani samu naivnost
pretpostavljanja da moral može imati isto značenje za nas čak i
kada se uvjerimo da se radi o iluziji; ostavimo po strani pitanje
ostaje li moralnost razumljiva kada odvojimo ideju moralne
odgovornosti od nje; Zašto Rosenberg misli da možemo i da bi
trebali tolerirati iluziji moralnost iako ne možemo i ne smijemo
tolerirati iluziju slobodne volje i odgovornosti, jastva, značenja i
svrhe, ili Boga i duše? Nikada nam ne daje odgovor.
Rosenberg ima naviku optuživati one
koji se ne slažu s njime zbog loših namjera i priželjkivanja; samo
on i oni koji slično misle, su racionalni, čiste glave, i spremni
slijediti argumente do logičkih zaključaka. Očito, postoji barem
jedna iluzija bez koje ne može živjeti.
PS
Već sam objavio
post Katekizam za Nove Ateiste koji je inspiriran Rosenbergovom knjigom, ponovit ću citat Anthonya Kennya;
Jedna od Rosenbergovih najekstravagantnijih tvrdnji je kako nitko nikada ne misli o ničemu. [...] Njegov argument ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu.
Feser je na svome
blogu objavio detaljniju recenziju, popis postova možete pronaći
ovdje - Rosenberg roundup. Rosenberg je nedavno održao jednu debatu s WLC-om: "Is Faith In God Reasonable?" William Lane Craig vs Alex Rosenberg.