srijeda, 21. studenoga 2012.

Katekizam za Nove Ateiste

Jedna od najupečatljivijih razlika između Novih Ateista i, primjerice, Freuda ili Nietzsche je spremnost prethodnih da se pozabave prirodnom teologijom u njenom području. To ne znači da su došli daleko u svojim nespretnim pohodima – radi se o poprilično neodlučnim i amaterskim stvarima, ponekad i bolno sramotnim.

Tako Lawrence Krauss pokušava odgovoriti na skolastički aksiom nihil ex nihilo fit (“ništa ne može nastati iz ničega”) u svojoj knjizi A Universe from Nothing, u kojoj tvrdi na temelju teorije struna, kako je vibracija u deseterodimenzionalnoj struni sve započela. Kao što je već Feser istaknuo, čak i ako prihvatite da je teorija struna točna, Krauss je već priznao upravo onaj srednjovjekovni aksiom kojeg je mislio da pobija, s obzirom da je struna (uz pretpostavku da postoji) nešto. Mat.

Sada je Alex Rosenberg oprezno zakoračio u ovo područje sa knjigom The Atheist’s Guide to Reality, gdje znanstveni redukcionizam postaje – ne postoji drugi izraz za to – punokrvni reductio ad absurdum. Igrom slučaja, Times Literary Supplement dao je filozofu Anthonyu Kennyu da ocjeni knjigu, možda zato što ga ne možete optužiti za pristranost u ovoj raspravi, s obzirom da je u prošlosti dao teške kritike klasičnom kršćanskom teizmu jer se oslanja na "zastarjelu aristotelijansku kozmologiju."

Međutim, takvi skeptički zaključci nisu doveli Kennya do agresivnog ateizma; kao što je napisao u svojoj knjizi The Unknown God: "Zaključio sam kako ne postoji nešto poput Boga skolastika ili racionalne filozofije; ali naravno to nije jedini mogući koncept Boga."

Bez obzira što ortodoksni vjernici misle o Kennyevu putovanju kroz desetljeća od klasičnog teizma do nečega neodređenijeg, on barem ne propušta nijednu priliku da udari po svima: njegova averzija prema apsolutizmu se podjednako može upotrijebili i protiv Novih Ateista, koji pokazuju apodiktični apsolutizam u svojim argumentima zbog kojih se čine nepokolebljivi pred protudokazima, baš kao i stvari koje pronalazimo u kreacionističkim udžbenicima.

U svojoj nedavnoj knjizi God and the New Atheism, teolog John Haught je opisao ovaj kvazi-religijski apsolutizam među Novim Ateistima sumirajući njihovu poziciju kroz sedam točaka "vjerovanja":
  1. Osim prirode, koja uključuje ljudska bića i naše kulturne kreacije, ne postoji ništa. Ne postoji Bog, ne postoji duša, i ne postoji život poslije smrti.
  2. Priroda ima podrijetlo u sebi, nije Božja kreacija. (eng. self-originating)
  3. Svemir nema cjelokupni smisao ili svrhu, iako se životi pojedinaca mogu živjeti svrhovito.
  4. S obzirom da ne postoji Bog, sva objašnjenja i svi uzroci su posve prirodni i može ih se razumjeti samo kroz znanost.
  5. Sve značajke živih bića, uključujući ljudsku inteligenciju i ponašanje, mogu se objasniti kroz čisto prirodne termine, a danas to obično znači kroz evolucijske, posebno darvinističke termine.
  6. Vjera u Boga je uzrok nebrojenih zala i treba je odbaciti zbog moralnih razloga.
  7. Moralnost ne zahtijeva vjeru u Boga, a ljudi se ponašaju bolje bez vjere nego s njom.
Freud i Nietzsche su bez sumnje imali dogmatskim predanosti, ali oni bi barem prepoznali kako su šesti i sedmi aksiom prilično apsurdni. Bili su previše upoznati sa zlom koji vreba u ljudskom srcu kako bi smatrali da ga je moguće jednostavno izbaciti jednostavnim napuštanjem Boga.

Imajući to na umu, ono što je zapravo novo kod Novih Ateista je njihovo oslanjanje na oksimoron: izgleda da stvarno vjeruju u utopijski Darwinizam – vjerski utemeljenu znanost. U skladu sa time, već dugo smatram kako je najbolji (ako ne i jedini) način odgovaranja na takav dogmatizam opustiti se i prepustiti Novim Ateistima da se objese o vlastito uže. Tu dolazi Kenny, koji prenosi njihove pretpostavke u neku vrstu ateističkog Katekizma:
Glavna načela ove filozofije su sažeta u nizu pitanja i odgovora: Postoji li Bog? Ne. Koja je priroda stvarnosti? Ono što fizičaru kažu. Koji je smisao svemira? Nema ga. Koji je smisao život? Također. Zašto sam ovdje? Samo luda sreća. Djeluje li molitva? Naravno da ne. Postoji li duša? Je li besmrtna? Mora da se šališ. Postoji li slobodna volja? Nema šanse! Koja je razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla? Ne postoji moralna razlika između njih.
Vrijednost ovog sažetog ateističkog katekizma je ta što izravno i nezaoblizano vodi Rosenberga do jednog od najatraktivnijih zaključaka od sve Novo Ateističke literature; a Kenny uživa ukazivati na Rosenbergove očite apsurde:
Jedna od Rosenbergovih najekstravagantnijih tvrdnji je kako nitko nikada ne misli o ničemu. [...] Njegov argument ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu. 
Ova odsutnost referentnosti prema vanjskom svijetu bi naravno uključivala i sve "misli" Rosenbergove knjige. Mat još jednom.

Autor teksta je Edward T. Oakes, izvorni članak A Baltimore Catechism for the New Atheists.

PS

Citirani su različiti autori, ali članak mi se učinio zanimjivim kao definicija vjerovanja Novih Ateista. (Naravno ne spadaju svi ateisti u tu skupinu). Što se tiče Rosenberga, Feser je imao seriju postova na tu temu, vidi Rosenberg roundup. Već sam pisao o sličnim stvarima; Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli ?, Zaslijepljeni Scijentizmom, Kako se oporaviti nakon scijentizma, O piscima Novog Ateizma, Olakšava li kvantna fizika vjerovanje u Boga? ...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove