[...] Ostatak predavanja ću odgovarati na to
pitanje [čemu se moramo vratiti kao odgovor na trenutnu situaciju],
ali mogu početi sažimanjenjem odgovoraz u jednoj riječi:
Skolastika. To je riječ koja će uznemiriti neke katolike, i to ne
samo liberalne. Prije nekoliko godina, sjedio sam na večeri poslije
konferencije pokraj kolege katoličkog akademika, izrazio sam
mišljenje da je bila pogreška katoličkih teologa udaljiti se od
argumenata prirodne teologije koji su tako snažno zagovarani do
neo-skolastičkih autora. Reakcija je bila nešto poput bijesnog
grča, uslijedila je bujica poznatih kritika neo-skolastike. Zatečen
ovom naglom promjenom tona razgovora, pokušao sam ga uvjeriti da ne
negiram kako njegov pristup ima svoje mjesto, i podsjetio sam ga da
je vjerovanje u filozofsku pokazivost Božje egzistencije dio
katoličke doktrine; ali nije bilo koristi. Ništa što sam rekao
nije ga moglo umiriti. Kao da je vidio duha za kojeg je mislio da je
davno otjeran, i nije se mogao othrvati napadu panike.
Potrebno je naglasiti da nije bio
teološki ili politički liberal. Daleko od toga. Niti je njegov
odgovor, iako ekstreman, tako neobičan. Postoji nešto kod tomizma,
općenito skolasticizma, i "racionalističkog" ili
filozofskog pristupa religiji, i općenito moralu, što određena
vrsta religioznog senzibiliteta, čak i određenog konzervativnog
senzibiliteta, jednostavno smatra odbojnim. Mislim da je to djelomice
zbog neke vrste fideizma koji je uvrijeđen samom idejom da postoji
teološko ili moralno znanje neovisno o milosti i božanskoj objavi –
a možda i posebno uvrijeđeno samom idejom da bi poganin poput
Aristotela i Plotina mogao znati nešto o tim temama što obični
jednostavni kršćanin sa svojom Biblijom ili krunicom ne zna.
Također mislim da je to djelomice zbog zabrinutosti da su filozofski
argumenti precerebralni, prehladni i beskrvni da bi bili relevantni
za vjerski ili moralni život.
Ne moram napominjati da je iz katoličke
perspektive, moguće otići predaleko u smjeru racionalizma.
Primjerice, tretirati teologiju kao običnu intelektualnu igru, uz
ignoriranje duhovnih i moralnih implikacija bi, nepotrebno je reći,
promašilo poantu. I bilo bi heretično negirati da postoje istine
spoznatljive samo kroz božansku objavu, ili negirati da je
prihvaćanje tih istina vjerom slobodan čin kojem nas privlači
milost. Stoga Katolička Enciklopedija kaže u članku o
"vjeri":
U umovima mnogih, vjera se smatra manje više nužnom posljedicom pomnog proučavanja motiva vjerodostojnosti, stav kojeg Vatikanski Koncil izričito osuđuje: "Ako itko kaže da pristanak kršćanskoj vjeri nije slobodan, nego da nužno slijedi iz argumenata koje ljudski um može pružati u svoju korist; ili ako itko kaže da je Božja milost jedina nužna za tu živu vjeru koja je djelotvorna po ljubavi, neka bude anatema."
Međutim, Crkva također uči da je
moguće otići predaleko u suprotnom smjeru, i osuđuje fideizam kao
i ekstremni racionalizam. Isti članak Katoličke Enciklopedije u nastavku kaže;
S druge strane, ne smijemo minimizirati stvarnu dokaznu snagu motiva vjerodostojnosti unutar njihove istinske sfere – "Razum objavljuje da je od samog početka učenje Evanđelja bilo uočljivo znakovima i čudima koji su dali, tako reći, definitivni dokaz definitivne istine. (Lav XIII, Æterni Patris)."
Vrijedno je citirati što članak u
istoj enciklopediji kaže o "Fideizmu";
Što se tiče [fideističkih] stavova, potrebno je napomenuti da autoritet, čak niti autoritet Boga, ne može biti vrhovni kriterij sigurnosti, a čin vjere ne može biti primarni oblik ljudskog znanja. Doista, taj autoritet, kako bi bio motiv pristanka, mora prethodno biti prepoznat kao sigurno valjan; prije nego što povjerujemo u propoziciju kao objavljenu od Boga, prvo moramo znati sigurno da Bog postoji, da On objavljuje takve propozicije, i da je Njegovo učenje dostojno priznanja, sva ta pitanja se mogu i moraju u konačnici odlučiti samo činom intelektualnog priznanja utemeljnog na objektivnim dokazima. Prema tome, fideizam ne samo da negira intelektualno znanje, nego kvari samu vjeru.
Stoge ne iznenađuje da je Crkva osudila takve doktrine ...Godine 1840. [katolički fideist] Bautain je morao prihvatiti nekoliko propozicija koje se izravno protive fideizmu, prva i peta su bile: "Ljudski razum može sa sigurnošću dokazati Božju egzistenciju; vjera, nebeski dar, slijedi poslije razuma, i stoga je ne možete prikladno koristiti protiv ateista da bi dokazali Božju egzistenciju"; i "Korištenje razuma prethodi vjeri, i uz pomoć objave i milosti, vodi do nje." ... [Prvi] Vatikanski Koncil podučava kao dogmu Katoličke vjere da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene"..."
Što se tiče mišljenja onih koji
smatraju da je naš nadnaravni pristanak pripremljen motivima
vjerodostojnosti tek vjerojatan, očito je da logički uništava
sigurnost takvog pristanka. To razmišljanje je osuđeno od Inocenta
XI i Pija X.... Doista, Objava, je vrhovni motiv vjere u nadnaravne
istine, ali ipak, postojanje tog motiva i njegova valjanost mora biti
utvrđena razumom.
Ukratko, Katolički nauk da nas milost
vodi do vjere ne podrazumijeva da u određenom trenutku jednostavno
moramo čvrsto zatvoriti oči i usmjeriti se da povjerujemo u neku
propoziciju za koju imamo nedovoljno racionalnih razloga. To bi bio
fideizam u stilu Wiliama Jamesa, a ne katolicizam. Kada netko kaže:
"Ali milošću Božjom jesam što jesam", ne misli
da nije slobodno odabrao izbjegavati grešni život i da ga je Bog
nekako programirao da ga izbjegava, kao što bi On mogao programirati
robota. Slično tome, kada kažemo da nas je do života vjere dovela
Božja milost, to ne znači da istodobno nismo vođeni razumom. Kao
što je Toma Akvinski zapisao:
S obzirom da, dakle, milost ne uništava prirodu nego je usavršava, prirodni razum bi trebao služiti vjeri kao što prirodna volja služi ljubav ... Stoga svete doktrine koriste autoritet filozofa u onim pitanjima u kojima mogu spoznati istinu prirodnim razumom..."(Summa Theologiae I.1.8)
Tu bih se osvrnuo na ispravni odnos
između prirode i milosti, razuma i vjere, filozofije i objave.
Prirodna teologija i prirodni zakon, koje oboje imaju ključnu ulogu
u apologetici, su poput kostura, a moralni i teološki nagovještaji
iz božanske objave su poput tijela na tom kosturu. Baš kao što vam
ni same kosti ni samo meso ne mogu dati potpuno ljudsko biće, tako
ni sama priroda ni sama milost ne mogu dati potpunu priču o ljudskom
stanju.
Pod prirodna teologija i prirodni zakon
mislio sam na filozofsko znanje o Bogu i moralu utjelovljeno u onome
što se ponekad naziva "trajna filozofija" –
tradicija koju predstavljaju klasični (dakle, platonisti i
aristotelijanci) filozofi te koja je usavršena od strane velikih
skolastika. Sama za sebe, prirodna teologija i prirodni zakon,
razvijeni unutar ove tradicije, su poput kostura: upečatljivi,
čvrsti i trajni, ali također suhoparni, hladni i mrtvi. Drugim
riječima, središnji argumenti prirodne teologije i prirodnog zakona
su (kada ih se ispravno shvati, što često nije slučaj) impresivni
i racionalno uvjerljivi, ali se također mogu činiti udaljenima od
svakodnevnog života jer su ponekad teški za shvatiti i donose
poimanje Boga i morala koje se može činiti apstraktnim. Mislim da
su "hladnoća" i "apstrakcija" prirodne teologije
i prirodnog zakona često preuveličani, ali ne negiram da ima nešto
istine u toj standarnoj karikaturi.
Pod nagovještajima božanske objave
naravno mislim na ono što znamo o Bogu i moralu na temelju Pisma, iz
vjerovanja, koncila, i općenito tradicije, i iz Učiteljstva. Sami
za sebe, ti nagovještaji su poput tijela bez kostura: topla i
ljudska, ali i čudno izobličena te u nemogućnosti da stoje sama za
sebe ili da pružaju otpor. Drugim riječima, s jedne strane teološki
i moralni nagovještaji su potpuniji od bilo čega što nam prirodna
teologija i prirodni zakon mogu dati, i govore nam na pristupačniji
i osobniji način; Ali također se može činiti (kada ih se krivo
shvati, što je često slučaj) da im nedostaje objektivnog
racionalnog temelja, i da odražavaju kulturno i povijesno parohijski
pogled na ljudski život kojeg se ne može primijeniti na sva vremena
i sva mjesta. Ovi navodni nedostaci kršćanske teologije su također,
blago rečeno, uvelike precijenjeni, ali postoji određena istina u
toj karikaturi, s obzirom na utjecaj prirodne teologije, prirodnog
zakona i općenito filozofije u kršćanskoj teologiji.
Naravno, bilo je vremena kada je značaj
prirode, razuma i filozofije bio prenaglašen – kada su tvrdnje
milosti, vjere i objave bili umanjene, a religija reducirana na
racionalistički kostur; ali danas opasnost dolazi iz suprotnog
smjera. Razgovor o "vjeri" je iskrivljen, mnogi vjernici i
mnogi skeptici koriste izraz tako da se zapravo odnosi na subjektivni
osjećaj ili iracionalnu volju za vjerovanjem. Previše popularnog
propovijedanja i pobožnost je reducirano na jeftinu sentimentalnu
samopomoć ili nejasno moraliziranje. Previše je filozofa religije
predugo igralo obranu – tvrdeći,, ne da je pozicija teizma
racionalno i dokazno superiorna ateizmu, nego priznavajući rašireno
mišljenje oko dokaza, i tražeći da se religiozna vjera ne smatra
manje racionalna zbog toga. Previše je teologa svoju pažnju
preusmjerilo s pitanja objektivne, metafizičke istine na estetiku,
moralne sentimente, psihologiju, kulturu ili povijest.
Ukratko, religiozni vjernici su
pobjegli u ne-kognitvni geto brže nego što su ih skeptici mogli
tamo otjerati. Često su poput hipohondra iz znanstveno fantastičnoj
priči "Skeleton" koji se patološki boji svojih
vlastitih kostiju pa ih na kraju izgubi – u strašnom klimaksu
reducira se na bespomoćnu, amorfnu mrlju. Zbog toga su ih Novi
Ateisti uspjeli pretvoriti u boksačke vreće za udaranje. Zbog toga
se mnogim ljudima čini da optužba kako je religija samo emocija i
priželjkivanje, odvojena od objektivne stvarnosti i bez racionalnog
temelja, održiva. Ono što kršćanskoj teologiji treba više no
ikad je njena tradicionalna kralježnica, njena skolastička kičma.
[...]
[...]
