Ukoliko već niste, bilo bi korisno prvo pročitati prvi i drugi dio predavanja. Još jednom moram upozoriti na manjkavosti prijevoda određenih filozofskih koncepata, ali zato je tu izvorna verzija.
[...] Što to konkretno znači? Nekoliko
stvari. Prvo i najosnovnije, moramo nanovno naučiti ono što su
katolički filozofi i teolozi ranijih generacija dobro znali: da se
svo znanje, uključujući apologetiku, oslanja na metafizičke
temelje, i ne može se adekvatno braniti bez branjenja njenih
temelja. Kao što je katolički filozof Henry Koren zapisa 1950-ih u
svom An Introduction to the Science of Metaphysics:
Bez metafizike, krajnji temelji svih drugih znanosti su nesigurni. U drugim znanostima, pretpostavljamo i uzimamo zdravo za gotovo stvari poput principa kontradikcije i kauzalnosti, mogućnost promjene itd. Ukoliko prihvatimo sve te stvari bez ispitivanja njihovih vrijednosti, cijela struktura na kojoj su izgrađeni ostaje na nesigurnim temeljima i stoga sve ostaje podložno sumnji. S druge strane, ako ih ne prihvatimo, znanstveno znanje bilo koje vrste će biti nemoguće. Stoga, da bi omogućili istinsku znanost, te pretpostavke i principe treba ispitati, a njihovu valjanost utvrditi.
Koren je koristio termin "znanost"
u širem aristotelijanskom smislu, primjenjuje se na svako sustavno
znanje, uključujući apologetiku. Ako ćemo učinkovito braniti
vjeru od Novih Ateista, ili bilo koga drugog, njene metafizičke
pretpostavke moramo pažljivo definirati i rigorozno braniti.
Mnogi
će zastati zbog te sugestije, smatrajući da su metafizička pitanja
jednostavno prekontroverzna u modernom pluralističkom društvu da bi
bila uspješna za javno prosuđivanje. Možda katolički
intelektualac može privatno podržavati aristotelijansko-tomističke
stavove o prirodi supstance, kauzalnosti, esencije, i sličnog, ali
– kaže argument –
kada brani katoličko moralno ili teološko učenje u javnom
kontekstu, mora se ograničiti na manje kontroverzne premise. To
je nešto što su katolički intelektualci i svećenici radili
desetljećima, ali rezultati su, prema meni, bili katastrofalni.
Stvar je u tome da smo već uključeni u javne sporove oko
fundamentalnih metafizičkih pitanja, sviđalo se to nama ili ne.
Plan izbjegavanja uključivanja u ta pitanja je svojevrsno uniletarno
razoružavanje. Rezultat toga nije da u očima kritičara katolički
teološki i moralni nauk imaju intelektualne temelje u nečemu
drugom, nego im se čini da katolički nauk uopće nema temelje.
Postoje barem tri načina na koja smo,
sviđalo se to nama ili ne, uključeni u spor oko fundamentalne
metafizike. Prvo, Novi Ateizam počiva na scijentizmu, stavu da nam
samo prirodna znanost daje objektivno znanje, a pod "prirodna
znanost" misli se na ono čime su se bavili Galileo i Newton.
Empiriometričke metode moderne fizike se smatra zlatnim standardom,
a što je nešto dalje od prediktivnih i tehnoloških uspjeha fizike,
to je manje "znanstveno", a time i manje reflektira
objektivnu stvarnost. To nije stav kojeg podržavaju samo Novi
Ateisti, radi se o stavu koji je raširen u modernom intelektualnom
životu, i uzima se zdravo za gotovo u velikom djelu opće javnosti.
Scijentizam podrazumijeva da one tvrdnje koje ne podržava znanost
koja je tako shvaćena – odnosno, ako nema istu vrstu
predikativnih i tehnoloških uspjeha kao što ima suvremena fizika –
onda nemamo razloga misliti da odgovara objektivnoj stvarnosti.
Stoga, s obzirom da kršćanska teologija i etika nemaju istu vrstu
prediktivnih uspjeha i tehnoloških primjena fizike, onda se ne radi
o istinskom znanju.
Sam scijentizam je metafizička teza.
Ona podrazumijeva stav o tome što znači biti supstanca, što znači
imati esenciju ili prirodu, koje vrste uzroka postoje ili mogu
postojati, itd, i stoga imaju implikacije za ono što se smatra
legitimnim objašnjenjem. Istodobno se radi o samopobijajućoj
poziciji jer scijentizam sam po sebi nije podržan metodama
empirijske znanosti.
Ipak, ono što želim za sada naglasiti
je da nećete pobiti argumente Novih Ateista i slično mislećih
kritičara religije osim ako ne opovrgnute scijentizam; A to
zahtijeva odgovaranje na probleme fundamentalne metafizike. Dakle to
je jedan način na koji su branitelji kršćanskog moralnog i
teološkog nauka u konačnici uključeni u javni spor oko
fundamentalnih metafizičkih pitanja, sviđalo se to njima ili ne.
Drugi način je taj što ne postoje
argument za Božju egzistenciju ili za racionalnost kršćanskog
moralnog nauka koji se ne oslanja na metafizičke pretpostavke,
pretpostavke koje će Novi Ateisti i drugi kritičari eksplicitno ili
implicitno odbaciti. Uzmimo za primjer Tominih Pet Putova za
dokazivanje Božje egzistencije. Mislim da su svi ti argumenti
uvjerljiviji – štoviše, da su istinska demonstracija Božje
egzistencije – i opširno sam ih branio na više mjesta, ali da
bi ih obranili morate također braniti filozofske pretpostavke koje
su uključene u argumente. Primjerice morate braniti Aristotelijansku
teoriju čina i potencije kao esencijalnu za mogućnost promjene,
morate pokazati da su kontingentni materijalni objekti našeg
iskustva hilemorfne sastavnice, morate pokazati da pokretačka
uzročnost nužno pretpostavlja finalnu uzročnost, itd. Također
mislim da ne možete braniti argumente prirodnog zakona, ili bilo
koje druge moralne argumente, bez da se pozabavite metafizičkim
pitanjima oko toga što ljudsko biće jest – konkretno, bez da
obranite tvrdnju da je ljudsko biće supstanca koja je po prirodi
usmjerena prema realizaciji određenih specifičnih ciljeva. Dakle,
obrana kršćanskih moralnih i teoloških tvrdnji neizbježno
podrazumijeva obranu dubljih metafizičkih predanosti koje
pretpostavljaju.
To me dovodi do trećeg načina na koji
je svaki branitelj katoličke vjere već uključen u javni spor oko
fundamentalne metafizike, shvaćao li on to ili ne. Uzmite u obzir
alternativne pristupe koje sam spomenuo – strategija apeliranja na
ideju digniteta ljudske osobe kao zajedničko tlo između katolika i
sekularista, ili strategija apeliranja na estetske kvalitete
kršćanske doktrine i prakse. Ti pristupi zapravo predstavljaju
pokušaje da razgovarate sa sekularistom preko ideje dobra i ideje
lijepoga. Da upotrijebimo rječnik skolastičke metafizike, dobrota i
ljepota su transcendentali - iako u slučaju ljepote njen status kao
transcendentala je stvar polemika, ali ostavit ćemo to za sada po
strani. Kao transcendentali, dobrota i ljepota su promjenjivi s
bitkom; odnosno, bitak, dobrota i ljepota su zapravo ista stvar
gledana iz različitih gledišta. Dobrota je samo bitak promatran kao
objekt apetita, ljepota je samo bitak smatran ugodnim. Prema tome,
u jednom smislu, bitak, dobrota i ljepota su podjednako fundamentalni
utoliko što su konvertabilni jedan s drugim. Mislim da to pomože
objasniti zašto se čini kao obećavajuća strategija pristupiti
obrani vjere iz gledišta dobrote ili ljepote, umjesto iz gledišta
napadno metafizičkog pojma bitka (bivanja).
Međutim, postoji još jedan smisao u
kojem je bitak temeljniji pojam. Bitak je barem konceptualno prije
dobrote i ljepote čak i ako, ontološki govoreći, su oni ista stvar
gledana s različitih gledišta – još jednom, dobro je bitak kao
objekt apetita, ljepota je bitak smatran ugodnim. Moderna filozofija
je napustila doktrinu transcendentala, i također je, kao posljedica
toga, općenito izgubila svaki osjećaj odnosa između dobrote i
ljepote s jedne strane, i bitka s druge. Stoga ne iznenađuje da se
dobrota i ljepota počinju činiti tek kao afektivni, značajke naše
reakcije na objektivnu stvarnost ali ni na koji način ne odgovara
ničega u samoj objektivnoj stvarnosti. Zbog toga je apeliranje na
dignitet ljudske osobe ili na estetiku kršćanske istine u konačnici
beskorisno osim ako su pojmovi dobrote i ljepote utemeljeni u bitku.
Ali to znači da apeliranje na dignitet ljudske osobe ili estetike
kršćanske istine, da bi bilo efektivno, zahtijeva obranu klasične
metafizike – a u tom slučaju teško mogu poslužiti kao
alternativa metafizici kada se bavite apologetikom.
Dakle to je jedan način na koji
efektivna apologetika zahtijeva povratak skolastici. Zahtijeva da
prepoznamo kako je metafizika glavna. Točnije, obrana klasične
metafizike – utemeljena na platonskoj i aristotelijanskoj
tradiciji koju su usavršili veliki skolastici - je neizbježni
uvod u obranu klasičnih argumenata za Božju egzistenciju i
prirodnog zakona. Smatram da ne postoji drugi način opovrgavanja
modernog sekularizma kakvog predstavljaju Novi Ateisti.
Drugi način na koji ispravan odgovor
na Nove Ateiste zahtijeva povratak skolastici ima veze s onime što
mislimo kada govorimo o Bogu. Novi Ateisti i drugi kritičari
religije tipično operiraju s izrazito antropomorfnim poimanjem Boga.
Shvaćaju da teisti Boga smatraju nematerijalnim, ali unatoč tome
misle da se zapravo radi o bestjelesnoj osobi, poput nas samo bez
ograničenja koja mi imao po pitanjima moći, znanja i moralne
vrline. Zatim argumentiraju da negirati Boga kojeg tako poimlju
zapravo nije različito od negiranja Zeusa ili Letećeg Špageti
Čudovišta jer poput materijalnog svijeta čije bi objašnjenje
trebao biti Bog, Bog tako zamišljen bi također zahtijevao svoje
objašnjenje. Primjerice, bio bi ekstremno kompleksan um, i zbog toga
moramo pitati što objašnjava postojanje tog uma. S obzirom da to
seli problem konačnog objašnjenja jednu razinu natrag bez da ga
rješava, ockhamova britva – tako veli argument – nas vodi
do odbacivanja teizma i promatranja fundamentalnih zakona fizike kao
konačnog objašnjenja. Zapravo, Dawkins karakterizira takvo
razmišljanje u svojoj knjizi The God Delusion kao glavni
argument protiv teizma, a mnogi drugi atesti i sekularisti bi rekli
isto.
Problem s tim argumentom je što
jednostavno promašuje cijelu poantu klasične filozofske teologije.
Bog kakvog poimlje klasična teologija nije kompleksan nego je
apsolutno jednostavan. On nije "biće" među drugima, nego
Sam Bitak; također nije "um" među drugim umovima, nego
čisti Sam Intelekt. Ne samo da ne mora imati svoj uzrok nego ga u
principu niti ne može imati, s obzirom da je čista aktualnost a ne
mješavina aktualnosti i potencijalnosti, a samo ono što ima
potencijalnost neke vrste treba uzrok ili može imati uzrok. On nije
"bog" među drugim bogovima zato što nije član genusa
ikakve vrste. Iako nije neosoban, ipak je radikalno ne-antropomorfan.
Naravno, dio razloga zašto Novi
Ateisti toliko pogrešno shvaćaju božansku prirodu je taj što su
uglavnom neinformirani o filozofiji i teologiji; Ali to nije samo
njihova krivnja. Prosječni nesofisticirani religiozni vjernik ima
prilično grubu antropomorfnu predodžbu o Bogu; Ali nije samo
krivnja na običnom vjerniku. Profesionalni filozofi religije ovih
dana također operiraju s poimanjem Boga kojeg bi Aristotel, Plotin,
Anselm ili Akvinski smatrali beznadno antropomorfnim. Teoretičari
"Inteligentnog Dizajna", nasljednici Paleyeva poimanja Boga
kao neke vrste kozmičkog urara ili strojara, također operiraju a
grubo antrompomorfnim poimanjem Boga. Kada Novi Ateisti napadaju
takvo poimanje Boga, onda ima tu nešto.
Međutim, njihove kritike su potpuno
neučinkovite protiv poimanja Boga klasične filozofija, koji je
doveden do svoje profinjenosti unutar skolastike. Ne radi se samo o
filozofskom poimanju; ono je i u srži katoličkog pravovjerja,
ugrađeno u obvezujući katolički nauk kroz koncile i vjerovanja.
Dakle da bi branili katoličku vjeru od Novih Ateista i drugih
kritičara, potrebno se vratiti skolastici ne samo kod pitanja
metafizičkih temelja ili početnih pozicija apologetike, nego i kod
svega što gradimo na tim temeljima, kod onoga čemu nas vode
argumenti klasične apologetike u pitanjima poimanja Boga i njegova
odnosa sa svijetom.
Treći način na koji učinkovit
odgovor sekularizmu zahtijeva povratak skolastici je taj što se
moramo vratiti ne samo klasičnoj skolastičkoj filozofiji i
apologetici nego također i sistemskoj ili dogmatskoj teologiji; Jer
čak i ako bi sekularist prihvatio racionalnu pokazivost Božje
egzistencije i šire obrise prirodnog zakona – odnosno, one teme
koje kršćanska teologija dijeli sa najvećim poganskim misliteljima
– činit će mu se kako specifično kršćanska teologija
unatoč tome predstavlja povijesno zavisnu zbrku ili doktrine koje su
proizvoljno dodane filozofiji. Veliki skolastički teolozi su
pokazali da to naravno nije slučaj – zapravo da različiti
elementi katoličke dogmatske i moralne teologije tvore čvrsti
logičan sustav kojeg se može rigorozno artikulirati i braniti; Ali
znanje te nekoć standardne teologije je u svojim posljednjim
desetljećima uvelike nestalo unutar Crkve. To nije dovelo samo do
kolapsa u katehezi nego je crkveni nauk postao ranjiv na napade.
Katolički teolog R.R.Reno, urednik
časopisa First Things, zapisao je prije nekoliko godina o neželjenim
posljedicama revolucije protiv neo-skolastike koju su predvodili
teološki mislioci poput Henria de Lubaca, Hans Urs von Balthasara, i
Yvesa Congara. Reno ne gaji neprijateljstvo prema tim autorima;
opisuje ih kao dio "herojske generacije" teologa.
Ipak, misli da njihov jednostran i pretjerano polemičan stav prema
neo-skolastičkoj tradiciji koju su zamijenili, baš kao i njihov
stil prezentiranja teologije kao skupa poetskih pa čak i briljantnih
,ali idiosinkrazijskih i nesustavnih uvida, nesvjesno potkopavaju
osjećaj teologije kao koherentnog sustava koji je nekoć
prevladavao: zapisuje;
Crkva nije zajednica neovisnih učenjaka, od kojih svaki traži individualnu sintezu, koliko god da takvi projekti obogaćuju ili su važni. Crkvi su potrebni učitelji i svećenici koji izgrađuju vjernike. Da bi to bilo učinkovito, Crkvi trebaju teolozi koji su predani razvoju i održavanju standardne teologije, zajednički obrazac misli, široko korišten okvir za integriranje i objašnjavanje doktrine...
Crkva ne može više funkcionirati kao debatno društvo koje se sastaje nedjeljom ujutro, koje se stalno bavi novim hipotezama, baš kao što profesor fizike ne može prepustiti učionu učenicima koji žele napredovati slobodnim raspravljanjem. Kao što je Lav XIII prepoznao u Aeterni Patris (1879), vjernicima treba osnovica, prepoznata teologija, kako bi imali intelektualno sofisticirano shvaćanje istine vjere...
Kolaps neoskolastike nije doveo do nove i potpunije vizije koju je tražila Herojska Generacija. Stvorio se vakum ispunjen priprostim shvaćanjem...
Profesori poslije Drugog Vatikanskog koncila, koji sada odlaze u mirovinu i koju su podučavali mnoge od nas... širili su mit da je katolička teologija 19. i ranog 20. stoljeća široka pustinja suhoparne teologije kojoj nedostaje duhovni značaj. Nalaze li se na listama za proučavanje; Joseph Kleutgen, Johann Baptist Franzelin, ili Matthias Scheeben; Charles Journet, kardinal Mercier, ili Garrigou-Lagrange? Zbog toga zanemarivanja, stara teološka kultura Crkve je uvelike uništena, a Herojska Generacija nije, možda ni ne može, formulirala djelatnu alternativu koju bi mogli podučavati i koja bi zauzela njeno mjesto...
Nalazimo se u apsurdnoj situaciji. Za razliku od profesora u većini disciplina, profesori teologija u americi ne nude gotovo nikakav uvod u osnovnu logiku njihovih područja...
Moramo oporaviti sustavnu jasnoću i sveobuhvatnost neoskolastičke sinteze, modificiranu i promijenjenu uvidima Herojske Generacije i njihovom željom za svetopisamskom, patrističkom i litrugijskom vizijom jedinstva i istine Kršćanske vjere. Potrebni su nam dobri udžbenici – makar možda neće zadovoljiti književni genij poput onoga von Balthasara i dušu pjesnika poput Henria de Lubaca – kako bi razvili intelektualno sofisticiranu vjeru.(“Theology After the Revolution,” First Things, May 2007)
Prevladavajuće opće nepoznavanje
katoličke teologije kao rigorozno artikuliranog sustava je olakšalo
Novim Ateistima i drugima da opišu kršćanske doktrine kao skup
iracionalnih predrasuda, i da u to uvjere čak i mnoge koji imaju
katoličko obrazovanje. Balthasar je govorio o "sravnjavanju
bastiona" koje je Crkva izgradila u neo-skolastičkom
periodu. Ne treba nas iznenaditi što su nakon tog sravnjavanja došli
barbari i ostavili vjerne bez obrane. To ne znači da su bastioni
bili u savršenom izdanju, ali nije im bilo potrebno sravnjavanje sa
zemljom, nego utvrđivanje, obnova, a možda i farbanje.
Ukratko, tvrdim da učinkoviti odgovor
na Nove Ateiste i moderni sekularizam općenito zahtijeva; prvo,
povratak klasičnoj apologetici; drugo, povratak klasičnim,
skolastičkim metafizičkim temeljima koje zahtijeva apologetika;
treće, obranu klasičnog teističkog poimanja Boga na kojeg najbolji
argumenti tradicionalne apologetike upućuju, i koje su zagovarali
skolastici; i četvrto, povratak općoj sustavnoj kršćanskoj
teologiji kakva se razvila unutar skolastičke tradicije. Samo
oporavak širine i dubine, argumentativne rigoroznosti i konceptualne
preciznosti skolastike, može obaviti potreban posao.
Ako vrata paklena ne mogu nadvladati
Crkvu, sigurno neće niti Novi Ateisti. Da prafriziram starog ateista
Nietzschea, ono što ne ubije Crkvu, ojača je. Na poticaju nama
katolicima da doprinesemo tom jačanju, možemo zahvaliti Novim
Ateistima.