Roditelju A, kupi mi...

Istražujući pitanja bitna za naprednjake, sjetio sam se pjesme jednog dječjeg zbora koja je izazvala pažnju stručnjaka, (ne)vladinih udruga i ostalih kvazinevladinih organizacija. Veliki dio medija je izvijestio o kontroverzi, a određeni portali su bili i oštriji u procijeni. Javnost je upozorena na još jedan primjer patrijarhalne hegemonije koja guši naše društvo i priječi nam da postanemo napredno, slobodno i uspješno društvo. Unatoč takvoj brzoj reakciji i mobilizaciji "građanskog društva", imao sam osjećaj da postoji još nešto. Obratio sam se, još jednom, prijatelju Jožeku koji me uputio drugoj kolegici koja je upućena u kontroverzu. Iako se slaže s reakcijama, smatra da nisu bile dovoljne. U nastavku prenosim njen tekst;

***

Aktivizam građanskog društva koji se buni protiv nazadnih struktura je svakako pohvalan, pogotovo kada se sjetimo svih nedavnih katolibanskih akcija, ali svejedno su me reakcije naživcirale. Zašto? Zato jer iako imam dojam da aktivisti prilično dobro kritički razmišljaju o pojavama u našem društvu, oni su ipak spremni zadržati i prihvatiti mnoge od njih tako da je njihova navodna subverzija gotovo kozmetička. Za borbu protiv elemenata i ostataka patrijarhata u svim porama svakidašnjice nije dovoljno upozoriti samo na pojedinačne primjere. Potrebno ih je sve iskorijeniti. Nije dovoljno upozoriti samo na jednu pjesmu jednoga zbora, nego je potrebno obračunati se sa cijelom širinom mogućih povreda dječjih prava, potrebno je prepustiti stručnjacima da se obračunaju sa najpoznatijim primjerima.

Uzmimo za primjer pjesmu "Tata kupi mi auto". Radi se o poznatom hitu koji već desetljećima propagira ugnjetavanje manjina, upravo onako kako je to patrijarhalna hegemonija uvijek činila. Ja sam majke malene djevojčice i svakodnevno se trudim ohrabriti je i osnažiti da bude aktivna članica društva. No, svaki put kada na televiziji čuje to vrelo seksizma kao da sav taj moj trud propadne, počne papagajski ponavljati riječi te užasne pjesme koja učvršćuje stereotipe o djevojčicama i ženama.

Znam, i sama ponekad pristajem na takve stereotipe, primjerice odgajam svoje dijete kao djevojčicu. Pokušala sam je odgajati rodno neutralno, ali pritisak okoline je bio prejak pa sam morala odustati. Činilo mi se kontraproduktivno, a i dosadilo mi je, svakodnevno svima objašnjavati najnovije feminističke teorije. Ljudi su tako ograničeni. Jednostavno živimo u zadrtom i zatucanom društvu gdje se ljudi boje Napretka i dijele djecu na mušku i žensku, već od samog rođenja označe te nekim proizvoljnim društvenim konstruktom i očekuju da se ponašaš prema "tradicionalnim" normama – što god da to značilo. Emocionalno, spolno i psihološko stereotipiziranje žena započinje čim doktor kaže "djevojčica je". Odrasla sam u tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, i nesumnjivo je to utjecalo na moje razmišljanje, ali to je nešto protiv čega se borim svaki put kada se ustanem ujutro. Svoju kćer odgajam bolje od toga. Poput alkoholizma, ovisnosti ili rasizma, patrijarhat je bolest protiv koje se stalno treba iznova boriti.

Pri rađanju su mi rekli da sam starija prvorotkinja. Od kud im uopće obraz da određuju kad je netko star, zar sam trebala roditi odmah poslije osnovne škole, ostat neobrazovana i bit sluškinja nekom muškarcu i brinut se o njegovoj djeci? Pa ja sam putovala po cijeloj europi, bila sam čak i u švedskoj na seminaru o feminizmu, kome oni misle nametati te standardne koje su osmislili muškarci. Nemojte me krivo shvatiti, ako se moja kćer jednog dana odluči udati za nekog muškarca s time ću se morati pomiriti i ne vidim razlog zašto ne bi bila sretna, ali ja bih radije da postane poput muškarca za kojeg se želi udati. A ako želi, može i postati muškarac.

Vratimo se pjesmi "Tata kupi mi auto". Iako je takva pjesma možda bila podnošljiva prije više desetljeća, za današnju znanost i struku poruke te pjesme su skandalozne. Pjesmica je diskriminirajuća i seksistička, šalje potpuno krive poruke, ograničava mogućnosti i ugnjetava žene.

Krenimo od početnih stihova;

Moja mala djevojčica
Puna je velikih želja
Baš kao šipak pun koštica
Kako je puna veselja

U prvom stihu je sažeto svo zlo tradicionalne Zapadne civilizacije. Odmah krećemo posvojnom zamjenicom. Poruka je da je nešto moje, pripada samo meni, ti nemaš pravo to koristiti, to nije naše, nego samo moje, uzet ću sebi koliko god želim, mojoj pohlepi nema kraja. Upravo takvo razmišljanje pokreće neoliberalni kapitalizam i svo zlo u svijetu. Kada ne bi postojalo "moje" ne bi bilo ni sukoba u svijetu, neka plemena niti nemaju riječ za "moja", žive u miru i skladu sa prirodom i svojim susjedima. Odmah poslije toga imamo podjelu na spolove, proizvoljno svrstavamo ljude prema skupu genitalija s kojim su se rodili; netko je ili muškog ili ženskog spola, potpuno se ignorira raspon ljudske egzistencije. Kakvu poruku to šalje svima onima koji ne žele biti djevojčice? Kako se osjećaju takva djeca, zar ih moramo diskriminirati odmah dok su tako mali, zar im moramo poslati poruku da s njima nešto nije u redu? Zašto smo tako isključivi?

Stih kao cjelina nudi još više razloga za strah. Poruka je da otac posjeduje svoje dijete. U prvi plan se stavlja isključivo pravo roditelja da odlučuju o odgoju, a to je velika opasnost za djecu. To bi značilo da su roditelji ti koji najbolje poznaju svoje dijete, da oni imaju najviše interesa u njihovoj dobrobiti, ali takvo razmišljanje ne ostavlja mjesta za stručnjake. Živimo u 21. stoljeću i potrebno je prepustiti stručnjacima i aktivistima da odgajaju mlade i djecu, oni znaju najbolje.

U sljedećem stihu, imamo kontrast "male djevojčice" i "velikih želja". Poruka je da žene nešto žele, ali to ne mogu ostvariti, sanjare o stvarima koje su neizvedive, potpuno žive van zbilje i potreban im je muškarac – otac, ili poslije muž, da odlučuje za njih. Dalje pjesma nastavlja;

Tata kupi mi auto
Bicikl i romobil

Odmah u oči upadaju neki sadržajno upitni aspekti ponuđene koncepcije, napose oni kojima se uvodi materijalizam kao pozitivna kategorija reprezentirana pojmom novca odnosno imovinskog stanja. Odnosno, ono što pjesma najavljuje u prvom stihu se ostvaruje, slavi se potrošačko društvo, konzumerizam, najprljaviji kapitalizam koji ne mari za ništa osim za materijalno.

Poručuje se djevojčicama da je bitno samo što posjeduju, njihov vrhunac je biti šupljoglav i tražiti nešto od muškarca. Djevojčicu, odnosno žene, se svodi na bespomoćni objekt, ona sama nije sposobna zaraditi nešto, potreban je muškarac koji će joj to kupiti, propagira se patrijarhalna hegemonija. Danas je otac taj koji ju vodi u dućan, a sutra će ju muž voditi. Pjesma nastavlja;

Kupi mi medu i zeku
Kolica Jugovinil

Ovakve poruke zbunjuju djecu. Radi li se o plišanim igračkama ili o pravim životinjama. Za takve stihove treba konzultirati razvojne stručnjake. Šaljemo li djeci poruku da su životinje nešto što se posjeduje? Da je priroda nešto s čime mi upravljamo? Gdje je tu suživot s prirodom?

Pjesma nastavlja;

Tata kupi kolača
Bombona i naranče dvje

Nevjerojatno! U današnjem društvu pretile djece, djece s pokvarenim zubima, s tolikim dijabetesom, pjesma propagira nezdravi život. Dobro, spominje se naranča, ali uz današnje korištenje pesticida i nemilosrdnog eksploatiranja zemlje, to je čisti otrov, a ne zdrav obrok. Ovim stihovima se "sugerira" djetetu da će imati fizičku, intelektualnu i /ili društvenu prednost bude li slijedilo navode iz pjesme.

Katolibani su se pobunili protiv zdravstvenog odgoja, a sigurno podržavaju i ovakve pjesme. Umjesto da stručnjacima prepuste glavnu riječ oni se bore protiv zdravlja djece. Daju djeci nezdrave bombone i kolače, ne potiču na nikakve aktivnosti, samo ih ostavljaju pred televizorom preko kojih poput malih spužvica upijaju elemente patrijarhata. koji se normalizira kroz medije.

Pjesma zatim polako dolazi do svog vrhunca u stihu;

Jednu malenu bebu
Tata kupi mi sve

Tu dolazimo do smisla, i poruke pjesme. Dali su je popularnom pjevaču na izvođenje, mediji su je prihvatili i proširili do svake obitelji i svakog djeteta, i sve to kako bi poslali poruku da je djevojčicama najbolja igračka beba. Žene trebaju brinuti o djeci i to je njihov posao. Propagira se jedna ograničena slika žene, ograničena slika društva u kojem vladaju muškarci, slika u kojoj nema mjesta za ženu koja je drugačija - nema mjesta za naprednu ženu poput mene.

Pjesma završava;

Moja mala djevojčica
Voli i šetnje i priče
Ali u gradu pred izlogom
Taticu gnjavi i viče
/refren/

Još jednom, da se upotpuni slika, djevojčica je ta koja voli šetnje i priče, ona je mirnija, verbalni je tip, a dječaci su valjda ti koji su analitični i spremni djelovati. Kao i do sad u pjesmi, muškarac je taj koji odlučuje, njega se "gnjavi", on je taj koji upravlja sredstvima proizvodnje.

Mogla bi se napisati doktorska disertacija na ženskim studijima o svom zlu koje proizlazi iz ove pjesme, ali ostavit ćemo to za neki drugi put. Mislim, pogledajte samo naslov, točnije refren – "Tata kupi mi..." Što s onom djecom koja nemaju tatu? Kako se ona osjećaju? Recimo netko ima dvije mame? Oni ovu pjesmu doživljavaju kao poziv da ih se autobusima otpremi u ... Mah, rekla sam već, neću se živcirat.

Jednostavno je nedopustivo da djeca slušaju, a kamoli pjevaju takve pjesme. Cijeli kontekst pjesme je prepun rodnih stereotipa koji služe za ugnjetavanje manjina. Svatko stručan i napredan svjestan je problematičnosti pjesme. Pjesma šalje poruku oko toga što je "normalno" za "djevojčicu". Normalno je da je "vesela", da se igra "bebama", da ima "tatu" itd. Ali sve je to društveno uvjetovano, ne postoji normalno i nenormalno, ne postoji prirodno i neprirodno, radi se samo o predrasudama.

Mislim, pogledajte samo te zborove, djevojčice su odjevene na jedan način, a dječaci na drugi. Već izgledom se šalje poruka da postoji razlika, a što s onom djecom koja se uklapaju u takav bipolarni svijet? Ja ne mogu vjerovati u kakvom zadrtom društvu živim. Zar već nema dovoljno mržnje u ovom svijetu?

Možda pjesma ne bi bila toliko problematična kada bi netko upozorio djecu, ali u našem društvu vladaju klerofašisti i katolibani koji se bune protiv zdravstvenog odgoja, bune se protiv građanskog odgoja, bune se protiv struke, protiv... Tko će toj djeci objasniti da je ova pjesma ništa drugo nego vrelo predrasuda, stereotipa i opresivnih običaja kojim nema mjesta u naprednom društvu.

Na uvođenje građanskog odgoja je već potrošeno puno vremena i sredstava, i sada se to želi prekinuti. Pa kako će aktivisti unaprjeđivati svijet? Kako će oni provoditi svoje programe? Toliko su se trudili da unaprijede ovo društvu, i baš kada pomislite da je došlo do Napretka i da smo učinili korak naprijed, pojavi se netko i vrati nas dva koraka unatrag.

Baš kada se ponadate kako će male desetogodišnje djevojčice početi pjevati svojim roditeljima (roditelju A i roditelju B) o tome kako im uskoro treba kupiti cjepivo protiv spolnih bolesti, ili knjige Andree Dworkin, da ih treba odvesti na feminističku tribinu, na televiziji se opet čuje poznati iritantni stih; "Tata kupi mi..."

 

 

Ne znam, razočarana sam jako ovim zadrtim društvom. Hrvatska je uistinu zapela na ovom brdovitom Balkanu više mentalno nego geografski, jer dok ljudi diljem svijeta otvaraju oči i izlaze iz svojih čahura, nekako se čini da u ovoj zemlji nema mjesta za drugačije.

Prihvatite Napredak. Svi idu naprijed, ne želite valjda Vi biti drugačiji - borite se protiv konformizma!

PS

Mislim da ćemo ovim prekinuti seriju naprednjačkih razmišljanja na ovome blogu. Čitatelji koji žele istražiti scenu i naprednjačku misao mogu pronaći više informacija na neovisnim portalima. (Popis neovisnih portala pronađite na platnoj listi ministarstva.)

Zaokruži i objasni stereotipe na slici i pronađi načine kako se boriti protiv njih!
Šalim se naravno, to je zadatak za Vašu djecu u školama. Vi slobodno uživajte.
 

wwt: bojište hr

Reakcionar nas je na svome blogu upoznao s "world war T". Možda se to nekome učinilo kao stvar zapadnijeg svijeta, ali polako se stvar razvija i unutar naših granica. Svi smo već savladali LGB dio argumenta, ali T je ostao nekako zapostavljen. LGB argumenta poput "država mora prepoznati i slaviti ono što mi radimo u spavaćoj sobi", a to slijedi iz "država se nema što uplitati u spavaću sobu i brinuti tko što radi s kime." Ili kako to već ide kod naprednjaka. (Naravno, za naprednjake državi ne samo da je mjesto u spavaćoj sobi nego joj je mjesto i u svim drugim sobama.)

Opisati wwt nije jednostavno jer nikada ne znate gdje će doći do nove bitke i oko čega će se voditi; protiv koga ćete se boriti? Jesu li vaši dosadašnji saveznici zapravo suparnici, ili obrnuto? Dva primjera ilustriraju žestoke bitke koje se vode među civiliziranim narodima, daleko od naše katoličke džamahirije – kako su je upućeno donedavno voljeli nazivati. Na Wellesley Collegu, fakultetu kojeg pohađaju samo djevojke, primljena je jedna studentica koja se tako - kao žena - i izjasnila na svome prijamnom formularu. No, poslije se predstavila kao "muško-od-centra rodnonastrana" osoba pod imenom "Timothy", te je zatražila da je svi oslovljavaju u muškom rodu. (Ispričavam se ako je prijevod za "masculine-of-center genderqueer" nespretan ili netočan, ali odrastao sam u neka mračnija vremena tako da nisam pohađao radionice spolnog odgoja, barem ne napredne kakve su danas.)

Njena – ili njegova – želja je ispunjena i osjetio se dobrodošlim. Osoba "Timothy" se odlučila kandidirati za posao oficira za promoviranje "kulture raznolikosti". Ovoga puta, dobrodošlica je izostala. Izbor Timothya bi značilo prolongiranje patrijarhata, muškarac bi opet vladao ženama. Došlo je do bojkota izbora jer studentice nisu željele da "bijeli muškarac" promovira "kulturu raznolikosti". U kulturi koja promovira raznolikost jednostavno nema mjesta za bijelog muškarca – makar je taj muškarac zapravo žena. (Ukoliko vas ovi oficiri političke korektnosti za raznolikost podsjećaju na neke druge oficire onda vam treba malo preodgoja; a ukoliko vas taj preodgoj podsjeća na...)

Drugi primjer nam dolazi iz Houstona u Texasu. Mogli bi pomisliti da se radi o nešto konzervativnijoj državi, ali i oni vode slične bitke. Pitanje je mogu li građani podići tužbu zbog diskriminacije ukoliko im se onemogući ulazak u zahod koji odgovara njihovom "rodnom identitetu". Dakle ukoliko biološki muškarac koji tvrdi da je žena doživi neugodnost i ne uspije ostvariti svoje ljudsko pravo da se olakša u ženskom zahodu netko za to mora odgovarati. Nezadovoljni građani su, s ciljem sprečavanja, prikupili potpise za referendum o tom pitanju, ali gradske vlasti su odlučile potpuno ignorirati te potpise. Priča tu nije stala jer je gradonačelnica zatim zahtijevala da joj lokalni pastori predaju sve govore, prezentacije i propovijedi koje govore o tome problemu i vezanim pitanjima. Drugim riječima, građani smiju reći samo ono što im država odobri. "Sekularizam" za kakvim (opet) teže i naši naprednjaci.

U Hrvatskoj za sada nismo imali puno sličnih rasprava. Barem ne mi koji nismo zatočeni u školama i različitim odgojima koji objašnjavaju da ne postoji razlika između muškaraca i žena, i da se radi samo o društvenom konstruktu. (Zanimljivo, iako nisu fiksne kategorije, potrebno je slaviti kada ih netko promijeni, iako kao što smo upravo rekli, niti ne postoje.) Od naših političara ćete rijetko čuti nešto o T. Naravno, već je gotovo svaki političar postao svjestan da mora ponavljati plitke LGB izjave, ali čak i ovi najnapredniji se rijetko hvale svojim poznavanjem T-osoba. Ne sjećam se da je itko rekao "da, poznajem strašno puno T-osoba, moj život bez njih bi bio isprazan." Ili, "moj stric, je zapravo strina", ili "moj bratić voli svoju ženu i djecu, ali jednom mjesečno obuče si haljinu, ode van i nađe si frajera koji ga..." (Hej, nema osuđivanja.)

Unatoč političkom prešućivanju posljednjeg slova skraćene naprednjačke abecedne juhe, postoji jedna iznimka. Radi se naravno o Orahu, trećoj stranci koju vodi druga političarka (po popularnosti). Njezin zamjenik, koji je svoje mjesto podučavanja mladih inženjera da ne smiju ništa graditi zamijenio bolje plaćenim mjestom europarlamentarca, ispričao je novinarima o sinu obiteljskih prijatelja koji je zapravo kćer, ili obrnuto. (Ne sjećam se detalja, a da se i sjećam opet ne bih znao napisati korektno.)

Sama stranka je u svoj program uvrstila i neke planove o "pravima" takvih osoba što je izazvalo mali sukob na ljevici. Rudan je zaključila da prosječnog čovjeka više muče druge stvari. (Mogli bi reći da ih više muče računi T-mobilea, nego problemi T-osoba, a odijevanje u odjeću drugog spola ostavljaju za fašnik ili eventualno kada svog sina oblače u pidžamu koju je naslijedio od sestrične - što nas opet dovodi do egzistencijalnih problema.) S obzirom na vulgarnost kojom impresionira neodgojene adolescente (svih godišta) i činjenicu da bi analiza pozadine sukoba potrajala, odlučio sam zatražiti od svog prijatelja Jožeka kontakt neke od njegovih kolegica koja je upoznata s naprednjačkom scenom, i koja će mi moći jednostavno objasniti u čemu Rudan griješi. Nakon kraće razmijene mailova kolegica je ponudila objašnjenje, pa prenosim tekst na korist svih nas koji ne stignemo pratiti Napredak.

***

Trasnfobični ispad Vedrane Rudan nije ništa čudno za naše društvo. Prvo trebamo shvatiti gdje živimo. I kada to shvatimo, onda nas neće iznenađivati takve stvari. Naše društvo, tj. naša vladajuća klasa, dakle muškarci, su toliko opsjednuti patrijarhatom i toliko su opsjednuti činjenicom da oni imaju falus da im to potpuno određuje razmišljanje. Pa mi smo društvo koje je izmislilo poseban odjevni predmet oko te činjenice. Muškarci su ga oblikovali da izgleda kao falus i nose ga oko vrata kako bi ga svi vidjeli. To im nije bilo dovoljno pa su na vrhu dodali malu strelicu koja usmjerava pažnju na, pogađate, falus. Jednostavno muškarci su toliko opsjednuti da svugdje vide i sve pretvaraju u falus.

 

Čak je i ministar, muškarac, uz savjet udruga, odlučio pokloniti kravate prvom istospolnom paru koji se registrirao kao takav. I kakva je to riječ registrirao? Pa nije muškarac auto da se registrira, zar ne možemo normalno reći da su se oženili?

 

Takva opsjednutost našeg društva objašnjava sveprisutnu transfobiju. Majke i očevi su oduvijek prihvaćali sve za svoje sinove, mogao je biti pijanac, lijenčina i nasilnik; jedino čega su se bojali je da ne bude transeksualac, o tome su stalno razmišljali i to im je bio najveći strah. Opsesija!  

 

Opsesija falusima odnosno patrijarhat objašnjava transfobične ispade u društvu. Muškarcima je potpuno neshvatljivo zašto bi jedan muškarac odlučio odrezati svoju stvar i postao žena. Nije im jasno zašto bi se netko odrekao svih patrijarhalnih privilegija. S druge pak strane, ljubomorno štite svoje privilegije i ne žele priznati da žena koja si prišije nešto ima isti status kao i oni.

 

U takvom društvu odrasla je Rudan. Iako je podosta napredna, ona je ipak odrasla u patrijarhalnoj hegemoniji klerofašističkog društva. Rudan korektno kritički preispituje društvo pa se pita; "Hoće li nam nositelji đokadi dovijeka krojiti sudbinu?". Također se korektno pita o ulozi žena; "Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života?"

Iako je dobro prepoznala dva glavna problema našeg društva, ona se tako ne ponaša. Za početak, ne može smisleno razmišljati jer ima djecu. Klerofašistička mašina našega društva uvjerila ju je da postane stroj za rađanje djece nekom muškarcu. Suverena žena ima samo jedan opravdani razlog za rađanje; a to je kako bi novi život koji je nastao miješanjem jajne stanice i spermija nasumičnih ljudi došao na svijet i donio sreću u život dvojice muškarca koji se vole i koji su tu ljubav spremni dati tome djetetu. Na taj način žena postaje kanal tolerancije, a ne stroj za rađanje koji nema nikakvu svrhu osim "izbacivanja mesa".

Rudan je odlučila roditi baš svoje dijete. Kao da ovom svijetu treba još rvata. Milijuni ljudi gladuju, tisuće umiru, na svijetu živi 7 milijardi ljudi. Gdje je tu održivi razvoj? Zašto bi itko rađao djecu? Razmišljaju li uopće ti neodgovorni roditelji? Ako netko baš želi PIV odnos, kontracepcija je svugdje dostupna.

Rudan u članku piše; "Maksimalno brzo pretvaranje hrvatske đokadi u pipice i obrnuto to sigurno nije ali zastrašujuće siromaštvo ogromne većine građana jest." Populistički igra na najniže emocije ljudi, transfobiju prikriva svojom navodnom brigom za siromašne. Svojim pisanjem nanosi patnju svima koji su se rodili u krivom tijelu, svima koji su drugačiji. Ja ne želim imati djecu u svijetu u kojem te društvo definira od rođenja. Ne želim da odrastaju u svijetu u kojem im Rudan govori ti si muško, a ti si žensko, ne možeš sam izabrati svoj identitet jer neko drugo dijete ima svojih problema. Tko je Rudan da odlučuje čiji su problemi veći?

Rudan dalje piše; "Čime nas je očarala gospođa koja, neka mi bude dozvoljeno i neoprošteno, priča [cenzura]?". Holy nije nikakva gospođa. Za razliku od patrijarhalne Rudan, ona je korektno prepoznala da je "brak posjedovanje žene", njoj nisu potrebni nikakvi papiri da bi znala koga voli. Još jedan dokaz koliko je Rudan zadrta.

Nastavlja Rudan u svom ispadu mržnje; "Zna li Holy kako je "normalnoj" majci običnog djeteta teško, gotovo nemoguće, doći do pedijatra?" Kog briga. Opet ona o djeci, ko pravi razmnoživač samo o tome melje. Ja nemam djece i ne planiram ih u ovakvom svijetu punom Rudanica niti imati, a tko brine o meni? Kad god velim da ne želim imati djecu svi me čudno gledaju, optužuju me za pedofobiju. Gdje su moja prava? Na poslu stalno moram obavljati zadatke kolegica koje su na porodiljnom, ili se doma brinu o bolesnoj djeci.

Ja nemam dijete, ali imam tri mačke. I volim ih kao da su mi djeca. Tko prepozanje moje "majčinstvo" nad njima. Imam li ja pravo na slobodne dane kada se okote, brine li netko o meni kada se razbole, ili nešto gore. Plaća li meni netko njihove troškove? Zašto ja moram ispaštiti jer nemam djecu. Što onda što sam umjesto kreštavog derišta koji prenapučuje zemlju odlučila se za mačku. Nisam sebično đubre koje ima djecu zato što je to nešto što se mora , ili zato da prenosim svoje gene, zar je to razlog da me se diskriminira? Gdje je moje ustavno pravo i jednakost pred zakonom. [...] {op. ksdk; ovaj žestoki monolog "childfree" osobe protiv "breedera" se nastavlja još neko vrijeme i postaje sve neugodniji stoga je i cenzuriran. Primijenite uobičajenu naprednjačku retoriku na ovo pitanje i sve će vam biti jasno.}

Rudan se na kraju pita; "Ja sam hrvatska homomrziteljica stoljeća? Ma nisam" . Ali je. Rudan je zapravo ista kao Markićka. Širi mržnju i netrepeljivost. Populističkim izjavama širi transfobiju. Obje su produkt patrijarhalne okoline i to je toliko utjecalo na njih da joj se nisu u stanju otrči.

Rudan ne prati najnovije feminističke studije i ne zna ništa o suvremenom feminizmu. Ne zna ništa o transrodnosti i transeksualnosti, sigurno niti ne razlikuje ta dva pojma, baš kao tipični zadrti rvat katolik.

Rudan ne zna kako civiliziran svijet razmišlja. Ona je na krivoj strani povijesti.

PS

 

Cenzurirao sam još neke dijelove. U mailu je Jožekova kolegica, koja želi ostati anonimna, žestoko napala i neku domaću televizijsku emisiju u kojoj se muškarci oblače kao žene, i obrnuto, u svrhu zabave. "Kao da je to neki izbor, kao da se ljudi odlučuju za promjenu iz svog hira, samo da bi zabavili društvo. Ismijavaju ih i ugnjetavaju manjine", kaže ona. I onda još jedan "rant" o "blackfaceu" u istoj emisiji i rasizmu općenito. Odlučio sam poštediti vas toga.

 

Ostavimo sve to po strani; otvorena debata između Holy i Rudan izazvala bi veliku pažnju, bio bi to najveći sukob na ljevici još od Chomsky vs Žižek. Nijedna strana ne bi mogla sumanuto vikati sekularizam, ili optužiti drugu da sluša muškarce u haljinama (za oltarom) – ultimativni primjer naprednjačkog humora. (I, ako sam nešto danas naučio od kolegice, prikrivena tansfobija. Naravno, kada bi ta pošalica imala smisla, i kada bi općenito optužba za "transfobiju" imala smisla.)

 

No, moram priznati, teško je biti naprednjak. U svakom trenutku morate biti u formi i paziti što se događa. Baš kada pomislite da ste shvatili stvar i da ste napredni, dođe do nekog novog napretka i vi se odjednom nađete, poput Rudan, na strani katolibana – strani na kojoj ne želite biti.

 

Vedrana u čvrstom muškom zagrljaju patrijarhata.

 U posvetu vjerojatno zapisuje da su svi oni koji se ne

 slažu s njome zapravo Hitler.