Roditelju A, kupi mi...

Istražujući pitanja bitna za naprednjake, sjetio sam se pjesme jednog dječjeg zbora koja je izazvala pažnju stručnjaka, (ne)vladinih udruga i ostalih kvazinevladinih organizacija. Veliki dio medija je izvijestio o kontroverzi, a određeni portali su bili i oštriji u procijeni. Javnost je upozorena na još jedan primjer patrijarhalne hegemonije koja guši naše društvo i priječi nam da postanemo napredno, slobodno i uspješno društvo. Unatoč takvoj brzoj reakciji i mobilizaciji "građanskog društva", imao sam osjećaj da postoji još nešto. Obratio sam se, još jednom, prijatelju Jožeku koji me uputio drugoj kolegici koja je upućena u kontroverzu. Iako se slaže s reakcijama, smatra da nisu bile dovoljne. U nastavku prenosim njen tekst;

***

Aktivizam građanskog društva koji se buni protiv nazadnih struktura je svakako pohvalan, pogotovo kada se sjetimo svih nedavnih katolibanskih akcija, ali svejedno su me reakcije naživcirale. Zašto? Zato jer iako imam dojam da aktivisti prilično dobro kritički razmišljaju o pojavama u našem društvu, oni su ipak spremni zadržati i prihvatiti mnoge od njih tako da je njihova navodna subverzija gotovo kozmetička. Za borbu protiv elemenata i ostataka patrijarhata u svim porama svakidašnjice nije dovoljno upozoriti samo na pojedinačne primjere. Potrebno ih je sve iskorijeniti. Nije dovoljno upozoriti samo na jednu pjesmu jednoga zbora, nego je potrebno obračunati se sa cijelom širinom mogućih povreda dječjih prava, potrebno je prepustiti stručnjacima da se obračunaju sa najpoznatijim primjerima.

Uzmimo za primjer pjesmu "Tata kupi mi auto". Radi se o poznatom hitu koji već desetljećima propagira ugnjetavanje manjina, upravo onako kako je to patrijarhalna hegemonija uvijek činila. Ja sam majke malene djevojčice i svakodnevno se trudim ohrabriti je i osnažiti da bude aktivna članica društva. No, svaki put kada na televiziji čuje to vrelo seksizma kao da sav taj moj trud propadne, počne papagajski ponavljati riječi te užasne pjesme koja učvršćuje stereotipe o djevojčicama i ženama.

Znam, i sama ponekad pristajem na takve stereotipe, primjerice odgajam svoje dijete kao djevojčicu. Pokušala sam je odgajati rodno neutralno, ali pritisak okoline je bio prejak pa sam morala odustati. Činilo mi se kontraproduktivno, a i dosadilo mi je, svakodnevno svima objašnjavati najnovije feminističke teorije. Ljudi su tako ograničeni. Jednostavno živimo u zadrtom i zatucanom društvu gdje se ljudi boje Napretka i dijele djecu na mušku i žensku, već od samog rođenja označe te nekim proizvoljnim društvenim konstruktom i očekuju da se ponašaš prema "tradicionalnim" normama – što god da to značilo. Emocionalno, spolno i psihološko stereotipiziranje žena započinje čim doktor kaže "djevojčica je". Odrasla sam u tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, i nesumnjivo je to utjecalo na moje razmišljanje, ali to je nešto protiv čega se borim svaki put kada se ustanem ujutro. Svoju kćer odgajam bolje od toga. Poput alkoholizma, ovisnosti ili rasizma, patrijarhat je bolest protiv koje se stalno treba iznova boriti.

Pri rađanju su mi rekli da sam starija prvorotkinja. Od kud im uopće obraz da određuju kad je netko star, zar sam trebala roditi odmah poslije osnovne škole, ostat neobrazovana i bit sluškinja nekom muškarcu i brinut se o njegovoj djeci? Pa ja sam putovala po cijeloj europi, bila sam čak i u švedskoj na seminaru o feminizmu, kome oni misle nametati te standardne koje su osmislili muškarci. Nemojte me krivo shvatiti, ako se moja kćer jednog dana odluči udati za nekog muškarca s time ću se morati pomiriti i ne vidim razlog zašto ne bi bila sretna, ali ja bih radije da postane poput muškarca za kojeg se želi udati. A ako želi, može i postati muškarac.

Vratimo se pjesmi "Tata kupi mi auto". Iako je takva pjesma možda bila podnošljiva prije više desetljeća, za današnju znanost i struku poruke te pjesme su skandalozne. Pjesmica je diskriminirajuća i seksistička, šalje potpuno krive poruke, ograničava mogućnosti i ugnjetava žene.

Krenimo od početnih stihova;

Moja mala djevojčica
Puna je velikih želja
Baš kao šipak pun koštica
Kako je puna veselja

U prvom stihu je sažeto svo zlo tradicionalne Zapadne civilizacije. Odmah krećemo posvojnom zamjenicom. Poruka je da je nešto moje, pripada samo meni, ti nemaš pravo to koristiti, to nije naše, nego samo moje, uzet ću sebi koliko god želim, mojoj pohlepi nema kraja. Upravo takvo razmišljanje pokreće neoliberalni kapitalizam i svo zlo u svijetu. Kada ne bi postojalo "moje" ne bi bilo ni sukoba u svijetu, neka plemena niti nemaju riječ za "moja", žive u miru i skladu sa prirodom i svojim susjedima. Odmah poslije toga imamo podjelu na spolove, proizvoljno svrstavamo ljude prema skupu genitalija s kojim su se rodili; netko je ili muškog ili ženskog spola, potpuno se ignorira raspon ljudske egzistencije. Kakvu poruku to šalje svima onima koji ne žele biti djevojčice? Kako se osjećaju takva djeca, zar ih moramo diskriminirati odmah dok su tako mali, zar im moramo poslati poruku da s njima nešto nije u redu? Zašto smo tako isključivi?

Stih kao cjelina nudi još više razloga za strah. Poruka je da otac posjeduje svoje dijete. U prvi plan se stavlja isključivo pravo roditelja da odlučuju o odgoju, a to je velika opasnost za djecu. To bi značilo da su roditelji ti koji najbolje poznaju svoje dijete, da oni imaju najviše interesa u njihovoj dobrobiti, ali takvo razmišljanje ne ostavlja mjesta za stručnjake. Živimo u 21. stoljeću i potrebno je prepustiti stručnjacima i aktivistima da odgajaju mlade i djecu, oni znaju najbolje.

U sljedećem stihu, imamo kontrast "male djevojčice" i "velikih želja". Poruka je da žene nešto žele, ali to ne mogu ostvariti, sanjare o stvarima koje su neizvedive, potpuno žive van zbilje i potreban im je muškarac – otac, ili poslije muž, da odlučuje za njih. Dalje pjesma nastavlja;

Tata kupi mi auto
Bicikl i romobil

Odmah u oči upadaju neki sadržajno upitni aspekti ponuđene koncepcije, napose oni kojima se uvodi materijalizam kao pozitivna kategorija reprezentirana pojmom novca odnosno imovinskog stanja. Odnosno, ono što pjesma najavljuje u prvom stihu se ostvaruje, slavi se potrošačko društvo, konzumerizam, najprljaviji kapitalizam koji ne mari za ništa osim za materijalno.

Poručuje se djevojčicama da je bitno samo što posjeduju, njihov vrhunac je biti šupljoglav i tražiti nešto od muškarca. Djevojčicu, odnosno žene, se svodi na bespomoćni objekt, ona sama nije sposobna zaraditi nešto, potreban je muškarac koji će joj to kupiti, propagira se patrijarhalna hegemonija. Danas je otac taj koji ju vodi u dućan, a sutra će ju muž voditi. Pjesma nastavlja;

Kupi mi medu i zeku
Kolica Jugovinil

Ovakve poruke zbunjuju djecu. Radi li se o plišanim igračkama ili o pravim životinjama. Za takve stihove treba konzultirati razvojne stručnjake. Šaljemo li djeci poruku da su životinje nešto što se posjeduje? Da je priroda nešto s čime mi upravljamo? Gdje je tu suživot s prirodom?

Pjesma nastavlja;

Tata kupi kolača
Bombona i naranče dvje

Nevjerojatno! U današnjem društvu pretile djece, djece s pokvarenim zubima, s tolikim dijabetesom, pjesma propagira nezdravi život. Dobro, spominje se naranča, ali uz današnje korištenje pesticida i nemilosrdnog eksploatiranja zemlje, to je čisti otrov, a ne zdrav obrok. Ovim stihovima se "sugerira" djetetu da će imati fizičku, intelektualnu i /ili društvenu prednost bude li slijedilo navode iz pjesme.

Katolibani su se pobunili protiv zdravstvenog odgoja, a sigurno podržavaju i ovakve pjesme. Umjesto da stručnjacima prepuste glavnu riječ oni se bore protiv zdravlja djece. Daju djeci nezdrave bombone i kolače, ne potiču na nikakve aktivnosti, samo ih ostavljaju pred televizorom preko kojih poput malih spužvica upijaju elemente patrijarhata. koji se normalizira kroz medije.

Pjesma zatim polako dolazi do svog vrhunca u stihu;

Jednu malenu bebu
Tata kupi mi sve

Tu dolazimo do smisla, i poruke pjesme. Dali su je popularnom pjevaču na izvođenje, mediji su je prihvatili i proširili do svake obitelji i svakog djeteta, i sve to kako bi poslali poruku da je djevojčicama najbolja igračka beba. Žene trebaju brinuti o djeci i to je njihov posao. Propagira se jedna ograničena slika žene, ograničena slika društva u kojem vladaju muškarci, slika u kojoj nema mjesta za ženu koja je drugačija - nema mjesta za naprednu ženu poput mene.

Pjesma završava;

Moja mala djevojčica
Voli i šetnje i priče
Ali u gradu pred izlogom
Taticu gnjavi i viče
/refren/

Još jednom, da se upotpuni slika, djevojčica je ta koja voli šetnje i priče, ona je mirnija, verbalni je tip, a dječaci su valjda ti koji su analitični i spremni djelovati. Kao i do sad u pjesmi, muškarac je taj koji odlučuje, njega se "gnjavi", on je taj koji upravlja sredstvima proizvodnje.

Mogla bi se napisati doktorska disertacija na ženskim studijima o svom zlu koje proizlazi iz ove pjesme, ali ostavit ćemo to za neki drugi put. Mislim, pogledajte samo naslov, točnije refren – "Tata kupi mi..." Što s onom djecom koja nemaju tatu? Kako se ona osjećaju? Recimo netko ima dvije mame? Oni ovu pjesmu doživljavaju kao poziv da ih se autobusima otpremi u ... Mah, rekla sam već, neću se živcirat.

Jednostavno je nedopustivo da djeca slušaju, a kamoli pjevaju takve pjesme. Cijeli kontekst pjesme je prepun rodnih stereotipa koji služe za ugnjetavanje manjina. Svatko stručan i napredan svjestan je problematičnosti pjesme. Pjesma šalje poruku oko toga što je "normalno" za "djevojčicu". Normalno je da je "vesela", da se igra "bebama", da ima "tatu" itd. Ali sve je to društveno uvjetovano, ne postoji normalno i nenormalno, ne postoji prirodno i neprirodno, radi se samo o predrasudama.

Mislim, pogledajte samo te zborove, djevojčice su odjevene na jedan način, a dječaci na drugi. Već izgledom se šalje poruka da postoji razlika, a što s onom djecom koja se uklapaju u takav bipolarni svijet? Ja ne mogu vjerovati u kakvom zadrtom društvu živim. Zar već nema dovoljno mržnje u ovom svijetu?

Možda pjesma ne bi bila toliko problematična kada bi netko upozorio djecu, ali u našem društvu vladaju klerofašisti i katolibani koji se bune protiv zdravstvenog odgoja, bune se protiv građanskog odgoja, bune se protiv struke, protiv... Tko će toj djeci objasniti da je ova pjesma ništa drugo nego vrelo predrasuda, stereotipa i opresivnih običaja kojim nema mjesta u naprednom društvu.

Na uvođenje građanskog odgoja je već potrošeno puno vremena i sredstava, i sada se to želi prekinuti. Pa kako će aktivisti unaprjeđivati svijet? Kako će oni provoditi svoje programe? Toliko su se trudili da unaprijede ovo društvu, i baš kada pomislite da je došlo do Napretka i da smo učinili korak naprijed, pojavi se netko i vrati nas dva koraka unatrag.

Baš kada se ponadate kako će male desetogodišnje djevojčice početi pjevati svojim roditeljima (roditelju A i roditelju B) o tome kako im uskoro treba kupiti cjepivo protiv spolnih bolesti, ili knjige Andree Dworkin, da ih treba odvesti na feminističku tribinu, na televiziji se opet čuje poznati iritantni stih; "Tata kupi mi..."

 

 

Ne znam, razočarana sam jako ovim zadrtim društvom. Hrvatska je uistinu zapela na ovom brdovitom Balkanu više mentalno nego geografski, jer dok ljudi diljem svijeta otvaraju oči i izlaze iz svojih čahura, nekako se čini da u ovoj zemlji nema mjesta za drugačije.

Prihvatite Napredak. Svi idu naprijed, ne želite valjda Vi biti drugačiji - borite se protiv konformizma!

PS

Mislim da ćemo ovim prekinuti seriju naprednjačkih razmišljanja na ovome blogu. Čitatelji koji žele istražiti scenu i naprednjačku misao mogu pronaći više informacija na neovisnim portalima. (Popis neovisnih portala pronađite na platnoj listi ministarstva.)

Zaokruži i objasni stereotipe na slici i pronađi načine kako se boriti protiv njih!
Šalim se naravno, to je zadatak za Vašu djecu u školama. Vi slobodno uživajte.