Komunist je čovjek koji se bori da mu
država osigura buržoazijsku egzistenciju.
Tražiti od država da učini ono što
samo društvo može je pogreška ljevice.
U srednjovjekovnom društvu, društvo
je država; u buržoazijskom društvo, država i društvo se
sukobljavaju; u komunističkom društvu, država je društvo.
Ljevica tvrdi da kriva strana u
konfliktu nije ona koja žudi za tuđim dobrima, nego ona koja brani
vlastito.
Biti marksist je izgleda dosljedno s
izuzimanjem komunističkih društava iz marksističke interpretacije.
Za razliku od biblijskog arkanđela,
marksistički arkanđeli sprečavaju čovjeka da pobjegne iz njihova
raja.
Marksist definira buržoaziju u
ekonomskim terminima kako bi sakrio od nas činjenicu da joj pripada.
Kao što tijelo gravitira prema centru
zemlje, tako i proletarijat gravitira prema buržoazijskom životu.
Marksizam će se umiriti samo onda kada
pretvori seljake i radnike u malograđanske uredske službenike.
Komunizam je nekoć bilo poslanje;
danas je karijera.
Kada se ljudi prestanu boriti protiv
posjedovanja privatnog vlasništva, borit će se za korištenje
plodova kolektivne imovine.
Ljevičarske teze su razmišljanja koja
su pažljivo zaustavljena u trenutku prije nego što dođu do
zaključka koji ih uništava.
Dijalog između komunista i katolika je
postao moguće od kada su komunisti počeli krivotvoriti Marxa, a
katolici Krista.
Kako bi se udružio s komunistom,
ljevičarski katolik tvrdi da marksizam kritizira samo kompromis
kršćanstva sa buržoazijom; ali marksizam osuđuje samu kršćansku
bit.
Tri osobe u naše doba su preuzele
zadatak preziranja buržoazije;
intelektualac – tipični predstavnik
buržoazije;
komunist – vjerni izvršitelj
buržoazijskih namjera i ideala;
progresivni klerik – konačni trijumf
buržoazijskog uma nad kršćanskom dušom.
Pogreška progresivnog kršćana je što
vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv bogatih
implicitna obrana socijalističkih programa.
Za marksista, buntovništvo u
ne-komunističkom društvu je sociološka činjenica, a u
komunističkom društvu tek psihološka činjenica. U prvome se radi
o "iskorištavanom" buntovniku; a drugome o "izdajniku".
Prijanjanje komunizmu je obred koji
omogućuje buržoazijskom intelektualcu da umiruje svoju nemirnu
savjest bez da odbaci svoj buržoazijski identitet.
Ništa nije lakše od krivljenja ruske
povijesti za grijehe Marksizma. Socijalizam nastavlja biti filozofija
koja prebacuje krivnju na druge.
Prirođeno ljevičarstvo je bolest koja
se liječi u komunističkoj klimi.
Vokabular od deset riječi je dovoljna
da marksist objasni povijest.
Lažiranje prošlosti je način na koji
ljevica razrađuje budućnost.
Naše vrijeme je prepuno dotrajalih, a
ne odmetnutih, marksista.
Dva bića izazivaju posebno sažaljenje
u današnje vrijeme; buržoazijski političar kojeg povijest
strpljivo utišava, i marksistički filozof kojeg povijest strpljivo
opovrgava.
Ljevica nikada ne pripisuje svoj
neuspjeh pogrešnoj dijagnozi nego perverziji događaja.
O inteligentnom čovjeku koji postane
marksist mislimo isto što i nevjernik misli o lijepoj djevojci koja
ulazi u samostan.
Marksizam i psihoanaliza su dvije zamke
moderne inteligencije.
Evanđelje i Komunistički Manifest su
u padu; budućnost svijeta leži u snazi Coca-Cole i pornografije.
Moderni svijet toliko brzo propada da
svako novo jutro razmišljamo s nostalgijom o jučerašnjim
protivnicima. Marksisti već počinju izgledati kao posljedni
aristokrati Zapada.
Autor aforizama je Nicolás Gómez Dávila, više ovdje - Marx & Marxists. (Povezano na blogu vidi Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma, i kategoriju Marx. )