Stranice

petak, 23. siječnja 2015.

Solzhenitsyn o stanju Zapadne kulture

U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz poznatog govora Aleksandra Solzhenitsyna, pisca i nobelovca. Izvorni tekst govora A World Split Apart kojeg je održao na Harvardu 1978. godine možete pročitati primjerice ovdje (što naravno preporučam).

Proveo sam cijeli svoj život pod komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez ikakve objektivne pravne skale stvarno užasno; ali društvo utemeljeno na slovu zakone, koje nikada ne poseže više, propušta iskoristiti puni raspon ljudskih mogućnosti. Slovo zakona je prehladno i formalno da bi imalo blagotvoran utjecaj na društvo. 

***

S druge strane, destruktivnoj i neodgovornoj slobodi je dan bezgraničan prostor. Ispostavilo se da društvo ima oskudnu obranu protiv ponora ljudske dekadencije, primjerice protiv zloupotrebe slobode za moralno nasilje nad mladim ljudima, poput filmova pornografije, zločina i horora. Sve se to smatra dijelom slobode koje treba biti u protuteži, u teoriji, s pravom mladih ljudi da ne gleda i da ne prihvaća. Legalistički organiziran život tako pokazuje svoju nesposobnost da se brani od korozije zla.
***

Brzopletost i površnost – to su psihičke bolesti dvadesetog stoljeća, a najviše se manifestiraju u tisku [koristi tu riječ za sve medije]. Dubinska analiza problema je anatema tisku; suprotna je njegovoj prirodi. Tisak izabire samo senzacionalne formule.

Međutim, takav kakav je, tisak je postao najveća sila u Zapadnim državama, veća od zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Poželite se pitati: Prema kojem zakonu je izabran i kome odgovara? Na komunističkom Istoku, novinar je otvoreno dodijeljen kao državni službenik. Ali tko je izabrao Zapadne novinare u njihove pozicije moći, na koje razdoblje i s kojim povlasticama?

Postoji još jedno iznenađenje za nekoga tko dolazi s totalitarnog Istoka s rigorozno unificiranim tiskom: Otkrije zajednički trend preferencija u zapadnom tisku kao cjelini (duh vremena), opće prihvaćene uzroke prosuđivanja, i možda zajedničke korporativne interese, konačni rezultat nije natjecanje nego unifikacija. Neograničene slobode postoje za tisak, ali ne za čitatelje jer novine većinom prenose na silovit i nedvosmislen način ona mišljenja koja ne proturiječe previše njihovim vlastitima i općem trendu.

***

Gotovo je univerzalno prepoznato da Zapad pokazuje svijetu put uspješnog gospodarskog razvoja, unatoč tome što se prošlih godina javlja kaotičan inflacija. Ipak, mnogi ljudi na Zapadu su nezadovoljni vlastitim društvom. Preziru ga ili optužuju jer nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga se mnogi okreću prema socijalizmu, što je lažna i opasna opcija.

Nadam se da nitko prisutan neće posumnjati da moja djelomična kritika Zapadnog sustava nije s ciljem sugeriranja da je socijalizam alternativa. Ne; s iskustvom zemlje u kojoj je socijalizam realiziran, neću zagovarati takvu alternativu. 


Postoje simboli prepoznavanje kojima povijest upozorava na ugroženo ili propadajuće društvo. Primjerice, propadanje umjetnosti ili nedostatak velikog državnika. Ponekad su upozorenja poprilično eksplicitna i konkretna. Središte vaše demokracije i vaše kulture ostane bez struje na samo par sati, i odjednom gomila američkih građana počinje pljačkati i stvarati kaos.

***

Pa ipak u ranim demokracijama, poput američke u trenutku njenog nastanka, sva ljudska prava pojedinca su bila dodijeljena na temelju toga što je čovjek Božje stvorenje. Odnosno, sloboda je uvjetno dana pojedincu, uz pretpostavku njegove stalne vjerske odgovornosti. Takvo je bilo naslijeđe tisuću godina. Prije dvjesto, ili čak pedeset, godina, činilo bi se poprilično nemoguće, u Americi, da pojedincu dodijelite beskonačnu slobodu bez svrhe, samo kako bi zadovoljio svoje prohtjeve.

Međutim, od tada su sva takva ograničenja umanjena svugdje na Zapadu; došlo je do potpune emancipacije od moralnog naslijeđa kršćanskih stoljeća zajedno s njihovim velikim rezervama milosrđa i žrtvovanja. Državni sustavi su postali sve materijalističnijim. Zapad je konačno postigao prava čovjeka, čak i višak, ali čovjekov osjećaj odgovornosti prema Bogu i društvu je sve prigušeniji i prigušeniji. U prošlim desetljećima, legalistička sebičnost Zapadnog pristupa svijeta je doživjela svoj vrhunac i svijet se našao u surovoj duhovnoj krizi i političkoj slijepoj ulici. Sva proslavljena tehnološka dostignuća napretka, uključujući i osvajanja svemira, ne otkupljuju moralno siromaštvo dvadesetog stoljeća, kojeg nitko nije mogao zamisliti čak niti u devetnaestom stoljeću.

Kako je humanizam u svom razvoju postojao sve više i više materijalističkiji, sve više je dopuštao da se koncepti koriste od strane socijalizma, poslije i komunizma tako da je Karl Marx mogao reći 1844. da je "komunizam naturalizirani humanizam."

Pokazalo se da izjava nije potpuno nerazumna. Isto kamenje nedostaje u temeljima nagriženog humanizma i bilo koje vrste socijalizma: neograničeni materijalizam; sloboda od religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimom ima stanje antireligiozne diktature); koncentracija na društvenim strukturama s navodno znanstvenim pristupom. (Ovo posljednje je tipično i za prosvjetiteljstvo i za marksizam.) Nije slučajno da se sva komunistička retorika vrti oko Čovjeka (s velikim Č) i njegove zemaljske sreće. Na prvi pogled se čini kao ružna paralela: zajedničke osobine u razmišljanju i načinu života današnjeg Zapada i današnjeg Istoka? Ali takva je logika materijalističkog razvoja.