U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz poznatog govora Aleksandra Solzhenitsyna, pisca i nobelovca. Izvorni tekst govora A World Split Apart kojeg je održao na Harvardu 1978. godine možete pročitati primjerice ovdje (što naravno preporučam).
Proveo sam cijeli svoj život pod
komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez ikakve
objektivne pravne skale stvarno užasno; ali društvo utemeljeno na
slovu zakone, koje nikada ne poseže više, propušta iskoristiti
puni raspon ljudskih mogućnosti. Slovo zakona je prehladno i
formalno da bi imalo blagotvoran utjecaj na društvo.
***
S druge strane, destruktivnoj i
neodgovornoj slobodi je dan bezgraničan prostor. Ispostavilo se da
društvo ima oskudnu obranu protiv ponora ljudske dekadencije,
primjerice protiv zloupotrebe slobode za moralno nasilje nad mladim
ljudima, poput filmova pornografije, zločina i horora. Sve se to
smatra dijelom slobode koje treba biti u protuteži, u teoriji, s
pravom mladih ljudi da ne gleda i da ne prihvaća. Legalistički
organiziran život tako pokazuje svoju nesposobnost da se brani od
korozije zla.
***
Brzopletost i površnost – to su
psihičke bolesti dvadesetog stoljeća, a najviše se manifestiraju u
tisku [koristi tu riječ za sve medije]. Dubinska analiza problema je
anatema tisku; suprotna je njegovoj prirodi. Tisak izabire samo
senzacionalne formule.
Međutim, takav kakav je, tisak je
postao najveća sila u Zapadnim državama, veća od zakonodavne,
izvršne i sudbene vlasti. Poželite se pitati: Prema kojem zakonu je
izabran i kome odgovara? Na komunističkom Istoku, novinar je
otvoreno dodijeljen kao državni službenik. Ali tko je izabrao
Zapadne novinare u njihove pozicije moći, na koje razdoblje i s
kojim povlasticama?
Postoji još jedno iznenađenje za
nekoga tko dolazi s totalitarnog Istoka s rigorozno unificiranim
tiskom: Otkrije zajednički trend preferencija u zapadnom tisku kao
cjelini (duh vremena), opće prihvaćene uzroke prosuđivanja, i
možda zajedničke korporativne interese, konačni rezultat nije
natjecanje nego unifikacija. Neograničene slobode postoje za tisak,
ali ne za čitatelje jer novine većinom prenose na silovit i
nedvosmislen način ona mišljenja koja ne proturiječe previše
njihovim vlastitima i općem trendu.
***
Gotovo je univerzalno prepoznato da
Zapad pokazuje svijetu put uspješnog gospodarskog razvoja, unatoč
tome što se prošlih godina javlja kaotičan inflacija. Ipak, mnogi
ljudi na Zapadu su nezadovoljni vlastitim društvom. Preziru ga ili
optužuju jer nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga se
mnogi okreću prema socijalizmu, što je lažna i opasna opcija.
Nadam se da nitko prisutan neće
posumnjati da moja djelomična kritika Zapadnog sustava nije s ciljem
sugeriranja da je socijalizam alternativa. Ne; s iskustvom zemlje u
kojoj je socijalizam realiziran, neću zagovarati takvu alternativu.
Postoje simboli prepoznavanje kojima
povijest upozorava na ugroženo ili propadajuće društvo.
Primjerice, propadanje umjetnosti ili nedostatak velikog državnika.
Ponekad su upozorenja poprilično eksplicitna i konkretna. Središte
vaše demokracije i vaše kulture ostane bez struje na samo par sati,
i odjednom gomila američkih građana počinje pljačkati i stvarati
kaos.
***
Pa ipak u ranim demokracijama, poput
američke u trenutku njenog nastanka, sva ljudska prava pojedinca su
bila dodijeljena na temelju toga što je čovjek Božje stvorenje.
Odnosno, sloboda je uvjetno dana pojedincu, uz pretpostavku njegove
stalne vjerske odgovornosti. Takvo je bilo naslijeđe tisuću godina.
Prije dvjesto, ili čak pedeset, godina, činilo bi se poprilično
nemoguće, u Americi, da pojedincu dodijelite beskonačnu slobodu bez
svrhe, samo kako bi zadovoljio svoje prohtjeve.
Međutim, od tada su sva takva
ograničenja umanjena svugdje na Zapadu; došlo je do potpune
emancipacije od moralnog naslijeđa kršćanskih stoljeća zajedno s
njihovim velikim rezervama milosrđa i žrtvovanja. Državni sustavi
su postali sve materijalističnijim. Zapad je konačno postigao prava
čovjeka, čak i višak, ali čovjekov osjećaj odgovornosti prema
Bogu i društvu je sve prigušeniji i prigušeniji. U prošlim
desetljećima, legalistička sebičnost Zapadnog pristupa svijeta je
doživjela svoj vrhunac i svijet se našao u surovoj duhovnoj krizi i
političkoj slijepoj ulici. Sva proslavljena tehnološka dostignuća
napretka, uključujući i osvajanja svemira, ne otkupljuju moralno
siromaštvo dvadesetog stoljeća, kojeg nitko nije mogao zamisliti
čak niti u devetnaestom stoljeću.
Kako je humanizam u svom razvoju
postojao sve više i više materijalističkiji, sve više je dopuštao
da se koncepti koriste od strane socijalizma, poslije i komunizma
tako da je Karl Marx mogao reći 1844. da je "komunizam
naturalizirani humanizam."
Pokazalo se da izjava nije potpuno
nerazumna. Isto kamenje nedostaje u temeljima nagriženog humanizma i
bilo koje vrste socijalizma: neograničeni materijalizam; sloboda od
religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimom
ima stanje antireligiozne diktature); koncentracija na društvenim
strukturama s navodno znanstvenim pristupom. (Ovo posljednje je
tipično i za prosvjetiteljstvo i za marksizam.) Nije slučajno da se
sva komunistička retorika vrti oko Čovjeka (s velikim Č) i njegove
zemaljske sreće. Na prvi pogled se čini kao ružna paralela:
zajedničke osobine u razmišljanju i načinu života današnjeg
Zapada i današnjeg Istoka? Ali takva je logika materijalističkog
razvoja.
