Buržuj ne plješće čovjeku kojem se
divi, nego čovjeku kojeg se boji.
Proletarijat prezire buržoaziju samo
zbog ekonomske poteškoće pri imitiranju iste.
Proletarijat se javlja kada narod
postane klasa koja prihvaća buržoazijske vrijednosti bez da
posjeduje buržoazijsko imanje.
Kao što tijela gravitiraju prema
centru zemlje, tako i Proletarijat gravitira prema buržoazijskom
životu.
U modernom društvu, kapitalizam je
jedina barijera spontanom totalitarizmu industrijskog sustava.
Država se nije ponašala diskretno i
ograničeno osim kada ju je promatrala bogata buržoazija.
U srednjovjekovnom društvu, društvo
je država; u buržoazijskom društvu, država i društvo su u
sukobu; u komunističkom društvu, država je društvo.
U usporedbi s toliko dosadnih
intelektualaca, toliko umjetnika bez talenta, toliko stereotipnih
revolucionara, buržuj bez pretenzija izgleda poput Grčkog kipa.
Umjetno poticanje pohlepe, kako bi
postali bogati njenim zadovoljavanjem, je neoprostiv grijeh
kapitalizma.
Ispada da je nemoguće uvjeriti
biznismena da profitabilna aktivnost može biti nemoralna.
Moderni optimizam je komercijalni
proizvod osmišljen da pokreće kotače industrije.
Moderni mentalitet je dijete ljudskog
ponosa napuhano komercijalnim oglašavanjem.
Aristrokratsko društvo je ono u kojem
je želja sa osobnim savršenstvom duh pokretač socijalnih
institucija.
Industrijsko društvo je osuđeno na
prisilni stalni progres.
Rezultati modernog "oslobođenja"
potiču nostalgiju zbog dokinutog "buržujskog
licemjerja".
Buržuj predaju svoju moć kako bi spasio
svoj novac; zatim preda svoj novac kako bi spasio sebe; a na kraju ga
objese.
Buržoazija, u feudalnom okviru, se
smješta u male urbane centre gdje postaje strukturirana i
civilizirana. Raspadanjem tog okvira, buržoazija se širi kroz
društvo, izmišlja nacionalističke države, racionalističku
tehnologiju, anonimne urbane anglomerate, industrijsko društvo,
masovnog čovjeka, i u konačnici proces u kojem se društvo koleba
između despotizma rulje i despotizma stručnjaka.
Kako bi izliječilo pacijenta ranjenog
u 19. stoljeću, industrijsko društvo je moralo u 20. stoljeću
umrtviti njegov um. Duhovna bijeda je cijena industrijskog
prosperiteta.
Produljeno djetinjstvo – omogućeno
trenutnim prosperitetom industrijskog društva – ima za
posljedicu samo sve veći broj podjetinjenih odraslih.
Konceptualno zagađenje svijeta od
strane modernog mentaliteta je ozbiljnije od zagađenja okoliša zbog
industrije.
Kako bi tehničar posvetio svu
pozornost svom poslu, industrijsko društvo, bez da mu izobliči
lubanju, sažima mu mozak.
Bogatstvo trgovca, industrijalista,
financijera, estetski je inferiorno bogatstvo u zemlji i stadu.
Lakoća kojom industrijski kapitalizam
stvara i uništava – slušajući zahtjeve profita -
transformira prosječnog čovjeka u intelektualnog, moralnog i
fizičkog nomada. Sve što je trajno, danas je prepreka.
Vladajuća klasa agrarnog društva je
aristrokracija; a industrijskog društva oligarhija.
Nicolás Gómez Dávila (1913.-1994., Kolumbija)
