Roger Scruton dao je veliki doprinos
političkoj filozofiji i raznim područjima filozofske misli, ali
glavna tema njegova rada je estetika. Glazba zauzima posebno ulogu, a
Scruton zasigurno spada u sam vrh filozofa koji pišu o njoj. Autor
je niza eseja i knjiga (npr. Understanding Music: Philosophy and Interpretation ), čak i nekoliko glazbenih djela
Da bi shvatili sva njegova promišljanja
o glazbi vjerojatno morate imati određenu glazbenu (i filozofsku)
naobrazbu, ali i bez toga možete prepoznati o čemu govori.
Postavlja bitna pitanja i primjećuje važne fenomene kojih moramo
biti svjesni.
Održao je jedno popularnije predavanje
o toj temi; Pop Music's Impact on Language, Culture and seks.
Predavanje traje oko pola sata. (Ukoliko Vam dosadi, nakon petnaest
minuta daje primjere pa sve malo oživi.). Predavanje nije zahtjevno
za poslušati, ali je svejedno zanimljivo i poučno, možda Vas
potakne da si postavite koje pitanje o ulozi glazbe u svome životu.
Naravno, sve je začinjeno njegovim posebnim stilom humora.
(Postoje snimke drugih predavanja,
primjerice Music and the Transcendental: ali je nešto zahtjevnije, s referencama na
različite skladbe, tako da Vas neće zanimati ukoliko Vas stvarno ne
zanima to područje.)
U nastavku prenosim nekoliko odlomaka iz Music and Morality:
"Poezija i glazba se nigdje ne
mijenjaju bez promjene u najvažnijim zakonima države." Tako
je zapisao Platon u Državi. Glazba za Platona nije bila neutralna
zabava. Mogla je iskazivati i ohrabrivati vrline – plemenitost,
dostojanstvo, umjerenost, čednost; Ali je također mogla
iskazivati i ohrabrivati poroke – senzualnost, agresivnost,
nedisciplinu.
Platonova zabrinutost se nije toliko
razlikovala od zabrinutosti suvremene osobe koja se brine o moralnom
karakteru, i moralnom efektu, primjerice Death Metala, ili muzičkog
kiča Andrewa Lyoyda Webbera. "Trebaju li naša djeca to
slušati?" pitanje je suvremenih odraslih ljudi, baš kao
što je pitanje "treba li to država dopustiti?"
bilo pitanje Platona. Naravno, davno smo napustili ideju da možete
zabraniti određenu vrstu glazbe zakonom. No, i dalje je uobičajeno
vjerovati da glazba ima – ili može imati – moralni
karakter, i da karakter nekog djela ili stila glazbe može "preći"
na poklonike.
Ne zabranjujemo zakonom glazbene
idiome, ali ne smijemo zaboraviti da naše zakone donose ljudi koji
imaju glazbene ukuse; Platon je možda bio u pravu, čak i u
suvremenoj demokraciji, promjene u glazbenoj kulturi idu ruku pod
ruku s promjenama u zakonu s obzirom da promjene u zakonima tako
često održavaju pritiske iz kulture. Nesumnjivo je da popularna
glazba danas uživa viši status od bilo kojeg drugog kulturnog
proizvoda. Pop zvijezde su najslavnije, idoloziraju ih mladi, uzimaju
kao svoje uzore, političari im se udvaraju, i općenito im se
pridodaje magična aura zbog koje imaju moć nad mnoštvom. Stoga je
zasigurno vjerojatno da će nešto od njihovih poruka preći na
zakone donesene od strane političara koji im se dive. Ako je poruka
senzualna, sebična i materijalistička (što u pravilu je), onda ne
trebamo očekivati da će nam se naši zakoni obraćati iz neke više
stvarnosti no što to implicira. [...]
Ponekad se tvrdi kako melodijska i
ritmička kontura pop glazbe rezultira time da je nadslušavate, a ne
slušate, te da također potiče potrebu za njome u pozadini. Neki
psiholozi se pitaju slijedi li ta potreba uzorke ovisnosti;
sofisticiraniji kritičari poput Theodorea Adornea pitaju dublja
pitanja o tome je li se ljudsko uho toliko promijenilo pod utjecajem
jazza i muzičkih nasljednika, može li glazba za nas ikada biti ono
što je bila za Bacha ili Mozarta.
Adorno
je napao nešto što je nazvao "regresija slušanja", za
koju je vjerovao da je zarazila cijelu kulturu suvremene amerike.
Smatrao je kulturu slušanja dubokim duhovnim resursom Zapadne
civilizacije. Za Adornea, navika slušanja dalekometne glazbene
misli, u kojoj su teme podvrgnute širokom melodijskom, harmonijskom
i ritmičkom razvoju, povezana je sa mogućnošću da živite dalje
od sadašnjosti, da nadiđete potragu za trenutnim zadovoljavanjem,
da se odvojite od rutina kozumerističkog društva, i njegove trajne
potjere za "fetišem", i da postavite stvarne vrijednosti
na mjesto prolaznih želja. Tu postoji nešto uvjerljivo što
moramo spasiti od Adornove pretjerane i preispolitizirane kritike
svega na što je naišao u Americi; on nas podsjeća da je vrlo teško
kritizirate glazbeni idiom bez da prosuđujete kulturu kojoj pripada.
Glazbeni idiomi nisu zasebna stvar, bez ikakvog odnosa sa ostatkom
ljudskog života. [...]
Trebamo li zbog raširenosti odustati,
smatrati da nije podložna kritikama, a da je kultura koju iskazuje
jednostavno činjenica? Čini se kako je to stav među muzikolozima.
Pop, reći će nam, je glazba na koju se pleše, a oni koji ju
prosuđuju prema standardima koncertnih dvorana, koja su mjesto tihog
slušanja, jednostavno su izgubljeni. Bit popa nije forma, struktura,
ili apstraktni glazbeni odnosi. Radi se o ritmu, a ritam je nešto po
čemu se krećeš, a ne nešto što slušaš.
Radi se o poštenom odgovoru na
mrzovoljnije oblike kritika, ali postavlja pitanje velike važnosti u
proučavanju glazbe, odnosno o prirodi ritma. Mnogi od najuspješnijih
tipova pop glazbe (primjerice DJ glazba, ili sintetizirani proizvodi
poput Alice Practice) su kompjuterski generirani. U takvim
djelima ne čujete ritam, nego sjeckanje vremena. Ritam
nije ista stvar kao mjera. Ne radi se samo o podjeli vremena u
ponovljive jedinice. Radi se o organiziranju zvuka u pokret, tako da
jedna nota poziva slijedeću u prostor koji je napustila. Upravo se
to događa pri plesanju –
pritom mislim na pravo plesanje.
Prigovori koje možete dati protiv najgorih oblika popa
primjenjivi su također na loše pokušaje plesanja koji su rezultat
takve glazbe – pokušaji koji ne uključuju nikakvu kontrolu
tijela, nikakav pokušaj plesanja s drugom osobom, nego u najboljem
slučaju pokušaju da plešete prema njemu ili njoj, čineći pokrete
koji su podijeljeni i atomizirani kao i zvuk koji ih je izazvao.
[...]
Metal se izderiva prema svojim
pristašama, a gubitak melodija iz vokalne linije to naglašava. To
naravno ne znači da je melodija potpuno odsutna; dopuštena je u
solu gitare, koji je često bolno promišljanje o vlastitoj
usamljenosti. Svijet ove glazbe je onaj u kojem ljudi razgovaraju,
deru se, plešu i osjećaju jedan prema drugom, bez da ikada išta od
toga rade s njima. Plešete na Heavy Metal trzanjem glave,
poganjem i mošanjem. Takvo plesanje nije otvoreno za ljude svih
dobnih skupima, nego je ograničeno na mlade i seksualno dostupne.
Naravno, ništa ne zabranjuje starima i smežuranima da se pridruže,
ali prizor takvog uključivanja je sramotan, tim više ukoliko oni
sami toga nisu svjesni. [...]
Melodija je bila osnovno načela
tradicionalnih popularnih pjesama: zbog nje je moguće zapamtiti
riječi i pridružiti se pjevanju. Sve narodne tradicije sadrže
repertoar melodijskih pjesama, izgrađenih od ponavljajućih
elemenata. Američka pjesmarica je slična, iako koristi novi
melodijski i harmonijski jezik koji je nastao iz jazza. Nasuprot
tome, malo toga nastalog u suvremenom popu pokazuje melodijsku
inovaciju ili čak svjesnost zašto je melodija bitna - drugim
riječima, svjesnost njenog
društvenog značenja i sposobnost da ponudi glazbenu suspstancu
strofičnoj pjesmi. Bezbroj pop pjesama nudi nam permutacije
istih izlizanih fraza, dijatonskih ili pentatonskih, koje drži ne
nutarnja snaga povezivanja nego samo dosadna mjera u pozadini i
banalni slijed akorda.
To me vraća na Adornov napad na
"regresiju slušanja". To sigurno točno opisuje način na
koji je suvremeni pop primljen od strane njegovih poklonika. Ne
govorim o riječima. Govorim o glazbenom iskustvu. Zasigurno je
ispravno govoriti o novoj vrsti slušanja, možda o vrsti slušanja
koja uopće niti nije slušanje, kada nema melodije, kada se ritam
stvara strojno, i kada je jedini poziv na ples poziv da plešete sami
sa sobom. [...]
Suočeni s kulturom mladih, potiču nas
da ne (pro)suđujemo. Ali neprosuđivati već znači da ste obavili
vrstu prosuđivanja: radi se o sugestiji da zapravo nije bitno što
slušati ili na što plešete, i da ne postoji moralna distinkcija
između različitih navika slušanja koje su se javile u našem
vremenu. Radi se o moralno
optrećenom stajalištu, i to sukobljenom sa zdravim razumom.
Sugerirati da ljudi koji žive s metričkim pulsom kao stalnom
pozadinom svojim mislima i pokretima žive na isti način, s istom
razinom pažnje i istim uzorkom izazova i nagrada, kao i drugi koji
poznaju glazbu samo kroz sjedenje da bi je slušali, pritom očistivši
svoje umove svih drugih misli – takva sugestija je zasigurno
nevjerojatna.
Isto tako,
sugerirati kako oni koji plešu na solipsistički način kakvog
ohrabruje metalna ili indie
glazba dijele formu životu s onima koji plešu, kada plešu, u
discipliniranoj formaciji, znači reći nešto podjednako
nevjerojatno. Razlika nije samo u vrsti napravljenih pokreta; radi se
o razlici u društvenoj valenciji, i relativnoj vrijednosti
postavljenoj na bivanju s vašim susjedom, a ne nad i protiv njega.
Eksternalizirani otkucaj (beat) popa je gurnut na nas. Ne možete se
jednostavno kretati s njime, ali možete mu se podložiti. Kada se na
plesu pusti takva vrsta glazbe ona automatski atomizira ljude na
podiji. Mogu plesati jedan prema (na) drugome, ali teško jedan s
drugime. I ples nije nešto što vi radite, nego nešto što se
događa vama – puls o kojeg ste obješeni.
Kada ste u stisku eksternog i
mehaniziranog ritma vaša sloboda je pregažena, i onda je teško
kretati se na način koji sugerira osobni odnos sa partnerom. Odnos
Ja-Ti na kojem je izgrađeno ljudsko društvo nema mjesta na
plesnom podiju diska. Stoga je Platon sigurno bio u pravu kada je
mislio da kretanjem na glazbu kroz vrijeme odgajamo naše karaktere;
jer učimo aspekte naše realizacije kao slobodnih bića.
Bio je u pravu kada je podrazumijevao
da naša realizacija (utjelovljenje) može imati čestite i opake
oblike. Samo jedan primjer, postoji duboka distinkcija, u području
seksualne prezentacije, između čednosti i razvratnosti. Čednost
adresira drugoga kao nekoga s kime jeste, a razvratnost je usmjerena
na drugoga, ali sigurno ne s njime ili s njome, jer se radi o
pokušaju sprečavanje slobode drugoga da se povuče. Jasno je da se
te osobine karaktera iskazuju u glazbi i plesu. Platonova misao je da
ukoliko iskazujete razvratnost u plesovima u kojima najviše uživati,
onda ste toliko bliži stjecanju navike.[...]
PS
Možda Vas neće privući Scrutonova
razmišljanja, ali vrijedi ih pročitati više puta i shvatiti o čemu
govori, prepoznati važnost pitanja koja postavlja. Izgledno
je da se većina neće složiti s njegovim reakcionarnim stavovima,
ali potrebno je biti svjestan takvih pitanja o načinu i konktekstu
slušanja glazbe, o njenom utjecaju na naš karakter, na naše
shvaćanje svijeta oko nas.
Kada se netko hvali kako kritički
promišlja -i da se to reflektira na njegov glazbeni ukus;
onda očekujem da si postavlja pitanja o kojima govori Scruton, i da
daje bolje odgovore od pohvale slušanjem navodno subverzivnih
bendova.
Može li danas glazba uopće imati isto
značenje za nas kao što je imala za ljude u prošlim stoljećima?
Nekoć je dan bio ispunjen tišinom i drugim "prirodnim"
zvukovima koji su prekidali tu tišinu; susret s impresivnom
zvonjavom crkvenih zvona imao je zasigurno sasvim drugo značenje i
ostavljao je drugačiji dojam nego što ima danas u zaglušujućoj
buci gradskog prometa.
Duhovna glazba, posebno liturgijska
glazba, predstavlja poseban izazov odnosno potrebno joj je pristupiti
s posebnom pažnjom. Nisam u stanju pisati o tome, ali izgleda da
neki danas smatraju kako cilj liturgijske glazbe nije ukazivati na
višu stvarnost i odgajati naše emocije u smjeru istina koje je
teško izraziti na druge načine, nego je cilj konkurirati jeftinom
smeću koje nas svakodnevno napada ako ne stignemo na vrijeme ugasiti
radio.
Govoreći o glazbi, ne možemo ne
govoriti i o tišini - nešto o njoj govori i činjenica da je mnogi danas pokušavaju izbjeći pod svaku cijenu. Ispravno
raspoređena tišina može iskomunicirati istine koje je teško
objasniti riječima.
Bilo bi sjajno kada bi prazni redci
mogli učiniti isto...