utorak, 28. svibnja 2013.

Roger Scruton – najbitniji živući filozof konzervatizma

Roger Scruton je bez ikakve sumnje najveći živući filozof konzervatizma. Osim o političkoj filozofiji i aktualnim događanjima, autor je važnih radova o etici, kulturi, religiji, povijesti filozofije, i najvažnije od svega, estetici. Također je napisao nekoliko novela i opera. Za vrijeme komunizma u Čehoslovačkoj organizirao je "podzemno sveučilište".
Da je suvremena akademska moralna i politička filozofija išta više od društva za ljude sa lijevo-liberalnim pretpostavkama i senzibilitetom, Scrutona bi čitali u istoj mjeri kao što se čita Rawls, Nozick, Thomson i ostali. Scruton je autor velikog broja knjiga, a za pregled njegove filozofije je pretpostavljam najbolje pročitati antalogiju Philosopher on Dover Beach. (Kao i An Intelligent Person's Guide to Philosophy.) Impresivna lista knjiga i radova bavi se arhitekturom, vinom, duhanom, glazbom, ekologijom, lovom, životom na selu, pravima životinja, politikom, opasnostima optimizma, religijom, konzervatizmom, seksom, poezijom...

S obzirom na opseg Scrutonova rada trebalo bi puno prostora da opišem sve što predstavlja i kako se obračunava sa revolucionarnim duhom koji "pretražuje svijet da bi pronašao stvari koje može mrziti".

***

Za početak bi preporučio sjajan dokumentarac Why Beauty Matters o estetici (i suvremenoj umjetnosti). Dokumentarac / intervju Beauty & Consolation donosi Scrutonova razmišljanja o nizu tema, izbor lokacije je već dovoljna poruka za sebe. 

Nekoliko predavanja / intervjua: 

Objavio sam nekoliko postova sa Scrutonovim tekstovima:

Više o Scrutonu možete saznati na osobnim stranicama - Roger Scruton. Ili možete pratiti twitter profil Scruton Quotes.

Pisao je kolumne za više publikacija, arhive; The American Spectator, New Statesman, City Journal. Također nekoliko eseja na CathEd i PayingAttentionToTheSky.


***

          Nekoliko citata;

Za socijalista, budućnost čovječanstva je jednostavna: srušite postojeći poredak i omogućite budućnosti da se pojavi.

Autor koji tvrdi da ne postoje istine, ili da je svaka istina "tek relativna", izaziva vas da mu ne vjerujete. Ni nemojte.

[Burke] je naglasio da su novi oblici politika, koje se nadaju organizirati društvo oko racionalne potrage za slobodom, jednakošću i bratstvom, ili njihovim modernističkim ekvivalentima, zapravo oblici militantne iracionalnosti.

Svima nama je potreban identitet koji nas ujedinjuje sa našim susjedima, ili zemljacima, onim ljudima koji podliježu istim pravilima i istim zakonima kao i mi, onim ljudima sa kojima ćemo se jednog dana morati boriti rame uz rame kako bi zaštitili našu baštinu, onim ljudima sa kojima ćemo patiti kada nas napadnu, onim ljudima čija sudbina je na neki način vezana uz našu vlastitu.

Konzervativci vjeruju kako je obitelj temeljna institucija kojom se društvo reproducira i prenosi moralno znanje mladima.

Aktivističke kampanje, koje se provode u ime naroda kao cjeline, niti ne konzultiraju ljude niti pokazuju puno interesa u njima – nešto što je Burke primijetio u vezi Francuskih revolucionara. Takve kampanje su stvar elita koje traže trijumf nad stvarnom i imaginarnim protivnicima, i koje utječu na politiku zato što u svojim srcima dijele stari socijalistički stav kako se stvari moraju promijeniti s vrha prema dnu, i da samim ljudima ne smijemo vjerovati sada, nego tek kasnije, kada revolucionarna avangarda završi svoj zadatak.

U svom trosvešćanom djelu History of Sexuality, Foucault ide dalje od toga. Prema njemu, seksualni užitak nije intrinzično problematičan; ne postoji razlog u prirodi stvari zbog kojeg bi ga kontrolirali ili potisnuli. Ako je seks "problematiziran", kako bi zabranio određene užitke i potaknuo druge, onda se radi o čudnoj socijalnoj činjenici koju se može objasniti, ali nikada opravdati. Opisuje svoje vlastito istraživanje seksa, posuđujući od Nietzschea, kao "genealogiju" morala – objašnjenje vjerovanja koje, s obzirom da nema intrinzičnu valjanost ili istinitost, mora biti objašnjeno u terminima socijalnog konteksta, što znači i odbačeno.

Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkrit ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultata stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Slijedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) Uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.

Do vremena kada sam dobio poziciju na Cambridgeu, postao sam konzervativac. Koliko sam uspio otkriti, tamo se nalazio još samo jedan konzervativac, bila je to Nunzia – gospođa koja je posluživala hranu i koja je provocirala predavače obljepivši svoj pult sa kičastim fotografijama Pape.

Shvatit ćete da su svi oni koji zastupaju relativističke "metode", koje su Foucault, Derrida, i Rorty uveli u humanističke znanosti žestoke pristaše kodeksa političke korektnosti koja osuđuje odstupanje. Relativistička teorija postoji kako bi podržala apsolutističke doktrine.

Max Scheler opisao je seksualni stid kao Schutzgefühl — zaštitničku emociju koja vas štiti od zlostavljanja, bilo od strane drugoga ili samoga sebe. Ako izgubimo kapacitet za stid ne postižemo nevinost životinje; postajemo besramni; a to znači da više nismo zaštićeni od seksualnih predatora.

Ovdje u Britaniji, rasprave o istospolnim brakovima se vode kao da se radi o proširivanju prava, a ne fundamentalnom mijenjanju institucije. Teška pitanja, poput uloge spolne razlike u socijalnoj reprodukciji, prirode obitelji, emocionalne potrebe obitelji i značenja obreda prijelaza, se ignorira ili odbacuje.

Glazba postoji kada se namjerno stvara ritmički, melodijski ili harmonijski poredak, i kada je se svjesno sluša; samo samosvjesna bića, koja koriste jezik... su u stanju organizirati zvukove na taj način, bilo da ih stvaraju ili opažaju. Možemo čuti glazbu u pjesmi slavuja, ali to je glazba koji nijedan slavuj nikada nije čuo.

Usporedba sa pjesmom ptica, shvaćenom kao elementom seksualnog iskazivanja, dovela je do prijedloga kako je glazba možda nastala kroz proces seksualne selekcija. Možda pjevanjem i plesanjem čovjek svjedoči o svojoj reproduktivnoj spremnosti, i tako osvaja žensko srce, ili barem ženske gene. Ili možda se kroz glazbu ljudi spontano "kreću s" ostalim članovima plemena, pojačavaju impulse altruističke kooperacije. Ili možda glazba potječe od uspavanki – pjesmi kojima se povezuju majka i dijete, i tako povećavaju mogućnost da dijete preživi. Uzmite bilo koju značajku glazbe, reducirajte je sve dok ne postane jednaka kao značajka životinjske buke, oboje opišite u darwinističkim terminima i imate savršeno oblikovano funkcionalno objašnjenje glazbenog života.

Prepoznajemo ljepotu u konkretnim predmetima i apstraktnim idejama, u djelima prirode i djelima umjetnosti, u stvarima, životinjama i ljudima, u objektima, svojstvima i akcijama. Kako se lista širi da bi obuhvatili gotovo svaku ontološku kategoriju (postoje prekrasne propozicije, baš kao i prekrasni svjetovi, prekrasni dokazi kao i prekrasni puževi, čak i prekrasne bolesti i prekrasne smrti), postoje očito da ne opisujemo svojstvo poput oblika, veličine, ili boje. Kao prvo: kako je moguće da postoji jedno svojstvo koje se iskazuje u toliko različitih vrsti stvari?

Zahvaljujući kulturnom osiromašenju, mladi ljudi više nemaju repetoar skladbi, pjesama ili ideja kojima se mogu zabavljati uz čaše. Piju da popune moralni vakum stvoren njihovom kulturom, i iako smo upoznati sa lošim učincima pijenja na prazan želudac, danas svjedočimo puno gorem učinku pijenja na prazan um.

Za razliku od svakog drugog proizvoda, vino postoji u toliko verzija koliko je ljudi koji ga proizvode. Varijacije u tehnici, klimi, grožđu, tlu i kulturi osiguravaju da je vino, za običnog konzumenta, najnepredvidljivije od pića, a znalcu najsloženije, vino odgovara na svoje podrijetlo kao što partija šaha odgovara na poteze otvaranja.

Dispoziciju da u svakom sukobu stanete uz "njih" protiv "nas, i potrebu da omalovažite običaje, kulturu i institucije koji su prepoznatljivo "naše". Radi se o suprotnosti ksenofobije i takvo stanje nazivam oikofobija, pod time mislim na odbacivanje baštine i doma.

Problem sa klasičnim liberalizmom je što nikada ne zastaje kako bi ispitao što je uključeno u "oštećivanju drugih." Ostavljam li druge neoštećenim kada uništim vlastite kapacitete za osobne veze, kroz konzumiranje droga, promiskuitetnost i ovisnost o pornografiji? Nemam ništa protiv individualizma, sve dok ono priznaje kako su individualci stvoreni od strane zajednice i moralnih ograničenja koja prevladavaju u njoj. Individualac nije temelj društva nego njegov najvažnijih nusproizvod.

Naravno da je dobro biti ponosan na svoju zemlju, kao što se ponosite na svoju obitelj, roditelje, i grad. To ne znači da je ne treba kritizirati. To znači da bi trebali prepoznati kako joj odgovarate i kako ste vezani lojalnošću koju definira. Ova lojalnost je u opasnosti zbog transfera odluka prema internacionalnim organizacijama – ne samo nevladinim organizacijama i EU, nego i UN-u i njegovim institucijama, WTO-u i multinacionalnim kompanijama, i mnogim drugih stvarima koje bi trebala biti sluge nacionalnim državama, ali koje se pokušavaju nametnuti kao gospodari.

Ipak, Mill je patio od istog defekta kao i njegov otac. Nikada nije shvatio kako je mudrost dublja i rjeđa od racionalne misli. Nikada nije shvatio kako se intelekt, koji tako lagano ide prema svojim zaključcima, oslanja na nešto drugo za svoje pretpostavke. Konzervativci koji su podržavali ono što je Mill nazivao "despotizmom običaja" nasuprot "eksperimentima živih" nisu bili glupi jer su prepoznavali ograničenja ljudskog intelekta. Upravo suprotno, bili su svjesni da su sloboda i običaji međusobno ovisni, i da osloboditi se moralnih normi znači predati se državi. Jer samo država može upravljati nastalom katastrofom.

Ovo nije spor oko prava, sloboda, i životnih prilika homoseksualaca. Radi se o sporu o instituciji braka. Može li brak zadržati povlašteno mjesto u našem moralnom razmišljanju kada se tako učinkovito odvoji od procesa socijalne reprodukcije? Sekularizacija braka je već dovela do laganih razvoda, serijske poligamije i sve veće nesigurnosti među djecom. Ali brak je u svojem fundamentalnom značenju oblik cjeloživotnog predanja, u kojem odsutne generacije imaju svoj interes. Ako brak možemo slaviti među istospolnim partnerima, onda će postati tek ugovor o kohabitaciji, a pravne i fiskalne privilegije koje su vezena uz njega će se činiti i neopravdane i opasne, podložne parnicama... brak, kao institucija kroz koju društvo pruža svoju podršku i potporu odgajanju djece, prestat će postojati.

Da, neki oblici konzervatizma su stvar temperamenta. Ali mislim da je puno više istine u tome da je radikalizam stvar temperamenta. Radi se o ljudima koji su zatočeni u stanju adolescentske pobune. Takvi ljudi su najveći radikali, pokušavaju se afirmirati protiv tate, poput Lenjina. Netko je rekao da su svi desničari oko stvari koje poznaju. Čak i kada promatrate ljevičare, ako stvarno znaju nešto o nečemu – ako su stručnjaci za keramiku ili nešto – poštivat će tradiciju, autoritete i postojeći poredak, bit će manje skloni radikalizaciji svega.

Mislim da je to najtragičnija stvar o modernom i postmodernom svijetu – takvo iskorištavanje adolescenta, pretvaranje adolescencije ne samo u nešto normalno nego i nepovredivo.

Smatram da konzervatizam nije fundamentalno povezan sa bogatstvom. Povezan je sa društvenim poretkom. Naravno, ako ste za sile koje stvaraju socijalni poredak, onda ste i za sile koje omogućuju ljudima da postanu bogati. Ali to je nusproizvod.

Besramnost se ohrabruje kroz spolni odgoj u našim školama, pokušava se ukloniti razlika između nas i drugih životinja, i ukloniti svaku naznaka zabranjenog, opasnoga ili svetoga. Stid je, prema literaturi koju sada prihvaća ministarstvo obrazovanja, dugotrajna invalidnost. Seksualna inicijacija znači naučiti prevladati takve "negativne" emocije, zanemariti naša kolebanja, i uživati u "dobrom seksu".

Možete gledati u osobu i vidjeti samo tijelo, a ne ja što živi u njemu. Upravo nam naš seksualni interes nudi izbor: hoćemo li promatrati drugog kao subjekt ili objekt. To objašnjava i šarm i opasnosti pornografije, koja predstavlja ljude kao objekte, tijelo postaje izrazito neprozirno, vrata iza kojih ja postoji nevidljivo, nečujno i nepristupačno. Ljudi su odbijeni pornografijom, ali i fascinirani, a sada kada je dostupna svima na internetu, čini se da je svi koriste. Rastuća tolerancija pornografije, koja će se uskoro smatrati industrijom poput bilo koje druge, zaštićena protiv kriticizma istom moralnom inverzijom koja sada štiti homoseksualnost, ubrzano mijenja način na koji se doživljava ljudsko tijelo.

Na puno načina najvažniji moderni mit o seksu nam poručuje da su stavovi poput stida, krivnje i gađenja nezdravi. Ono zbog čega se ljudi osjećaju loše je "osuđujući" stav okolne kulture. Zbog toga je potrebno da se oslobodimo tih ostataka stare i diskreditirane etike "zagađenja i tabua" i da se naučimo upuštati u seksualne aktivnosti potpuno svjesni da u svojoj biti nisu različite od jedenja ili pijenja.

Vidljivo je to u djelima sekularista devetnaestog stoljeća poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreaua. Njihov svijet je obilježen pečatom zajedničke religije; ljudska forma je za njih još uvijek božanska; slobodni individualac još uvijek sjaji u njihovu svijetu sa više od zemaljskim svjetlom, a prikriveni cilj svih njihovih zapisa je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi autori nisu doživjeli gubitak vjere kao gubitak, jer u vrlo stvarnom smislu nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek živjeli u svijetu koje je oblikovala vjera – svijetu sigurnih obvezivanja, braka, sahrana i krstitki, stvarne prisutnosti u svakodnevnom životu i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet je svijet u kojem je koncept svetog, svetogrdnog i sakramentalnog, prepoznat i društveno podržan.

Burkea od francuskih revolucionara nije razlikovala njegova privrženost prema prošlim stvarima, nego njegova želja da potpuno živi u konkretnoj sadašnjosti, da shvati sadašnjost sa svim svojim nesavršenostima, i da prihvati sadašnjosti kao jedinu stvarnost koja nam je ponuđena. Poput Burkea, Eliot je prepoznao razliku između nostalgije, koja je još jedan oblik moderne sentimentalnosti, i istinske tradicije, koja nam daje hrabrost i viziju da živimo u suvremenom svijetu.

Ono što se očekuje od studenata velikog broja programa humanističkih i društvenih znanosti je ideološki konformizam, ne kritičko ocjenjivanje, a cenzura je postala prihvaćena kao legitiman dio akademskog načina života.

Brak je nastao oko ideje spolne razlike i svega što ta spolna razlika znači. Pretvoriti tu značajku u akcidentalnu, a ne esencijalnu znači promijeniti brak do neprepoznatljivosti. Homoseksualci žele brak jer žele socijalnu podršku koju označava; ali priznajući istospolne brakove oduzimamo braku njegovo socijalno značenje, kao blagoslov nerođenih živima. Pritisak za istospolne brakove u određenoj mjeri pobija samog sebe, nalikuje pokušajima Henrika koji pokušava dobiti crkveno priznanje svog razvoda tako što se proglasio glavom Crkve. Crkva koja je prihvatila njegov razvod time je prestala biti Crkva čije je priznanje tražio.

Štoviše, Foucauldianci će reći, društvima više nije potreban buržujski brak kako bi generirala djecu i kako bi im ugradila socijalni kapital. Upravo suprotno, buržujski brak smeta novim oblicima socijalne reprodukcije, koji su svi u rukama države. Kroz državne pogodnosti i socijalne inicijative država preuzima ne samo obrazovanje djece, nego i njihovo stvaranje... Spolni odgoj je također ideologija, funkcionalna u odnosu na nove oblike socijalne reprodukcije, u kojem su stranke samohrane majke i država, u kojem isključivo i cjeloživotno predanje ugrožava državnu kontrolu nad reproduktivnim procesom. Desakralizacijom seksualne povezanosti i uklanjajući egzistencijalnu opasnost, nova ideologija otvara put procesu socijalne reprodukcije u kojem seksualna želja i seksualno uzbuđenje ima samo kratkotrajni, i nekonstutivni udio.

Poput drugih "zločina mišljenja", homofobija nema definiciju niti identitet u zakonu; ne znate kako izbjeći taj zločin jer vas svi pravci istraživanja mogu dovesti do toga.

Ako posudite novac, dužni ste ga vratiti. I trebali bi ga vratiti tako što zaradite potrebnu sumu, a ne tako što ćete posuditi još novca, pa još, pa onda još. Iz nekog razloga, kada su u pitanju država i njeni klijenti, te osnovne moralne istine su zaboravljene.

Američki Ustav određuje naša prava, ali ne govori o našim obvezama. Osnivači su uzeli zdravo za gotovo da ljudi znaju koje su naše obaveze. Bili su odgojeni uz Bibliju i Deset Zapovijedi, i nije bio posao države da ih podsjeća da bi trebali živjeti pobožne, trevezne i pravedne živote. Uloga države je bila da posreduje u nesuglasicama, da otvara prostor socijalnom miru, da osigura kako centralna moć ne bi ugnjetavala pojedinog građanina, i da sprečava bilo koji dio građana da se uroti protiv drugih. Koliko god da je takvo poimanje plemenito, ono pretpostavlja društvo kakvo više ne postoji.

Od tada, shvaćao sam konzervatizam ne kao politički kredo nego kao trajnu viziju ljudskog društva, čiju istinu će uvijek biti teško uočiti, još teže iskomunicirati, a najteže djelovati po njoj. Posebno je to teško danas, kada religiozni sentimenti prate hirove mode, kada globalna ekonomija rasipa naše lojalnosti, i kada materijalizam i luksuz skreću duh s ispravnog življenja. Ali ne očajavam, jer iskustvo me naučilo da muškarci i žene mogu bježati od istine samo neko vrijeme, da će se uvijek, na kraju, podsjetiti na trajne vrijednosti, a da će ih snovi o slobodi, jednakosti i bratstvu samo kratkoročno oduševljavati.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove