C.S. Lewis u Mere Christianity zapisuje;
"Sjećam
se učitelja kršćanina koji su mi davno rekli da moram mrziti loša
djela čovjeka, ali ne mrziti lošeg čovjeka; ili, kako bi rekli,
mrziti grijeh ne grešnika. ... Prije sam mislio da se radi o
smiješnoj distinkciji, cjepidlačenju: kako bih mogao mrziti ono što
je čovjek učinio, a ne mrziti čovjeka? Godinama kasnije palo mi je
na um da postoji jedan čovjek kojem sam to radio čitavog svog
života – točnije sebi.. Koliko
god da mi se nije sviđao moj vlastiti kukavičluk, ili umišljenost
ili pohlepa, nastavio sam voljeti sebe. Nikada nisam imao
niti najmanjih problem s time. Zapravo razlog zašto sam mrzio te
stvari je bio taj što sam volio čovjeka. Samo zato što sam volio
sebe, bilo mi je žao što sam shvatio da sam vrsta čovjeka koji
čini takve stvari. "
***
Chesterton u Pravovjerju (pišući o tome što je kršćanstvo uspijelo postići);
"...dokle
god je čin oprostiv čovjeku se može oprostiti. To je, dakle,
racionalno pa čak i okrepljujuće; no to je razvodnjavanje problema.
To ne ostavlja prostora za iskreni strah od pravde, koji uvelike
krasi nevine. A ne ostavlja ni prostora za običnu blagost čovjeka
prema čovjeku, koja je tako očaravajuća u milosrdnih. Kršćanstvo
je ovdje nastupilo kao i prije. Iznenada je mačem razdvojilo jednu
stvar od druge. Odijelilo je zločin od zločinca. Zločincu
moramo oprostiti i sedamdeset sedam puta sedam zločinstava. Zločin
ne smijemo oprostiti uopće. Nije bilo dovoljno što su robovi koji
su ukrali vino djelomice poticali na srdžbu, a djelomice dobrotu. Na
krađu se moramo ljutiti mnogo više nego ranije, a ipak biti puno
ljubazniji prema lopovima no što smo ranije bili. Bilo je mjesta i
za gnjev i za ljubav da se raspojasaju. "
***
Vratimo se još jednom na Lewisa;
"Kada
dolazimo do pitanja opraštanja drugim ljudima, djelomice je isto, a
djelomice drugačije. Isto je jer, niti ovdje opraštanje ne znači
opravdavanje [ispričavanje]. Mnogi ljudi misle da znači. Misle da
ako ih zatražite da oproste nekome tko je ih je prevario ili
maltretirao da zapravo želite reći da nije bilo prevare ili
maltretiranja. Ali kada bi to tako bilo, onda ne bi imali ništa što
bi trebali oprostiti. (To znači da se morate potruditi ubiti
svaki okus zamjeranja u svom srcu – svaku želju da ga ponizite ili
povrijedite.) Razlika između ove situacije i one u kojem tražite
Božji oprost je ova; u našem vlastitom slučaju prelagano
prihvaćamo isprike, u slučaju drugih ljudi ne prihvaćamo ih
dovoljno lagano. Što se tiče mojih grijeha sigurno je (iako ne
potpuno) da isprike nisu zapravo tako dobre kao što mislim; a što
se tiče grijeha drugih ljudi protiv mene sigurno je (iako ne
potpuno) da su njihove isprike bolje nego što mislim. ... Biti
kršćanin znači oprostiti neoprostivo, zato što je Bog vama
oprostio neoprostivo.
To je teško. Možda nije
teško oprostiti jednu veliku povredu; ali oprostiti neprestane
provokacije svakodnevnog života – stalno opraštati šefovanju
svekrve, maltretiranje supruga, prigovaranje žene, sebičnost
kćeri, prevare sina – kako možemo to činiti? Mislim da samo
prisjećanjem na ono što kažemo u našim molitvama svake večeri
"Oprosti nam duge naše kao što mi opraštamo dužnicima
našim." Nije nam ponuđen oprost ni pod kojim drugim
uvjetom. Odbiti to znači odbiti Božju milost za nas."
PS
Opraštati ne znači
odobravati. Predanje potpunom dobru druge osobe (ili sebe) ne znači
odobravati zle stvari koje čini, upravo suprotno.
Zakonske posljedice (primjerice ubojstva) su
drugo pitanje.
