U nastavku podsjetnik na nekoliko fenomena koji se javljaju u nedavnim raspravama oko imigracije. (Naknadno sam odlučio dodati uvod, par svojih komentara i ovaj sažetak.)
Ipak da napišem nešto i o samoj imigraciji; Na pitanje je li nam potrebna otvorena masovna imigracija, bliži sam ljudima koji misle da odgovor "Ne" nije nimalo iracionalan i izopačen; zabrinutost onih koji govore o opasnostima je opravdana. Predstavljaju nam temu imigracije kao da se radi tek o moralnom problemu, ali takvo razmišljanje ignorira kompleksnost društva. Čak i kada bi društvo to željelo (a ne mislim da želi), ono ne može prihvatiti sve imigrante. Društveni red je krhak, a masovna imigracija dovodi do degradacije i destabilizacije poretka koji se temelji na društvenim navikama, razmišljanjima i očekivanjima koje imgiranti niti dijele niti poznaju. Kohezija i vrijednosti društva nije nešto čime se možete samo tako poigravati. (Očekivao bih da ćemo s obzirom na našu povijest biti oprezniji prilikom takvih eksperimenata, ali izgleda da nismo, barem ne oni koji nas vode.)
Koje vrijednosti postoje
(i trebaju postojati) u društvu, što želimo od društva i na koji
način to postići? S obzirom da veliki broj imigranata mijenja sliku
društva vrijedi postaviti pitanja koje će biti posljedice i vrijedi
li riskirati? (Temu imigracije sam dosad tek usputno spominjao
vezano uz demografiju ili konzervatizam).
Gornja pitanja ne
podrazumijevaju nijedan od odgovora, ali upućuju da se radi o
širokoj temi koju ne možete izbjeći poznatim optužbama. Nažalost,
naši naprednjaci pokušavaju sve svesti na pitanje "tolerancije".
Naše društvo je "tolerantno" reći će, ali bez
objašnjenja što to zapravo znači i koje su to vrijednosti društva
koje je "tolerantno". Iako će naprednjak pomisliti da je
"neosuđivanje" i "tolerancija" argument svih
argumenata i vrijednost svih vrijednosti, zapravo njihovo zazivanje
ne rješava ništa. (Moralni relativizam kao prvo utočiše
hulja.)
Može Vam se gornji
komentar učiniti netolerantnim – što znači da nije
tolerantno, a to znači da je loše. Eto, riješila tolerancija
problem. (Zanemarimo u ovom postu činjenicu da "tolerantni"
ne pokazuju puno tolerancije prema neistomišljenicima. TolerancijaTM
zapravo ima svoju instrumentalnu ulogu postizanja konkretnijih
ciljeva, ali pretvarajmo se da nema.)
Zamislite šok kada bi
nekom imigrantu rekli da živjeti u vašem društvu znači biti
tolerantan, a on vas upita jednostavno i logično pitanje; Zašto
biti tolerantan? Koje je opravdanje za to? Što ako on jednostavno
kaže ne? (Isto pitanje može vam postaviti i neki "domaćin"
ali pretpostavljam da ga možete ušutkati poznatim optužbama –
takvo ušutkavanje ne bi bilo racionalno, ali to ne znači da ne bi
bilo učinkovito.)
No, ovo nije post o
imigraciji (posebno ne o onome što se trenutno događa; da je, ne
bi imao ovako mlak i nezanimljiv uvod), nego podsjetnik na neke
pojave koje možemo prepoznati kod fenomena imigracije u današnjem
obliku. Već sam pisao o njima, radi se o: Oikofobiji,
Sentimentalizmu, Pacifizmu i Političkoj Korektnosti. Tu su
naravno i drugi faktori povezani s ekonomijom i politikom;
konzumerizam, (lažni) individualizam, multikulturalizam,
relativizam, transnacionalni pokreti itd.
***
Možete probati negirati, ali rijetke ćete uvjeriti da rasprave nisu ograničene političkom korektnošću. O njoj sam pisao više puta, vidi kategoriju PK, a u nastavku prenosim iz posta Što je politička korektnost.
"Postoje različite ljevičarske pojave koje se opisuje izrazom
"politička korektnost"; na takve pojave nije teško
odgovoriti humorom, ali politička korektnost je više od šale ili
obične uporabe drugačijeg jezika. Radi se o sustavu vjerovanja i
obrascu razmišljanja koje prožima mnoge aspekte suvremenog života,
upravlja javnim raspravama, odlučuje o čemu se i na koji način
može raspravljati. Odlučuje o tome koji su vladini propisi
prihvatljivi, a koji nisu. Kroz prethodnih desetak godina
povećala je svoj utjecaj tako da je danas postala jedna od
najdominantnijih obilježja javnog diskursa. [...]
Vjerujući kako njihovi
neistomišljenici nisu samo u krivu nego su i zli, politički
korektni nemaju nikakvih problema s osobnim napadima, PK može bez
problema optuživati svoje neistomišljenike za različite "izme",
optužbe na koje je naravno nemoguće odgovoriti. Zbog tog osjećaja
pravednosti, PK vjeruju kako može suzbijati slobodu govora."
---
U svoj toj "raspravi" oko imigracije, nekoliko slika i situacija su proglašene onima koje su "promijenile" naše shvaćanje problema; Ali u pravilu se radilo o jeftinom sentimentalizmu. Te slike, iza kojih stoji pozadina koja donosi potpuno drugačije shvaćanje, ne nude nikakvo rješenje. Oni koji se pozivaju na njih zanemaruju realnost problema, obuzeti su osjećajima koji su sami sebi svrha.U postu Totalitarna sentimentalnost i O Sentimentalnosti prenio sam o čemu se radi. Dalrymple, autor knjige Spoilt Rotten: The Toxic Cult of Sentimentality komentira;
"Ali
nije samo u nižim slojevima društva sentimentalnost zatrovala
Britanski život. Nitko nije sentimentalniji od naše
inteligencije, u korijenima njenih ideologija je sentimentalno
zanemarivanje najočitijih stvarnosti, u korist apsurdnosti za koje
bi oni rado da su točne. "
Ranije u istom postu prenosim Scrutonova razmišljanja;
"Nasuprot
tome, kao što konzervativci znaju, suosjećanje koje pokazuju
liberali je upravo to – pokazano suosjećanje, nije nužno
osjećano. Liberal zna u svom srcu da je njegova "suosjećajna
revnost", kako je to Rousseau opisao, privilegija za koju mora
zahvaliti društvenom poretku koji ga održava. On zna da su njegove
emocije prema skupini žrtava (barem danas) više manje bez ikakvih
troškova, da par žrtvi koje će morati napraviti kako bi dokazao
svoju iskrenost nije ništa u usporedbi sa toplim sjajem odobravanja
kojim će biti okružen nakon objave svojih simpatija. Njegovo
suosjećanje je duboko motivirano stanje uma, ne bolni rezultat
savjesti koja se neće utišati, nego besplatna karta za popularno
odobravanje."
---
Postoje ljudi koji podržavaju imigraciju ne zato što vole imigrante nego zato što ne vole naše društvo koje odbija njihove zahtjeve. Društvo u kojem još uvijek postoje (u koliko god maloj mjeri) vjera, obitelj, tradicionalni moral i običaji. Ono što inače pokušavaju preko kvazinevladinih organizacija i zakona, sada žele drugim sredstvima. "Multikulturalizam" pruža savršenu priliku da se obračunaju s tradicionalnim vrijednostima, svakoga tko ih brani možete optužiti za poznate zločine mišljenja.Oikofobija je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Scruton je iskoristio taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno "odbijanje baštine i doma." Radi se o "fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi", ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako je definira Scruton, je strah od poznatoga: "dipozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu 'njih protiv nas', potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su 'naše'". U postu Oikofobija objašnjeno je o čemu se radi;
"Članovi
liberalne élite su možda imuni na ksenofobiju, ali su podjednako
krivi zbog odbijanja, i averzije, prema domu. Svaka država iskazuje
ovaj porok u svojoj verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne
može ne primijetiti izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od
strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni
umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u
svakodnevnom životu, i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim
akcijama, danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane
dominantnih medija i obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se
podučava kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i
religija naše nacije su većinom izbačene iz kurikuluma, a folklor,
lokalne tradicija i nacionalne ceremonije se rutinski smatra
glupošću.
Ovo odbijanje nacionalne
ideje je rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo
kroz Zapadni svijet nakon drugog svjetskog rada, i posebno je
rasprostranjeno među intelektualcima i političkom elitom. Ne
postoji adekvatna riječ za ovo stanje, iako je lako prepoznati
simptome: odnosno dispoziciju, u svakom sukobu, da se stane na stranu
"njih" protiv "nas", i potrebu da se ocrne
običaji, kultura i institucije koje su "naše". Takvo
ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu – ističući
duboku vezu sa ksenofobijom, koja je njena zrcalna slika. Oikofobija
je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi, ali to je
stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. [...]
Prevlast oikofoba u
našim nacionalnim parlamentima i EU mašineriji je djelomične
odgovorna za prihvaćanje subvencionirane imigracije, i za napade na
običaje i institucije koje povezujemo sa tradicionalnim i materinjim
oblicima života. Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira
svoje ciljeve i ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne
institucije nad nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući
zakone koje odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju
definira u terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene
od svih pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice.
Oikofob je, u svojim vlastitim očima, branitelj prosvijećenog
univerzalizma protiv lokalnog šovinizma. Upravo je porast oikofobije
doveo do porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe,
svjedoci smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode
Europe..."
---
Dio građana smatra da javne vlasti ne bi trebale braniti granice i provoditi zakone odnosno upotrebljavati silu protiv onih koji ih krše. Djelomice se radi i o utjecaju pacifizma (filozofije prema kojoj je svako nasilje zabranjeno). U eseju Rat i Ubojstvo, Anscombe kritizira pacifizam i komentira koja je uloga vlasti u provođenju zakona i očuvanja granica;
"Jasno
je kako je svijet manje džungla zbog vladara i zakona, i kako je
iskazivanje prisilne snage bitno za te institucije u postojećem
obliku – sve je to toliko očito, da vjerojatno samo Tennysonianski
koncept napretka omogućuje ljudima (koji se ne žele odvojiti od
svijeta) da misle kako je unatoč tome takvo nasilje neprimjereno, da
će jednoga dana, u ovoj trenutnoj razdiobi, moći bez nje, i da je
pacifist čovjek koji vidi i pokušava pratiti idealni smjer kojeg
buduća civilizacija jednog dana mora ostvariti. Radi se o iluziji,
koja bi bila fantastična da nije tako poznata.
U mirnoj zemlji, u kojoj
se poštuje zakon, poput Engleske, možda nije odmah očito da
vladari moraju narediti nasilje sve do borbe na smrt protiv onih koji
mu se protive; ali kratko promišljanje pokazuje da je to tako. Oni
koji se protive sili koja podržava zakon se neće uvijek prestati
boriti do smrti, i ne može ih se uvijek zaustaviti bez takve borbe.
"
---
Postoje i mnogi drugi
faktori koji su povezani s politikom i ekonomijom.
Manje države znači da
postoji veća konkurencija, ako jedna od država uvede previsoke
poreze i preveliku regulacija bit će nekonkurentna; ali u slučaju
velikih centraliziranih carstava takve konkurencije nema. Država
može raditi što god želi. Masovna otvorena imigracija ima efekt
uništavanja lokalnih lojalnosti i širenje birokracije, svi
postajemo izolirani pojedinci, bezlična masa; sve to potpomaže
centralizaciji. (Upravo onoj centralizaciji koja nas i uvjerava da
moramo primati imigrante.) To sve ima veliki utjecaj na ekonomiju
i društvo. Kada vas tjeraju da živite uz ljude koji se ne žele
(ili ne mogu) integrirati dolazi do problema.
Tu su naravno i svi oni
koji promatraju pojedince tek kao potrošače i zaposlenike; nije
bitno tko kupuje i tko radi. (Lako je pronaći i druge
ljude/organizacije koje imaju različitih interesa i koristi od
imigracije.)
---
Ipak, zašto imigracija nije nikakav problem za eubirokrate. Zašto nisu svjesni razlike u nacijama koje čine tu uniju, činjenicu da neke od njih cijene svoju kulturu. Iz posta EU, Grčka i važnost kulture;
"Zašto
arhitekti eura nisu znali ove stvari? Odgovor možete pronaći
duboko u sklopu europskog projekta; radilo se o projektu sa skrivenom
agendom, a ta agenda je uništenje, te istodobno, nijekanje,
realnosti nacionalnosti. S obzirom da su nacije nosioci kulture, to
je značilo nijekanje činjenice da je kultura bitna. Kulturne
činjenice su jednostavno nezamislive za eurokrate. Dopustiti sebi da
percipiraju kulturu bilo bi ravno priznanju da je njihov projekt
nemoguć. To ne bi bilo toliko bitno kada bi imali drugi projekt
s kojim bi ga mogli zamijeniti; ali - poput svih radikalnih
projekata– onaj Europske unije je osmišljen bez plana B. Stoga
je osuđen na propast i, tijekom svog propadanja, na povlačenje
cijelog kontinenta za sobom. Nevjerojatan skup izlika je osmišljen u
središtu projekta, dok se po rubovima politička klasa bori u
pokušajima da se obrani od stalnih napada stvarnosti. Ali taj skup
krinki je inficirana rana u srcu same stvari, i jednog dana će se
rasprsnuti i zasipati nas otrovom.
Tako se moramo pretvarati
da razlike između protestantskog sjevera te katoličkog i
pravoslavnog juga nemaju nikakvog ekonomskog značaja. Radi se o
kulturnoj činjenici što znači da je nepojmljiva. Razlike između
kulture engleskog zakona i Code Napoléon, između rimske i
otomanske pravne ostavštine, između država u kojim je zakon
siguran, a suci nepotkupljivi i mjesta u kojima je zakon posljednje
utočište sustava mita – na sve te razlike je potrebno
zaboraviti. Vrijeme i tempo rada, te ravnoteža rada i odmora,
što predstavlja srce svake zajednice s obzirom da definiraju njezin
odnos prema vremenu, treba ignorirati, ili odrediti uzaludnim
ediktima iz središnjice. I sve je potrebno urediti tim
zastrašujućim sudovima – Europskim sudom Pravde i
Europskim sudom Ljudskih Prava – čiji neizabrani suci
nikada ne plaćaju troškove svojih odluka, i čija agenda
"ne-diskriminacije" i "sve-bliskije unije" ima za
cilj ukloniti svaki trag lokalne lojanosti, morala utemeljenog na
obitelji te ukorijenjene načine života. Ne iznenađuje što, kada
izgradite carstvo na takvim masovnim izgovorima, ono vrlo brzo
postane nestabilno."
---
Koji je problem s primanjem velikog broja ljudi koji nema nikakvih lojalnosti prema državi u kojoj dolaze? U postu Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine još jednom je ukazano na probleme umjetnih carstava;
"Demokracije
duguju svoje postojanje nacionalnim lojalnosti – lojalnostima koje
bi trebala dijeliti vlast i oporba, sve političke stranke, i izborno
tijelo u cjelini. Tamo gdje je iskustvo nacionalnog slabo ili
nepostojeće, demokracija nije uspjela pustiti korijen jer bez
nacionalne odanosti, opozicija je prijetnja vlasti, a političke
nesuglasice nemaju ništa zajedničko. Unatoč tome, ideja nacije je
pod napadima – prezrena kao atavistički oblik društvenog
jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je
razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom vlasti.
No, što bi točno trebalo zamijeniti nacije i nacionalne države? I
kako će novi oblik političkog poretka uvećati ili očuvati našu
demokratsku baštinu? Čini se kako je malo ljudi spremno dati
odgovor na ta pitanja, a ponuđeni odgovori su ispunjeni šupljim
frazama, tipično putem eunijinog usvajanja doktrine
"supsidijarnosti", kako bi oduzeli moć državama članicama
pod izlikom da čine upravo suprotno.
Stojimo na povijesnoj
prekretnici. Naši parlamenti i pravni sustavi još uvijek imaju
teritorijalni suverenitet. Još uvijek odgovaraju povijesnom uzorku
koji je omogućavao Španjolcima, Nijemcima, Francuzima, Britancima i
Talijanima da kažu "mi", a da pritom znaju na koga misle.
Još uvijek imamo priliku obnoviti pravnu moć i izvršne postupke
koji su formirali nacionalne države Europe. U isto vrijeme,
pokrenut je postupak koji bi izvlastio preostali suverenitet naših
parlamenata i sudova, koji bi pretvorio nacionalnosti europe u
povijesno besmisleni kolektiv, koji nije ujedinjen niti jezikom, niti
religijom, niti običajima, niti naslijeđenom suverenošću i
zakonom. Moramo odlučiti
hoćemo li ići prema novom stanju ili ćemo se vratiti isprobanoj i
poznatoj suverenosti teritorijalnih nacionalnih država. Naše
političke elite govore i ponašaju se kao da ne postoji takav izbor
– baš kao što su to radili komunisti u vrijeme Ruske Revolucije.
Pozivaju se na neizbježne procese, nepovratne promjene; i
iako su ponekad spremni razlikovati "brži" od "sporijeg"
puta u budućnost, u njihovom glavama jasno je da oba puta vode do
istog cilja – transnacionalne vlade, pod zajedničkim pravnim
sustavom, u kojem nacionalna odanost neće biti ništa značajnija od
podržavanja lokalnog nogometnog tima.[...]
Mislimo na osjećaj
zajedničkog interesa među onima koji žive pod istom vlašću, i
koji se nalaze unutar iste prirodne ili povijesne granice. Mislimo
na, dio zajednice koji se ne smatra stranim s obzirom na drugi dio;
osjećaju vrijednost svoje povezanosti – osjećaju da su jedan
narod, da su njihove sudbine povezane, da je nesreća njihovih
zemljaka i njihova nesreća, i ne osjećaju želju sebično se
osloboditi svog djela zajedničkih poteškoća tako što bi raskinuli
povezanosti.[...]
Da ukratko pojasnim:
nitko nije dao ispravnu argumentaciju protiv nacija, a argumentacije
za transnacionalne alternative nisu uopće niti dane. Zbog toga
vjerujem da smo na pragu odluke koja bi se mogla pokazati
katastrofalnom za Europu i za svijet; imamo još samo nekoliko godina
da zadržimo našu baštinu i da je obnovimo. Sada, više no ikada,
odzvanjaju istinom stihovi iz Goetheova Fausta:
Was du ererbt von deinen Vätern hast,Erwirb es, um es zu besitzen.
Ono što si naslijedio od
svojih predaka, zasluži, kako bi to mogao posjedovati. Moramo
ponovno zaraditi suverenitet koje su prijašnje generacije mukom
oblikovale od naslijeđa kršćanstva, imperijalne vlasti i rimskog
prava. Zasluživši to, posjedovati ćemo, a posjedovajući, imat
ćemo mir unutar svojih granica."
***
Za kraj nekoliko
komentara o nasumičnim izjavama i događanjima vezanim uz
imigraciju. Komentari bi se mogli urediti i proširiti, ali za sada
ukratko. (Inače bi bilo potrebno objasniti kako konzervativci
promatraju društvo i različite vrijednosti.) Problem je to veći
jer se, posebno u Hrvatskoj, ne radi o održavanju postojeće
situacije nego obrani trajnih vrijednosti – neke od njih su
oslabljene tako da je konzervatizam više reformatorskog tipa. Za
konzervativca, prostorna imigracija je problematična, ali važni su
i vremenski imigranti. Svaka nova generacija kao mali barbari koje je
potrebno civilizirati prije nego što potpunu razruše našu
civilizaciju – ili u ovoj fazi, barem ono što je preostalo.
Kao što vjerujem
pretpostavljate, ovo pišem motiviran nedavnim događanjima koja su
ponudila i nekoliko iznenađenja. Optužbe zbog rasizma, fašizma,
islamofobije, ksenofobije, govora mržnje i sličnog nisu nikakvo
iznenađenje. (Svatko tko se ne slaže je izopačen, radikalni
desničar, pronacist itd.) Ipak,
očekivao sam višemjesečnu propagandu koja će prethoditi svemu
ovome. Nešto poput; potrebni su nam imigranti za mirovine, oni će
nam pomoći da nastavimo naš način života. Činjenica da u
pokušaju očuvanja našeg načina života zovemo imigrante koji ne
prihvaćaju naš način života izgleda ne predstavlja poseban
problem. Zadnjih godina prisutna je sramežljiva kampanja za
imigraciju u različitim medijima, ali ništa što bi navjestilo
ovakva događanja.
Potpuna servilnost
političke klase prema europskoj uniji također ne predstavlja
posebno iznenađenje. Već su se i najveći optimisti navikli da ne
trebaju očekivati odluke naših političara koje bi bile protivne
njihovim birokratskim kolegama. Prisutno je "signaliziranje
vrlina" na razini unije između političara, novinara, NGO
aktivista i sličnih profesija. Supriorni su svima drugima jer su
predaniji postizanju egalitarizma i multikulturalizma.
Hrvatska će postati
multikulturalno društvo. Uvjeravaju nas da što je društvo
multikulturalnije to je bolje i sigurnije. Ono što je zanimljivo,
kada god se u svijetu govori o opasnostima multikulturalizma spominje
se jugoslavija; Tragični kraj jedne multikulturalne priče kao
upozorenje za čitavo čovječanstvo, ali ne i kod domaćih
ljevičara. Kod nas se jugoslavija spominje kao uspješan primjer
multikulturalne priče. Sve je bilo sjajno, ali onda su došli
zločesti antimultikulturalisti. Propast, nepovjerenje i rat samo
znači da nije bilo dovoljno multikulturalizma. (Slično tome, u
svijetu ekonomija jugoslavije predstavlja primjer neuspješnosti,
nepogodan rezultat kao upozorenje što se događa pri kolapsu, ali
kod nas ljevičari misle da je jugoslavija bila uspješna. Sve je
bilo sjajno sa socijalizmom, ali onda je došao zli kapitalizam. Dio
odbijanja sagledavanja stvarnosti je rezultat toga što su aktivno
sudjelovali u tome sistemu, ali ne radi se samo o tome.)
Nisam očekivao ovakav
razvoj događaja, ali moje opravdanje je da ja nisam niti zadužen za
takve stvari. Oni koji jesu, oni koji moraju štititi granice ove
države nimalo ne brinu za njih. Oni nas uvjeravaju kako će pokazati
solidarnost. Ministar policije umjesto da brine o sigurnosti brine o
solidarnosti. Njegov posao nije da provodi zakone nego da ponavlja
sentimentalne fraze naprednjačkih aktivista. (Bilo bi previše
očekivati da se ministar brine o interesima ljudi koji su ga
izabrali.) Tako su i u Roterhamu policajci više brinuli da
ispadnu multikulturalni, sve je dopušteno samo da se izbjegne
optužba za rasizam.
Odjednom je i kršćanstvo
postalo aktualno. Ljudi koji promoviraju sve suprotno kršćanstvu
odjednom se pozivaju na njega. Kažu, ipak smo mi kršćani – a
kada promoviraju ubijanje ljudskih bića u prvim mjesecima razvoja,
izmišljaju različite zajednice protivne pravdi i prirodi, provode
svakakve antikršćanske programe onda smo "sekularni".
Očito, ne morate biti kršćanin da bi se tome protivili, ali obično
se uvođenje i obavljanje takvih stvari pokušava opravdati
"sekularizmom". (A i nekako mi je čudno da zagovaramo
prihvat i onih koji su na putu pobacali kršćane u more.)
Svi su oni odjednom
veliki multikulturalisti. Zaboravit ćemo kakav je njihov odnos prema
dijaspori. Premijer je čak napadao konkretne povratnike kao one koji
"ne poznaju" državu; zamislite što bi bilo kada bi netko
sa suprotne strane spektra krenuo optuživati (naseljene) imigrante
za istu stvar. Izjave usmjerene protiv drugih naroda kod naših
vodećih ljevičara su isto vrlo česte; bizantinci, srednjoazijci i
što sve ne. Da ne spominjem odbojnost prema pripadnicima svog
naroda. Mogli ste se susresti s komentarima da što neki hercegovac
izbjeglica ima pravo komentirati imigraciju, on je tu došao i treba
biti tiho. (Izjednačavanja nekog iz Afganistana s nekim iz
Vukovara je vrhunac manipulacija osjećajima ljudi, ali mislim da će
većina shvatiti razliku.)
Naravno, postoje
povijesni razlozi zašto se mrzi dijaspora. Isto tako, postoje
razlozi zašto bi netko želio naseliti zemlju s ljudima za koje
pretpostavlja da će mu dati glas. Kada to popratite već postojećim
iseljavanjem nezadovoljnika, dobijete zamjenu onih koji su
nezadovoljni vlašću s onima koje ta ista vlast planira financirati
u zamjenu za glas. Sigurno netko u našim ljevičarskim strankama
razmišlja sav užasnut; "joj ne, iseljavaju se nezadovoljni
ljudi iz regija koje ne glasaju za nas, a doseljavaju novi koji će
glasati. Kada bi barem to nekako mogli spriječiti." (U
SAD-u su aktualne rasprave o tome da je kasnija imigracija planirano
provedena kako bi ljevičarska stranka dobivala izbore; a u Britaniji
čak i postoje izjave da je to namjera otvorene masovne imigracije.
Možete se tješiti da takva motivacija kod nas ne postoji jer su sve
stranke to spremne učiniti pa se radi o pat poziciji.)
Različiti naprednjački
aktivisti zajedno s islamistima, ruku pod ruku, možete se zapitati
što ih povezuje. Tako i kod nas poznati feministi i lgbttqqfagpbdsm
aktivisti uvjeravaju javnost da je imigracija sjajna stvar.
Iako nije usko vezan uz
spomenute; sjećam se nastupa mladog "filozofa" koji nas je
uvjeravao da arapi (u "arapskom proljeću, bilo je to prije
par godina) od društva žele isto što i mi - odnosno on.
Odmah sam se zapitao s kime je on to pričao, sumnjam da govori
francuski i arapski, i sumnjam da je posjetio lokalne džamije.
Vjerojatno je pričao sa nekolicinom iz bogatije srednje klase koja
zna engleski, i koja posjećuje ista događanja kao i on. Razvoj
događaja poslije revolucije pokazao je da postoje ljudi koji ne žele
od društva iste stvari kao on. (I da je društvo presloženo da
bi ga samo tako mijenjali.)
U svakom slučaju, nisam
očekivao ovakve reakcije naše vlasti; Nisam očekivao niti ovakvo
medijsko izvještavanje – naivno od mene, koje je možda
utjecalo i na ljude od kojih to ne bi očekivao. Kada vodeći lgbt
aktivist, koji sa strane ima još nekoliko srodnih djelatnosti -
jedna od njih "integracija" imigranta (više imigranta više
para za udrugu) - napada Orbana jer ograda neće riješiti
problem, očekujem da će se prosječni građanin zapitati o čemu on
to priča. Ne znam je li ograda tehnički najbolje rješenje; ali
problem s kojim se Orban – izabran i odgovoran mađarskom narodu
- suočava je problem ilegalnih prijelaza granice. Orban ne
rješava ekonomske probleme milijuna ljudi iz afrike i azije. Naravno
da ograda neće dovesti do mira u Somaliji ili Siriji, ali to joj
nije niti uloga. Cilj joj je obraniti granice i sprečavati
kriminalnu aktivnost.
Demagozi spominju da
ograda podsjeća na neka zla vremena. Ali ova ograda se postavlja iz
suprotnog razloga. Njen cilj nije nikoga zatočiti, spriječiti mu
odlazak. Cilj je zaštiti one koje si tu, osigurati provođenje
zakona i sigurnost društva. Ne postoji nikakvo ponavljanje pogreški
iz prošlosti.
Vlast, aktivisti i mediji
ne trebaju previše čuditi. Čak ne čudi ni nadbiskup koji nije
siguran treba li on nagovještavati trojedinog Boga ili muhamedove
zablude; ne čudi ni kažnjavanje fratra koji upozorava na laži
islama. Ono što me iznenadilo je manipulacija osjećajima vezanim uz
nedavnu ratnu prošlost. Prvog dana ulaska jedna televizija
izvještava i uspoređuje kako su na tim prostorima ljudi prije
dvadesetak godina sve ostavili i morali bježati, a sada dolaze drugi
ljudi poput njih – ovako ispričano nisam dočarao patetiku tog
priloga. (Ako ništa drugo, sigurno je barem netko nesklon
imigraciji poželio da posao te novinarke preuzme netko od
imigranata.)
Jesu li Vukovarci u
naponu snage vikali idemo u njemačku i samo njemačku, hoću u
njemačku, zašto me ne puštate. Jesu li nesretni vukovarci
inzistirali da ih se otpremi baš u njemačku i samo u njemačku, a
na svako zaustavljanje žestoko reagirali?
---
Različiti ljudi
različitih uvjerenja imaju svoje motivacije za oduševljenje
(masovnom otvorenom) imigracijom. Naravno da nisu svi ljevičari ili
naprednjački aktivisti kojima je cilj što brže uništiti postojeće
društvo i sve lojalnosti u njemu. Primijetio sam da komentari na
nekolicinu medijskih članaka koje sam pročitao pokazuju drugačije
razmišljanje ljudi od prevladavajuće propagandne. Ipak, to ne
mijenja činjenicu da se mnogi sasvim prosječni ljudi ne protive
ovakvom razvoju događaja. Kako to objasniti? Nisam siguran.
Čini se da kod ljudi u
našem društvu, a to vrijedi i za ostale probleme, postoji neka
odvojenost od stvari koje im se događaju. U takvoj atmosferi, čak i
oni koji ne žele da se doseli nekoliko stotina tisuća imigranata,
neće imati ništa protiv – zašto se ne bi doselili?
Postoje ljudi s čijim
vrijednostima bi se u mnogočemu složio, i u prvi mah njihova
motivacija za prihvaćanje imigracije bi se mogla učiniti pohvalnom,
ali radi se o naivnosti. Chesterton objašnjava o čemu se radi.
"Moderni svijet nije zao; na određeni način moderni svijet je zapravo predobar. Prepun je divljih i potraćenih vrlina. Kada se religiozna shema raspadne (kao što je to slučaj s Kršćanstvom u Reformaciji), poroci nisu jedini koji su pušteni. Istina, ti poroci su pušteni, lutaju i stvaraju štetu; Ali također su puštene i vrline; I te vrline još luđe lutaju, i stvaraju još goru štetu. Moderni svijet je prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Vrline su poludjele jer su odvojene jedna od druge i lutaju same."
Suosjećanje prema
bližnjima može biti pohvalno, ali ne smijemo zaboraviti na
razboritost, istinu i pravdu.
Da sažmem; Podržavanje
ovakve imigracije je za neke dio promišljene taktike stvaranja Novog
Društva (od kojeg očekuju direktnu korist za sebe ili smatraju da
je takvo društvo idealno), a kod nekih se jednostavno radi tek o
naivnosti.
 |
| A poslije kola ... |