Puno roditelja odbija
svojoj djeci ponuditi ikakvu vjersku poduku, uz objašnjenje da misle
kako je bolje "pustiti ih da sami odluče." Ali
odbijati podučavati je samo po sebi način podučavanja, vrlo
djelotvoran, prenosi uvjerenost u definitivno vjerovanje s osam
članaka:
- Za djecu nije važno da znaju išta o Bogu.
- Pitanja koja djeca prirodno pitaju o Njemu ne zahtijevaju odgovor.
- Roditelji ne znaju ništa o njemu vrijedno prenošenja.
- Kako bi mislili o Njemu na odgovarajući način, nikakva priprema nije potrebna.
- Ono što odrasli misle o Njemu nema nikakve važnosti.
- Prema tome, On također nema nikakve važnosti; Boga ne treba tretirati kao Boga.
- Ako nešto treba tretirati kao Boga, to mora biti nešto drugo ne On.
- Ovo je pravo vjerovanje, sva druga vjerovanja su lažna.
Izvorni post What We Teach When WeDon't Teach , autor je J.Budziszewski .
PS
Je li Budziszewski dao
potpunu listu? Možda bi se mogla proširiti, ali poanta posta je
ispravna.
Nikada mi nije bila jasna
ta ideja – prepuštanja da "sam odluči", i teško
mi je zamisliti ikoga tko ima znanje o onome što vjera jest da daje
takve izjave (ili takav odgoj). Pogotovo nekoga tko prihvaća vjeru,
primjerice katolika koji odbija podučiti svoje dijete. (Ukoliko
mislite da je to samo zato što mu želi "nametnuti" vjeru
onda očito ne znate o čemu pričam odnosno što je vjera.)
Zamišljam si scenu u
kojoj roditelji odlaze na misu, ostavljaju svoje dijete samo kod kuće
ili nekome na čuvanje i kažu mu (riječju, djelom ili
propustom);
"Ovo je najvažnija stvar koju radimo u svome životu, bez toga bi nam život bio isprazan i besmislen, sve što znamo o svijetu upućuje nas u istinitost istog, iz toga crpimo upute o tome što moralni život zahtijeva. Svakoga kome želimo dobro pokušavamo uputiti u nauk i dati mu razloge za svoju nadu. Dobro? A ti ostani doma, nije to za tebe..."
Ili možda scenu u kojoj
roditelji mole zajedno, pa mu pred objed vele "ajde stavi
ruke na uši da ne čuješ", ili ga uvečer potjeraju iz
sobe, ili... ma jasno Vam je o čemu pričam.
Kao što komunikacija
općenito nije samo verbalna, tako niti odgoj nije samo verbalan.
Većina toga što naučimo od obitelji nije povezana s onime što
"eksplicitno" naučimo, ako smo uopće išta eksplicitno i
učeni. Možda i najvažnije stvari učimo kroz tihi odgoj -
tradicijom, običajima, gestama itd. (O radnoj etici, važnosti
prikladnog odijevanja, ponašanja, o umjerenosti, o poduzetnom duhu,
o međuljudskim odnosima, o žrtvovanju, zapravo o svima od sedam
smrtnih grijeha, i još mnoštvo toga što nije očito. To ujedno
ukazuje i na opasnost lošeg odgoja, postoje stvari – usvojene loše
navike, koje je teško, gotovo nemoguće, prevladati u kasnijem
životu.)
Pročitao sam priču o
mladiću koji se obratio na kršćanstvo nakon odlaska na fakultet
što je rezultiralo sukobom u obitelji jer su ga roditelji
odgojili da bude "otvoren prema svim vjerovanjima".
Mladiću nije bilo jasno koji je problem, ali njegovi roditelji
su bili šokirani jer ga nisu tako odgojili. Takvo svjedočanstvo
potvrđuje moje sumnje o tome što roditelji žele za svoju djecu
kada ih tako odgajaju. "Otvorenost za sve religije"
je, kao što primjećuje Chesterton, samo prikriveni način mržnje
prema kršćanstvu.
Pada mi na pamet nekoliko
vrsta ljudi koji bi zagovarali takav "neka sam bira" odgoj,
ali vjerojatno bi mogli reći da je mnogima zajedničko to što
smatraju da podučavanje o vjeri pogrešan način prenošenja znanja,
da bi dijete trebalo sve samo otkriti, da mu nešto oduzimamo
podukom. I bez pokazivanja pogrešnosti takvog razmišljanja, mislim
da je jasno da ne preporučaju takav odgoj u drugim područjima
života. (Nitko ne govori o važnosti "slobodnog odgoja o
opasnosti na cesti", "o peanovim aksiomima", "o
tome hoće li slušati roditelje", "o tome hoće li
komunicirati sa susjedima" ili možda o "slobodnom odgoju o
slobodnom odgoju".)
Sigurno postoji nemali broj onih koji su svjesni stvari koje ističe
Budziszewski – i upravo je to razlog zašto
zagovaraju takav odgoj (iako istodobno tvrde da se zalažu za
"neopterećen", "neutralan" ili kakav već
odgoj); Ali postoje i oni koji
iskreno smatraju da se vjera ne može podučavati. Ali takvo
razmišljanje je apsurdno. To što Vas netko podučava vjeri
ne znači da ne učite ništa, da ne postoji nikakva imaginacija ili
nikakav trud i otkriće od strane podučavanog. To što pjesnik
koristi maštu da bi pisao poeziju ne znači da nikakva imaginacija
od strane čitatelja nije potrebna kako bi čitali tu istu poeziju.
Umijeće učenja o vjeri uključuje sve one osjećaje i vještine
koje su prisutne u nepotpomognutom otkrivenju. To što su djeca
podučena vjeri ne znači da ju ona ne otkrivaju, nego da u tome
imaju pomoć i vodstvo.
Naravno, to vodstvo je i
nužno, ali pokušavam pisati općenito. Razlog zašto bi roditelji
trebali podučavati svoju djecu nauku KC je jednostavno taj što je
nauk KC istinit (a to podrazumijeva puno stvari zbog kojih je odgoj
potreban). Ali post nije o tome, nije čak niti općenito o dužnosti
da djecu podučite Istini i Dobru. Oni koji govore o "otvorenosti
prema svim religijama" žele reći da ne možemo odrediti
što je Dobro i Istinito – ili da takvo što niti ne postoji,
te da takvo razmišljanje moramo prenijeti svojoj djeci
Vjernik kaže da postoje
istine po kojima živi i koje mora prenijeti svome djetetu, a
roditelj tog "slobodnog" tipa poručuje da živi po
takvim filozofijama da u njih ne želi uvjeriti niti vlastito dijete.
---
Možda ovo sve zvuči
apstraktno, kada bi ušli u detalje važnosti religije u svakodnevnom
životu čovjeka (i posebno u detalje nauka Crkve) onda bi sve bilo
jasnije, ali i ovako možemo vidjeti da "slobodan
odgoj po pitanju vjere" koji ne šalje nikakve poruke
zapravo nije takva stvar. Još jedan primjer gdje
navodni relativizam i "neutralnost"
šalju jasnu poruku koja nije nimalo relativna niti neutralna.
Povezano vidi Je li podučavanje vjere zlostavljanje djece? Je li religija najveće društveno zlo?, i Je li religija iracionalna? (Tu je i yt video koji sažima moderan pristup pitanju religije - Religion in the Modern World).