Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju

Puno roditelja odbija svojoj djeci ponuditi ikakvu vjersku poduku, uz objašnjenje da misle kako je bolje "pustiti ih da sami odluče." Ali odbijati podučavati je samo po sebi način podučavanja, vrlo djelotvoran, prenosi uvjerenost u definitivno vjerovanje s osam članaka:

1. Za djecu nije važno da znaju išta o Bogu.
2. Pitanja koja djeca prirodno pitaju o Njemu ne zahtijevaju odgovor.
3. Roditelji ne znaju ništa o njemu vrijedno prenošenja.
4. Kako bi mislili o Njemu na odgovarajući način, nikakva priprema nije potrebna.
5. Ono što odrasli misle o Njemu nema nikakve važnosti.
6. Prema tome, On također nema nikakve važnosti; Boga ne treba tretirati kao Boga.
7. Ako nešto treba tretirati kao Boga, to mora biti nešto drugo ne On.
8. Ovo je pravo vjerovanje, sva druga vjerovanja su lažna.

Općenito, osoba koja je odgojena u tradiciji je bolje pripremljena za promjenu razmišljanje, ukoliko se pokaže da su njegova vjerovanja pogrešna, nego osoba koja je odgojena da "sama odluči" o njima. Prvi je stekao barem neku aparaturu – naviku ozbiljnog shvaćanja važnih stvari, i skup naslijeđenih razmišljanja o tome koje su neke od tih stvari – drugi je opterećen drugačijim teretom: Navikom da ne shvaća važne stvari ozbiljno , i navikom smatranja da je ono kakve stvari stvarno jesu manje važno od onoga što on misli o njima u nekom trenutku.

Izvorni post What We Teach When WeDon't Teach , autor je J.Budziszewski .

PS

Je li Budziszewski dao potpunu listu? Možda bi se mogla proširiti, ali poanta posta je ispravna.

Nikada mi nije bila jasna ta ideja – prepuštanja da "sam odluči", i teško mi je zamisliti ikoga tko ima znanje o onome što vjera jest da daje takve izjave (ili takav odgoj). Pogotovo nekoga tko prihvaća vjeru, primjerice katolika koji odbija podučiti svoje dijete. (Ukoliko mislite da je to samo zato što mu želi "nametnuti" vjeru onda očito ne znate o čemu pričam odnosno što je vjera.)

Zamišljam si scenu u kojoj roditelji odlaze na misu, ostavljaju svoje dijete samo kod kuće ili nekome na čuvanje i kažu mu (riječju, djelom ili propustom);

"Ovo je najvažnija stvar koju radimo u svome životu, bez toga bi nam život bio isprazan i besmislen, sve što znamo o svijetu upućuje nas u istinitost istog, iz toga crpimo upute o tome što moralni život zahtijeva. Svakoga kome želimo dobro pokušavamo uputiti u nauk i dati mu razloge za svoju nadu. Dobro? A ti ostani doma, nije to za tebe..."

Ili možda scenu u kojoj roditelji mole zajedno, pa mu pred objed vele "ajde stavi ruke na uši da ne čuješ", ili ga uvečer potjeraju iz sobe, ili... ma jasno Vam je o čemu pričam.

Kao što komunikacija općenito nije samo verbalna, tako niti odgoj nije samo verbalan. Većina toga što naučimo od obitelji nije povezana s onime što "eksplicitno" naučimo, ako smo uopće išta eksplicitno i učeni. Možda i najvažnije stvari učimo kroz tihi odgoj - tradicijom, običajima, gestama itd. (O radnoj etici, važnosti prikladnog odijevanja, ponašanja, o umjerenosti, o poduzetnom duhu, o međuljudskim odnosima, o žrtvovanju, zapravo o svima od sedam smrtnih grijeha, i još mnoštvo toga što nije očito. To ujedno ukazuje i na opasnost lošeg odgoja, postoje stvari – usvojene loše navike, koje je teško, gotovo nemoguće, prevladati u kasnijem životu.)

Pročitao sam priču o mladiću koji se obratio na kršćanstvo nakon odlaska na fakultet što je rezultiralo sukobom u obitelji jer su ga roditelji odgojili da bude "otvoren prema svim vjerovanjima". Mladiću nije bilo jasno koji je problem, ali njegovi roditelji su bili šokirani jer ga nisu tako odgojili. Takvo svjedočanstvo potvrđuje moje sumnje o tome što roditelji žele za svoju djecu kada ih tako odgajaju. "Otvorenost za sve religije" je, kao što primjećuje Chesterton, samo prikriveni način mržnje prema kršćanstvu.

Pada mi na pamet nekoliko vrsta ljudi koji bi zagovarali takav "neka sam bira" odgoj, ali vjerojatno bi mogli reći da je mnogima zajedničko to što smatraju da podučavanje o vjeri pogrešan način prenošenja znanja, da bi dijete trebalo sve samo otkriti, da mu nešto oduzimamo podukom. I bez pokazivanja pogrešnosti takvog razmišljanja, mislim da je jasno da ne preporučaju takav odgoj u drugim područjima života. (Nitko ne govori o važnosti "slobodnog odgoja o opasnosti na cesti", "o peanovim aksiomima", "o tome hoće li slušati roditelje", "o tome hoće li komunicirati sa susjedima" ili možda o "slobodnom odgoju o slobodnom odgoju".)

Sigurno postoji nemali broj onih koji su svjesni stvari koje ističe Budziszewski – i upravo je to razlog zašto zagovaraju takav odgoj (iako istodobno tvrde da se zalažu za "neopterećen", "neutralan" ili kakav već odgoj); Ali postoje i oni koji iskreno smatraju da se vjera ne može podučavati. Ali takvo razmišljanje je apsurdno. To što Vas netko podučava vjeri ne znači da ne učite ništa, da ne postoji nikakva imaginacija ili nikakav trud i otkriće od strane podučavanog. To što pjesnik koristi maštu da bi pisao poeziju ne znači da nikakva imaginacija od strane čitatelja nije potrebna kako bi čitali tu istu poeziju. Umijeće učenja o vjeri uključuje sve one osjećaje i vještine koje su prisutne u nepotpomognutom otkrivenju. To što su djeca podučena vjeri ne znači da ju ona ne otkrivaju, nego da u tome imaju pomoć i vodstvo.

Naravno, to vodstvo je i nužno, ali pokušavam pisati općenito. Razlog zašto bi roditelji trebali podučavati svoju djecu nauku KC je jednostavno taj što je nauk KC istinit (a to podrazumijeva puno stvari zbog kojih je odgoj potreban). Ali post nije o tome, nije čak niti općenito o dužnosti da djecu podučite Istini i Dobru. Oni koji govore o "otvorenosti prema svim religijama" žele reći da ne možemo odrediti što je Dobro i Istinito – ili da takvo što niti ne postoji, te da takvo razmišljanje moramo prenijeti svojoj djeci

Vjernik kaže da postoje istine po kojima živi i koje mora prenijeti svome djetetu, a roditelj tog "slobodnog" tipa poručuje da živi po takvim filozofijama da u njih ne želi uvjeriti niti vlastito dijete.

---

Možda ovo sve zvuči apstraktno, kada bi ušli u detalje važnosti religije u svakodnevnom životu čovjeka (i posebno u detalje nauka Crkve) onda bi sve bilo jasnije, ali i ovako možemo vidjeti da "slobodan odgoj po pitanju vjere" koji ne šalje nikakve poruke zapravo nije takva stvar. Još jedan primjer gdje navodni relativizam i "neutralnost" šalju jasnu poruku koja nije nimalo relativna niti neutralna.

Povezano vidi Je li podučavanje vjere zlostavljanje djece? Je li religija najveće društveno zlo?, i Je li religija iracionalna? (Tu je i yt video koji sažima moderan pristup pitanju religije - Religion in the Modern World).