Ispričavanje zbog konzervatizma?

Barry M. Goldwater u The Conscience of a Conservative zapisuje;

Brine me što se danas toliko ljudi s konzervativnim instinktima osjeća primoranim ispričavati zbog njih. Ili ako ne već direktno ispričavati, opisivati svoje predanosti kao da se radi o nečemu vrijednom pokajanju. "Republikanski kandidati," rekao je Nixon, "trebaju biti ekonomski konzervativci, ali konzervativci sa srcem." Predsjednik Eisenhower je najavio tijekom svog prvog mandata, "Konzervativan sam kada se radi o ekonomskim problemima, ali sam liberalan kada se govori o ljudskim problemima." Drugi republikanski vođe inzistirali su da ih se prozove "progresivnim" konzervativcima. Navedene formulacije su jednake priznanju da je konzervatizam uska, mehanička ekonomska teorija koja možda može biti uspješna kao vodič za knjigovođe, ali ne može se na njega osloniti kao sveobuhvatnu političku filozofiju.

Isti sud, samo u obliku napada ne priznanja, zagovara se u kampu radikala. Kažu; "Mi liberali smo zainteresirani za ljude. Naša briga je za ljudska bića, a vi konzervativci ste zaokupljeni očuvanjem ekonomskih privilegija i statusa". Liberali će čak optužbu pretvoriti u argument klasa: nas brinu mali ljudi, ne "zlikavci velikog bogatstva."

Takve izjave, i od prijatelja i od neprijatelja, nanose veliku nepravdu Konzervativnom gledištu. Konzervatizam nije ekonomska teorija, iako ima ekonomske implikacije. Upravo je obrnuto; socijalizam je taj koji podređuje sve druge okolnosti čovjeka materijalnom blagostanju. Konzervatizam je taj koji postavlja materijalne stvari na njihov ispravna položaj – ima stukturirani pogled na ljudska bića i ljudsko društvo, u kojem ekonomija ima samo podređenu ulogu.

Razlika između konzervativaca i liberala, danas je [1960.], ta što konzervativci uzimaju u obzir čitavog čovjeka, a liberali gledaju samo materijalnu stranu ljudske prirode. Konzervativci vjeruje da je čovjek, djelomice, ekonomsko, animalno stvorenje; ali da je također i duhovno stvorenje s duhovnim potrebama i duhovnim željama. Osim toga, te potrebe i želje reflektiraju superiornu stranu ljudske prirode, stoga imaju i prednost pred njegovim ekonomskim željama.

Konzervatizam stoga gleda na unapređenje ljudske duhovne prirode kao primarni interes političke filozofije. S druge pak strane, liberali - u ime zabrinutosti oko "ljudskih bića" – smatraju da je zadovoljavanje ekonomskih želja glavni cilj društva. Osim toga, oni su u žurbi; tako da je njihov karakteristični pristup upregnuti političke i ekonomske sile društva u kolektivni pokušaj nametanja "Napretka". Takvim pristupom, vjerujem da se bore protiv Prirode.

Prva obveza političkog mislioca je shvatiti čovjekovu prirodu. Konzervativac ne tvrdi da ima posebne sposobnosti percepcije u tome, ali tvrdi upoznatost s akumuliranom mudrošću i iskustvom povijesti, i nije preponosan učiti od velikih povijesnih umova.

PS

Liberalno zagovaranje ekonomskih rješenja na socijalna pitanja me podsjetilo na ranije objavljeni post Humana ekonomija ili humano društvo, u kojem Scruton primjećuje;

Kada se pozivaju na socijalno tržište ekonomisti izražavaju stav – koji prihvaćaju i njihovi socijalistički protivnici – kako "socijalna pitanja" zahtijevaju ekonomsko rješenje. [...] Takvo razmišljanje znači prihvatiti jednu od najštetnijih Marxovih ideja, odnosno kako su društvene institucije proizvod, a ne temelj, ekonomskog poretka. Jer ako je Marxov stav točan, onda rješenje za socijalne probleme moramo oblikovati u ekonomskim terminima. [...] Sve ovo je sadržano u tom problematičnom izrazu "humane ekonomije", što čini se implicira kako kroz ekonomske organizacije društvo postaje humano, a ne – primjerice – kroz ljubav, prijateljstvo i moralni zakon.

Postoji nepropitana pretpostavka, posebno kod nas, da su konzervativci neosjetljivi, tvrda srca, dok je ljevičarima stalo do ljudi – tko je konzervativac nema srca ili kako već to obično ide.

Često će ljudi koji u nekoj našoj podijeli spadaju desno, ponosno uzvikivati da oni nisu nikakvi desničari, oni su socijaldemokrati i najveći ljevičari. Nedavno je u jednoj televizijskoj emisiji sudjelovao poznati poduzetnik Roglić i iskazao upravo opisani sentiment. S obzirom da sam gledao samo dio emisije, i to dosta nekoncentrirano, nisam siguran u točan citat, ali izjavio je da on možda jest desničar, ali je u srcu socijaldemokrat jer smatra da nije pošteno, on se ne bi osjećao dobro, kada njegovi radnici ne bi dobili plaću, ili tako nešto. (Tu ga je malo i voditelj prekinuo, nije niti dovršio misao, koliko se sjećam.) Ali takav opis desničara ne bi ponudili niti ljevičari, čak ni ovi domaći.

Spomenutu emisiju sam morao prestati gledati kada ga je voditelj upitao smatra li da je kapitalizam pošten jer neki imaju puno više – ili što već, na što mu je Roglić odgovorio da ne vidi alternativu, socijalizam je puno gori. No, voditelj se nije dao smesti (zašto i bi?), i rekao u redu je to, ali nemojmo se zamarati praktičnim pitanjima i probajmo čisto idealistički razmisliti o tome.

Radi se o specifičnom načinu razmišljanja koji pokreće ljevičare i naprednjake. Uzmete situaciju i uspoređujete je s nekom utopijskom slikom. Kapitalizam je loš jer nije idealan (iako nitko niti ne tvrdi da je idealan), i zbog toga ga je potrebno razrušiti. Nećemo uspoređivati kapitalizam s alternativama nego s nekim izmišljenim utopijskim ciljevima. O tome sam već pisao u više navrata, primjerice u postu o Kritičkom Mišljenju;

"Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom "usavršavanju" stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima." 

(Vidi također Burke o NenamjeravanimPosljedicama, Kako razmišljaju političari i njihovi glasači, itd.)

Uostalom, što to uopće znači da ste protiv kapitalizma? Je li to nešto poput toga da ste protiv vremena?

(Još jedan fenomen o kojem sam pisao; Unatoč tome što Roglić vodi jednu od najvećih privatnih tvrtki u Hrvatskoj, i siguran sam da sjajno djeluje i komunicira u poslovnom okruženju, nije toliko elokventan i nije u stanju uvjeriti javnost kao što to rade oni koji od toga žive. Jednostavno oni koji su privučeni poduzetništvu će odabrati poduzetništvo, a oni koji osjećaju odbojnost prema tome svijetu će krenuti u medije, politiku, akademski svijet – i naravno, često propagirati sliku koja odbacuje slobodno poduzetništvo kao nešto negativno. O tome sam pisao u više postova Zašto su intelektualci ljevičari?, Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, itd.)