Barry M. Goldwater u The Conscience of a Conservative zapisuje;
Brine me što se danas toliko ljudi s
konzervativnim instinktima osjeća primoranim ispričavati zbog njih.
Ili ako ne već direktno ispričavati, opisivati svoje predanosti kao
da se radi o nečemu vrijednom pokajanju. "Republikanski
kandidati," rekao je Nixon, "trebaju biti ekonomski
konzervativci, ali konzervativci sa srcem." Predsjednik
Eisenhower je najavio tijekom svog prvog mandata, "Konzervativan
sam kada se radi o ekonomskim problemima, ali sam liberalan kada se
govori o ljudskim problemima." Drugi republikanski vođe
inzistirali su da ih se prozove "progresivnim"
konzervativcima. Navedene formulacije su jednake priznanju da je
konzervatizam uska, mehanička ekonomska teorija koja možda može
biti uspješna kao vodič za knjigovođe, ali ne može se na njega
osloniti kao sveobuhvatnu političku filozofiju.
Isti sud, samo u obliku napada ne
priznanja, zagovara se u kampu radikala. Kažu; "Mi liberali
smo zainteresirani za ljude. Naša briga je za ljudska bića, a vi
konzervativci ste zaokupljeni očuvanjem ekonomskih privilegija i
statusa". Liberali će čak optužbu pretvoriti u argument
klasa: nas brinu mali ljudi, ne "zlikavci velikog bogatstva."
Takve izjave, i od prijatelja i od
neprijatelja, nanose veliku nepravdu Konzervativnom gledištu.
Konzervatizam nije ekonomska teorija, iako ima ekonomske
implikacije. Upravo je obrnuto; socijalizam je taj koji podređuje
sve druge okolnosti čovjeka materijalnom blagostanju.
Konzervatizam je taj koji postavlja materijalne stvari na njihov
ispravna položaj – ima stukturirani pogled na ljudska bića i
ljudsko društvo, u kojem ekonomija ima samo podređenu ulogu.
Razlika između konzervativaca i
liberala, danas je [1960.], ta što konzervativci uzimaju u obzir
čitavog čovjeka, a liberali gledaju samo materijalnu stranu ljudske
prirode. Konzervativci vjeruje da je čovjek, djelomice,
ekonomsko, animalno stvorenje; ali da je također i duhovno stvorenje
s duhovnim potrebama i duhovnim željama. Osim toga, te potrebe i
želje reflektiraju superiornu stranu ljudske prirode, stoga imaju i
prednost pred njegovim ekonomskim željama.
Konzervatizam stoga gleda na
unapređenje ljudske duhovne prirode kao primarni interes političke
filozofije. S druge pak strane, liberali - u ime zabrinutosti oko
"ljudskih bića" – smatraju da je zadovoljavanje
ekonomskih želja glavni cilj društva. Osim toga, oni su u žurbi;
tako da je njihov karakteristični pristup upregnuti političke i
ekonomske sile društva u kolektivni pokušaj nametanja "Napretka".
Takvim pristupom, vjerujem da se bore protiv Prirode.
Prva obveza političkog mislioca je
shvatiti čovjekovu prirodu. Konzervativac ne tvrdi da ima posebne
sposobnosti percepcije u tome, ali tvrdi upoznatost s akumuliranom
mudrošću i iskustvom povijesti, i nije preponosan učiti od velikih
povijesnih umova.
PS
Liberalno zagovaranje ekonomskih
rješenja na socijalna pitanja me podsjetilo na ranije objavljeni
post Humana ekonomija ili humano društvo, u kojem Scruton
primjećuje;
Kada se pozivaju na socijalno tržište ekonomisti izražavaju stav – koji prihvaćaju i njihovi socijalistički protivnici – kako "socijalna pitanja" zahtijevaju ekonomsko rješenje. [...] Takvo razmišljanje znači prihvatiti jednu od najštetnijih Marxovih ideja, odnosno kako su društvene institucije proizvod, a ne temelj, ekonomskog poretka. Jer ako je Marxov stav točan, onda rješenje za socijalne probleme moramo oblikovati u ekonomskim terminima. [...] Sve ovo je sadržano u tom problematičnom izrazu "humane ekonomije", što čini se implicira kako kroz ekonomske organizacije društvo postaje humano, a ne – primjerice – kroz ljubav, prijateljstvo i moralni zakon.
Postoji nepropitana pretpostavka,
posebno kod nas, da su konzervativci neosjetljivi, tvrda srca, dok je
ljevičarima stalo do ljudi – tko je konzervativac nema srca ili
kako već to obično ide.
Često
će ljudi koji u nekoj našoj podijeli spadaju desno, ponosno
uzvikivati da oni nisu nikakvi desničari, oni su socijaldemokrati i
najveći ljevičari. Nedavno je u jednoj televizijskoj emisiji
sudjelovao poznati poduzetnik Roglić i iskazao upravo opisani
sentiment. S obzirom da sam gledao samo dio emisije, i to dosta
nekoncentrirano, nisam siguran u točan citat, ali izjavio je da on
možda jest desničar, ali je u srcu socijaldemokrat jer smatra da
nije pošteno, on se ne bi osjećao dobro, kada njegovi radnici ne bi
dobili plaću, ili tako nešto. (Tu ga je malo i voditelj
prekinuo, nije niti dovršio misao, koliko se sjećam.) Ali
takav opis desničara ne bi ponudili niti ljevičari, čak ni ovi
domaći.
Spomenutu
emisiju sam morao prestati gledati kada ga je voditelj upitao smatra
li da je kapitalizam pošten jer neki imaju puno više – ili
što već, na što mu je Roglić
odgovorio da ne vidi alternativu, socijalizam je puno gori. No,
voditelj se nije dao smesti (zašto i bi?), i rekao u redu je to, ali
nemojmo se zamarati praktičnim pitanjima i probajmo čisto
idealistički razmisliti o tome.
Radi
se o specifičnom načinu razmišljanja koji pokreće ljevičare i
naprednjake. Uzmete situaciju i uspoređujete je s nekom utopijskom
slikom. Kapitalizam je loš jer nije idealan (iako nitko niti ne
tvrdi da je idealan), i zbog toga ga je potrebno razrušiti. Nećemo
uspoređivati kapitalizam s alternativama nego s nekim izmišljenim
utopijskim ciljevima. O tome sam već pisao u više navrata,
primjerice u postu o Kritičkom Mišljenju;
"Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom "usavršavanju" stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima."
(Vidi također Burke o NenamjeravanimPosljedicama, Kako razmišljaju političari i njihovi glasači, itd.)
Uostalom, što to uopće znači da ste
protiv kapitalizma? Je li to nešto poput toga da ste protiv vremena?
(Još jedan fenomen o kojem sam pisao;
Unatoč tome što Roglić vodi jednu od najvećih privatnih tvrtki u
Hrvatskoj, i siguran sam da sjajno djeluje i komunicira u poslovnom
okruženju, nije toliko elokventan i nije u stanju uvjeriti javnost
kao što to rade oni koji od toga žive. Jednostavno oni koji su
privučeni poduzetništvu će odabrati poduzetništvo, a oni koji
osjećaju odbojnost prema tome svijetu će krenuti u medije,
politiku, akademski svijet – i naravno, često propagirati sliku koja
odbacuje slobodno poduzetništvo kao nešto negativno. O tome sam pisao u više postova Zašto su intelektualci ljevičari?, Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, itd.)
